|
|
| Míriel Serindë |
| Posted: Nov 17 2007, 07:14 PM 821402 |
 
|
|
Maglorova kamijonđinica
Group: Members
Posts: 1175
Member No.: 734
Joined: 29-October 06
|
Prvi uvodni post
Zapocela je 473. godina Prvog doba. Proslo je skoro dvadeset godina od Dagor Bragolacha, bitke koja je kostala mnoge dragocjene zivote, smrtne i besmrtne. Veliki dio sjevernog Belerianda bio je okupiran neprijateljima. Vilenjaci su tugovali za gubitkom prekrasnih zelenih suma, prostranih livada, velebnih planina i klisura. Sve su razorili Morgothovi pijuni. No, plamen Noldora se ne gasi, nikad se nije gasio pa tako niti sada. Maedhrosova snaga je klonula, no to ga nije sprijecavalo da se ne savjetuje sa svojim najblizima. Míriel Serindë bila je njegova desna ruka. Otkako ju je Feanor nakon odlaska iz Amana uzeo u svoje okrilje postala je članom obitelji. Nakon smrti njegovog oca Maedhros je sve odluke donosio zajedno s njome. Koliko god plamen Noldora bio neugasiv i u nekim trenucima buktao kao zmajeva vatra, Maedhros i Miriel dijelili su razum i savjetovali se na svakom koraku. Pazili si da ne cine iste greske kao onaj koji ih veze, Feanor, Noldo kojeg vise nema, Noldo koji se pretvorio u prah i pepeo na svojoj samrti. U dvorima Maedhrosovim pocelo se saptati o ofenzivi vilenjaka na Gospodara tame, vjetar je zuborio granama o nekom Savezu, no nitko nije znao o cemu se uistinu radi. Vilenjaci su se poceli pribojavati da ruka sjene nije vec pocela djelovati i u samim srcima njihovih gospodara. Maedhros i Miriel su svoje strahove skrivali od vilenjaka, ne zbog ponosa već da ih ne obeshrabe. Sve planove su dogovarali sami i s najodanijim vilenjacima su se pripremali se na najgore. Njihovi zadnji izvinici koji su se uputili na sjever se nisu vratili i nemir vilenjaka se povećao. Maedhros i Miriel su se našli u situaciji da im je jedino rješenje bilo stupiti u kontakt s ostalim poglavarima te su se počeli spremati na slanje izaslanika.
Na Zapadu, u koljevkama Dor-Lomina i Hithluma, ljudska opreznost nikad nije spavala. Ocevi Edaina savjetovali su se s gospodarom Fingonom, znali su da nece biti dugo mira u Beleriandu, naslucivali su bitku svi zajedno, no nikakve vijesti nisu dolazile niti od Feanorovih sinova, niti od gospodara Gondolina. Beleriand je kao usnuo u san iz kojeg se ne moze probudit, no budjenje bi uskoro moglo poceti, zajedno s olujom koja ce predhoditi.
Fingon je sjedio u radnoj sobi svog dvora u juznom dijelu Dor-Lomina. Zadnji tracak sunca obasjavao je stare spise i reliktni pergament ispred njega zlatnom bojom. Lice mu biva zabrinuto dok je listao kroz nekolicinu njih u tisini. Pogled je potom uperio kroz prozor na okolicu i ulice koje su okruzivale dvor i nekolicinu kuca. Barad Tithen se zvalo ovo malo mjestasce, jedno od rijetkih gdje su prvorodjeni i ediani zivjeli zajedno. Primjetio je kako su se na kamenim klupicama okupila djeca vilenjaka i ljudi kako slusaju njeznu melodiju struna s vilenjacke harfe zajedno s pitkim glasom mlade, ali i preljepe vilenjakinje. Sjevernije, na strelicarskom poligonu zamjetio je cetvoricu strelicara kako vjezbaju. Trojica od njih bili su Beorovi ljudi, cetvrti je bio vilenjacki gospodar. Zivot u ovom malom mjestu izgledao je idilican, no neka tamna sjena obavijala je zrak sutona s istoka. Nije sezala samo u Barad Tithen, vec po cijelome jugu Dor-Lomina.
Strogo zabranjeno postati prije nego GM-ovi stave drugi uvodni post i kartu  |
|
| Beregond Ancalimon |
| Posted: Nov 17 2007, 10:52 PM 821588 |
|
|
Group: Members
Posts: 5786
Member No.: 601
Joined: 3-May 06
|
Drugi uvodni post
Noc se odavna spustila nad prostranstvima Dor-Lomina. Vardine zvijezde okupirale su nebo dok je Tilion jos pocivao na istoku, spreman da se uzdigne svim svojim sjajem. Tiho je tekla Nen Lalaith u blizini Hurinove kuce, zuboreci tek preko nekoliko kamena i stijena i prostranog zelenila. Pokraj same rijeke sjedila je dama, visoka vilenjakinja crne, raspustene kose, omotana tamnim ogrtacem. Odmarala je na svome putu iz Mithrima prema svome rodnome gradu, Barad Tithenu. Koja je bila njezina misija, i sto ju je dovelo na ovaj put, samo je njoj poznato. No, nije bila sama, dvadesetak stopa udaljen od nje stajao je mladic, crne kose i pomalo mrkog pogleda koji je izasao iz Hurinove kuce. Skrstenih ruku gledao je Nen Lalaith a potom vilenjakinju. Odlucio se pribliziti blize i saznati vise o nepoznatoj gosci, no s istoka, u tmurnoj tisini, zacuje se iznenada glasan topot konjskih potkova na cvrsto utabanome putu nedaleko od kuce.
Dan je poceo svitati u Barad Tithenu. Zvona su zazvonila cistim, prozracnim zvukom. Naglasila su pocetak jos jednog dana ali pod okriljem tmurnih, kisnih oblaka. Nekoliko sati kasnije, spustio se snazan pljusak popracen grmljavinom. Zelenilo oko grada je s radoscu ocekivalo bistre kisne kapi. Cinilo se kao da je drvece rasirilo krosnje kako bi granama lovilo kapi kise s veseljem. Osjetila se snaga prirode u zraku, nisu samo vilenjaci i ljudi blagovali jutarnje dorucke pod krovovima grada, bilo je tu i ostalih Sila, no nitko nije vidio niti jednu od njih. U zraku se osjetio miris kise pomijesan s ukusnim mirisom jutarnje hrane i jesenskih plodova. U dvorima grada, Fingon je vec bio budan i objedovao na natkrivenoj terasi koja je gledala prema jugu i mladolikoj sumi brijestova koja se protezala prema brdima. Dok je cekao svoj dorucak, primjetio je srebrnokosu vilenjakinju kako trci ulicom prema njegovim dvorima. Vilenjakinja je bila ogrnuta svijetloplavim plastom s bijelom kukuljicom niz koju su tekle kapljice kise. Gospodar je vratio svoj zamisljeni pogled na sume nakon sto je vilenjakinja nestala iz vidika.
Miriel je sjedila na prozoru kule i gledala u daljinu. Svitalo je novo rano jesensko jutro nakon još jedne neprospavane noći. Meadhros se upravo vraćao s ljudima koji su gasili požar na gradskoj plantaži. Maedhros je ušao u radnu sobu i spustio plašt na malen ležaj pokraj prozora. Izraz njegovog lica nije bio nimalo utješan.
-Svako Kementarino dijete na plantaži je uništeno- rekao je tužno.
-Kakvo biće može tako nešto učiniti? Urod s plantaže je trećina onoga što imamo- Miriel skrene pogled s Amárië Vëannë koja je sjedila u vrtu i tješila staricu koja je ostala bez čitavog usjeva.
- Neznam Miriel, zaista više ništa neznam - sjedne na ležaj i nasloni se na hladan kameni zid. Zidovi sobe su bili od blijedo-smeđeg kamena,a takvi su bili i pod i strop. Police s knjigama su stajale na dva najveća zida, a veliki okrugli drveni stol nalazio se nasred sobe.
-Mislim da je krajnje vrijeme da potražimo pomoć Maedhros.Ovo zaista ovako više nemože. Vilenjaci su počeli razmišljati o odlasku. Moramo osigurati tvrđavu ili otići iz nje. Kako god odlučili trebaju nam saveznici- reče Miriel razdraženo i ustane s naslonjača i stade nemirno šetati po sobi.
Imala je dugu, crnu, pomalo valovitu kosu i bistre sive oči. Uvijek je nosila odlučan izraz lica i zračila je povjerenjem.
-Ali koga poslati Miriel, koga reci mi?- ustane i zagleda se u stražu na ulatu u tvrđavu. Upravo je bila smjena i sad je na stražarsko mjesto pristupio Marah Voronda.
-Rekla sam ti daj mi dvoje ljudi i idem ja. Ti ovdje moraš ostati, jer koliko ja god volje imala nemam znanja upravljati ovim gradom kao ti. Molim te pusti me, odrasla sam u prirodi i sakriti se na otvorenom nije mi strano. Ja ću bolje proći u pregovorima nego ti. I sam to znaš.-
rekla je blagim tonom i zatim mu prišla i stavila ruku na rame.
-Obećaj da ćeš paziti na sebe- okrene se Maedhros i pogleda ju tužnim pogledom.
-Obećavam- reče ona šapatom i duboko udahne. Jutarnji je zrak bio svjež i mirisao je na jesensko lišće. Maedhros krene prema vratima, otvori ih i pozove stražara u hodniku.
-Zovite Aradora Eleara da dođe ovdje što prije!-
Jutarnje sunce je obasjalo Gondolin i on je sjajio svom svojom lijepotom. Vilenjaci su izašli na ulice krenuvši na južne fontane i na glavnu tržnicu. Isto tako tog jutra vilenjakinja Alenethia Sylluia sjedila je na kraljevom trgu i zadubila se u malenu crvenu knjižicu koja je bojom podsjećala na njenu kosu. Alejom ruža upravo je prolazila Lothnen mlađahna Sindarinka duge smeđe pletenice. Na sebi je imala leprašvu plavu haljinu i nosila je bijelu ružu u ruci. Došetala je do trga i vidjela da nema mjesta na klupama. Prišla je vilenjakinji zlaćano-crvene kose i priupitala ju može li sjesti, Alenethia je kimnula glavom i zadubila se u knjigu. Na terasu palače je upravo izašla kraljeva jedinica. Još uvijek ujutarnjoj bijeloj haljini razgovarala je s ocem. Ubrzo se začula buka na glavnom ulazu i kraljevom stazom je dojahao vilenjak srebrne kosa, vidno uznemiren i zatražio stražare da ga odvedu kralju Turgonu.
KARTA BELERIANDA:
Link na veliku sliku
GMovi vam zele ugodnu zabavu!  |
|
| Adanedhel_The_Wise |
| Posted: Nov 18 2007, 01:44 AM 821694 |
|
|
Shield Bearer
Group: Members
Posts: 81
Member No.: 1677
Joined: 20-October 07
|
Lokacija : Himring
Dan: 1
Marah Voronda je žurio prema svom stražarskom mjestu. Bilo je vrijeme za smjenu. Dok je isao prema svom mjestu ugledao je plemenitog Nolda crvene kose te je odmah je znao da je to gospodar Maedhros. Ovo mu u sjećanje vrati jedan događaj od prije nekih par dana. Bila je tamna kišna noć. Marah Voronda je po pljusku prelazio zadnje korake svog povratka sa hladnog i opasnog sjevera. On se vraćao svom gospodaru Maedhrosu sa važnim informacijama o aktivnostima Mračnog Gospodara. Marah je poprilično zavolio svog gospodara u četiri godine svoje službe kod njega te se prilično radovao povratku. Odjednom se ispred njega začu povik.
– Stoj,tko ide? - Marah je odmah prepoznao glas Arminasa, jednog od Maedhrosovih Noldorskih ratnika.
– To sam ja, Marah, i donosim neke vijesti gospodaru Maedhrosu.- Samo neznam koliko će mu se svidjeti te vijesti - pomisli Marah. Arminas se obradova vidjevši da je Marah sigurno prešao mnoge lige koje su ležale između Himringa i Thangorodrima.
– Prođi prijatelju, gospodar je u svojim odajama, i isčekuje tvoj dolazak već neko vrijeme, kao što ga isčekujemo i mi - reče Arminas.
- Prijatelju Arminase, volio bih da sam se ranije vratio u tvoje društvo, ali sad me tjera nužda da izvjestim našeg gospodara o nečemu! – i rekavši ovo Marah požuri prema Maedhrosovim odajama. Stražar koji je bio pred vratima ga bez pitanja propusti. On uđe u prilično raskošne odaje te tamo odmah ugleda crvenokosog velikaša koji je bio vidno umoran i pod teretom briga.
– Pozdrav gospodaru Maedhrose, kao što vidite vratio sam se sa sjevera – reče Marah.
Maedhros ga pogleda radosnim pogledom te mu reče – Tvoj povratak me raduje, vilin-prijatelju. Reci mi kakve novosti donosis?
Marah ga pogleda očima punim nade - Za sada sve miruje, cijeli Angband.
– Vrlo dobro, ali reci mi imali kakvih vijesti o tvome bratu? - zabrinuto priupita Maedhros. Marah ga pogleda ražalošćeno
– Nažalost, nema. Ali potrosio sam puno vremena trazeci informacije o njemu, nadam se da nisam pogrijesio?
Maedhros se sa teškoćom nasmiješi – Ne vilin-prijatelju, nisi pogriješio. Napadi neprijatelja su se pojačali od tvog odlaska. Dobro si učinio sto si ga trazio, steta sto nemas novosti o njemu.
Marah ga pogleda zahvalno – Hvala gospodaru. Što dalje zapovijedate? - upita crvenokosog Nolda. Maedhros pogleda Maraha sa smiješkom – Zapovijedam ti da se ideš odmoriti od napornog puta. I to odmah. Izgledaš prilično...loše.
Marah ga pogleda sa smiješkom te reče – Bojim se da bi svatko izgledao prilično loše nakon prelaženja pustare Anfauglitha.
Nakon ovog sa dopuštenjem gospodara napusti prostoriju. Maraha iz razmišljanja trgnu pozdrav stražara kojeg je smjenjivao. Nakon razmjene par riječi umorni stražar ode, a Marah zauze svoje mjesto na straži...
Edited by Adanedhel_The_Wise - Nov 18 2007, 10:44 PM |
|
| Arador Elear |
| Posted: Nov 18 2007, 02:19 AM 821721 |
|
|
Aradorification
Group: Members
Posts: 1231
Member No.: 1171
Joined: 6-June 07
|
Lokacija: Himring
-Gospodaru!, gospodaru Elear!- odjekuje glas mladog stražara do
strelicarskog poligona, koji je bio smješten na sjevernijem dijelu Himringa.
-Treba vas, Maedhros vas zove- drhtavim glasom stražar se obraca vilenjaku.
-Gospodar Maedhros... Tako bi ga trebao zvati. - vilenjak zastaje osluškujuci vjetar koji je zapuhao. Odmjerio je brzinu vjetra i napeo strijelu. Njegova slamnata meta bila je podosta udaljena od zone gađanja. Na obzoru svoje lice pokazalo je Sunce, pozdravljajuci stanovnike tvrđave. Odapevši strijelu Arador pogleda u Sunce, pozdravljajuci ga sa osmjehom. Stražar nije znao što uciniti da pridobije pažnju vilenjaka Aradora. Pogledao je prema meti, jednom rukom zaklanjajuci Sunce. Centar mete bio je probijen vilenjackom strijelom. Stražar se okrene Aradoru.
-Oprostite, gospodar Maedhros vas treba, hitno je! Ako se pred njegovim licem pojavim bez vas, ukoriti će me...-prekida ga Arador.
-Brini se više da te sile svega zla ne pronađu, ako i da; budi spreman obraniti se i sacuvati glavu...Čak i ptice tmurno drže glave svoje pognute, a zora rosom najavljuje tisuce suza prolivenih- progovara poluglasom. Arador polako krece prema odajama Maedhrosa. Stražara je ostavio kraj poligona, zbunjenog... Kroz hodnike je prolazio prisjecajuci se svega što mu je otac govorio. Prisjecao se svojih dana u Gondolinu, prijatelja svih koje je ostavio tamo. Ni dan nije prošao a da se nije sjetio barem jednog djelica svoje prošlosti, duboko utkanih u njegove misli. Izraženih kroz njegova djela. Volio je tišinu Himringa. Dane kada je po svojemu obicaju ustajao rano da uhvati i pozdravi zrake Sunca; volio je sumrak kada je odzdravljao prisutnu toplinu dana. Vijest da ga Maedhros treba nije mu se sviđala, te mu je u misli unosila nemir. Penjuci se stepenicama do glavne sobe Maedhrosovih odaja, u njegov um došla mu je misao smrti i patnje, te je nakratko zastao pridržavajuci se jednom rukom za zid hodnika, drugom rukom hvatajuci držak svoga maca.
-Astaldere, oštrico moja; budi mi na pomoć kakvi god dani došli- Odmjerio je okom velicinu glavnih vrata Maedhrosove sobe. Dah mu je zastao. Nakon par trenutaka pribrao se i pokucao; otvorio vrata i smirenim glasom rekao:
-Gospodaru, zvali ste me?-
Edited by Arador Elear - Nov 18 2007, 03:03 AM |
|
| Nessa |
| Posted: Nov 18 2007, 02:40 AM 821738 |
|
|
Have coffe - Will travel
Group: Members
Posts: 7178
Member No.: 341
Joined: 6-March 05
|
1. dan Questa, rano posljepodne
Lokacija: Angband
Gusti tmurni oblaci nadvili su se nad Zeljezne planine dok je skupina jahaca prilazila Angbandu velicanstvenoj tvrdjavi Tamnog gospodara. Dok su se iz tvrdjave cule zapovijedi, stenjanje zarobljenika koje je dopiralo iz mnogobrojnih tamnica pod i nad zemljom, grupa koja se blizila bila je tiha; cula su se samo kopita konja i njihovo umorno dahtanje. U nekoliko dana su prosli previse milja gonjeni voljom jacom od umora. Na celu ove kolone nalazila se zena ledeno plavih ociju, guste tamno crvene kose svezane u cvrstu pundju odjevene u toplo crno ruho. Morana Moire je pomalo umorno gledala u svoje odrediste dok je sredjivala svoje misli; razvrstavajuci zadace koje ce morati obaviti kad jednom prijedje prag ove neosvojive utvrde. A tu je i zarobljenik na kojeg ce morati misliti; vilenjak iz izvidnice koju je nedvojbeno poslao jedan od Noldorskih princeva. Za sada se dobro drzao, jos uvijek nije progovorio tko ga salje, ali to ce se ionako ubrzo promijeniti; nije uzalud Angbad zvan zeljeznim zatvorom. Osmijeh je zatitrao na njenim usnama dok su prolazili kroz kapiju; uskoro, uskoro ce znati sve sto im treba da nastave dalje, za sada je bilo dovoljno da su neprimijeceni stigli do svog odredista. Sjahala je i pruzila uzde svog vranca orku koji ih je dosao docekati.
- Zapovjednice Moire – progovorio je mrsteci se dok je prihvacao uzde njenog konja. Morana se nasmijala, neki od njih jos nisu mogli prihvatiti da je jedna zena i to ljudska zena postala zapovjednik jednog od elitnih odreda Morgothove mnogobrojne vojske. Cinilo joj se da ona shvaca Morgothove namjere bolje nego neki od njegovih sluga, da njen trenutni gospodar vise vrednuje sposobnost i raznolika misljenja nego rasnu pripadnost; a sto je Mracni gospodar uistinu mislio o svojoj vojsci to se cak ni Morana nije usudila pogadjati. – Moj gospodar zahtijeva vase da dodjete u prijestolnu dvoranu – izgovorio je ork a ona se jos jednom nasmijala primjecujuci nacin na koji je zapovijed bila prenesena; otresit ton osobe koja smatra da je iznad nje, osobe koja smatra da ona tu ne pripada. Uistinu kad se sve dobro sagleda orci nisu bili razliciti od ljudi ili vilenjaka; jedina razlika medju njima je bila u njihovoj vanjstini.
„Svi smo mi cudovista“ proslo joj je kroz misli dok je kretala prema svom odredistu. Iste je rijeci prije tocno 5 godina izgovorila Shargatu kad su se prvi put sreli. Lice joj se omeksalo dok se prisjecala njihovog susreta u Dorthonionu kad joj je spasio zivot. Pitala se kako je on sad i hoce li imati vremena da ga posjeti nakon ovoga. „Ne, to je krivo pitanje. Predugo se nismo vidjeli a olujni oblaci se krecu sve brze i brze. Oluja dolazi i uskoro ce nas sve progutati. Vrijeme je za vracanje starih dugova.“ Iznenadni nalet hladnoce je prekinuo tok njenih misli; dosla je na svoje odrediste. „Kako sam nemarna danas, prelako sam se izgubila u uspomenama a to si ne smijem dopustiti. Ne ovdje i ne sad…“ Popravila je svoju odjecu pokusavajuci zadrzati sto vise topline, duboko udahnula i usla u dvoranu. Prijestolna dvorana je bila u nijansama sive i crne; sjene unutar sjena je bio najbolji opis kojeg je Morana ikad uspjela smisliti za tu prostoriju. Svaki put kad je ulazila unutra osjecala je hladnocu, bez obzira na godisnje doba i strah. Ona koja je drzala da se niceg ne boji drhtala je u toj dvorani pred onim kojeg je sluzila. Bio je to strah drugaciji od ostalih kojih je spoznala u svom zivotu; osjecaj kojeg nije mogla potpuno definirati ni opisati; znala je samo da je tu, da postoji poput neke zive stvari u njoj. Klecala je oborena pogleda pred zeljeznim prijestoljem obuzeta tim osjecajem dok joj je istovremeno racionalni dio nje jos jednom analizirao sve sto je uspjela vidjeti u kratkom vremenu od vrata do prijestolja. Cinjenicu da je Morgoth imao samo 2 Silmarila u svojoj kruni, da joj je izgledao umornije i razdrazljivije nego prije, te samu cinjenicu da je jos uvijek sve u vezi s njim pokusavala razjasniti sebi kao da gleda u nekog posebno mocnog covjeka. „On je besmrtnik, Vala, nesto tebi nepojmljivo. Kako nakon sveg ovog vremena jos uvijek mogu misliti o njemu, mogu ga poistovjecivati s covjekom.“
- Dobro odradjen posao Morana – napokon je njegov duboki glas prekinuo tisinu koja se nakupljala. – Izgleda da ti smrt dobro pristaje.
- Hvala gospodaru – rekla je jos uvijek gledajuci u tlo. „Smrt mi dobro pristaje?“ Morgothova upravo izgovorena recenica joj je prostrujala kroz um. „Sto mi on to pokusava reci? Kakvu cemo igru danas igrati?“ – Zarobljenik je sada u tamnicama, nema sumnje da ce vasi sposobni podanici iz njega izvuci sve sto trebate znati o Noldorskim princevima i njihovim saveznicima.
Morgoth se nasmijao, a njegov smijeh joj je zvucao neuobicajeno zadovoljno za trenutne prilike. Podigla je glavu i napokon smogla snage da ga pogleda u oci – radnju koju je rijetko cinila, ne iz straha od njegovog pogleda vec iz straha da ce joj lako procitati misli.
- Sto ti mislis o svemu ovome?
- Sto ja mislim? – osupnuto je rekla, a onda joj se lice namrstilo u koncentraciji. – Nesto se sprema, velika bitka rekla bih. Ohrabreni su uspjehom Berena i Luthien – primijetila je kako je stisnuo sake u gnjevu i kako mu je na licu bio strahotan izraz. – Oluja dolazi, pretrpjet cemo gubitke jer oni sada imaju nesto krhko ali dragocjeno. Nadu.
- Samo se budale nadaju – hladno je rekao. – Skrsit cu njihov otpor istom lakocom kao sto ti ubijes dosadnu muhu zunzaru.
- Da gospodaru, to je vjerojatan ishod ove bitke, ali upozoravam vas nece biti jednostavno – tiho je rekla. – Nada je varljiva stvar, ali ipak mocna. U svakom slucaju cemo znati vise nakon sto ispitivanje zarobljenika bude gotovo.
- Mozes ici Morana, rekla si mi sve sto trebam znati za sad.
- Da gospodaru – rekla je, duboko mu se poklonila i krenula prema izlazu.
- Morana… – pozvao ju je jos jednom i ona se okrenula ocekujuci daljnje naredbe. – Shargat je s obitelji na drugoj razini.
- Gospodaru… – dahnula je iznenadjeno. „Kako je znao? Sto ovo znaci?“ – pomislila je dok joj je srce brze zakucalo. Nikad prije ni rijecju ni gestom Morgoth nije spominjao njeno prijateljstvo s orkovskim kapetanom. – Ja… Hvala vam gospodaru – naposljetku je rekla poklonila se i izasla iz dvorane. Vrtlog zbrkanih misli i osjecaja komesao se u njenoj utrobi dok se brzim korakom uspinjala prema drugoj razini. Na trenutak je zastala naslonila se uza hladan zid i zatvorila oci. Neko vrijeme je samo tu stajala disuci, smirujuci otkucaje svog srca, ne dopustajuci osjecajima da je savladaju. Ostatak ovog dana ce provesti vjezbajuci sa Shargatom i njegovim sinom. Nadala se da ce se stvorene komplikacije rijesiti ili barem poceti rjesavati onom brzinom kojom ce danas uspjeti savladati svog starog prijatelja i ucitelja.
Edited by Nessa - Nov 18 2007, 10:45 PM |
|
| Kathegar |
| Posted: Nov 18 2007, 01:22 PM 821833 |
|
|
Cap'n
Group: Members
Posts: 255
Member No.: 902
Joined: 14-February 07
|
Ladros, Sumrak
Kiša je lijevala kao da je sam Ulmo digao mora u nebo i pustio ih na Ardu. Ladros je trpio stalne opsade i napade posrnulih orkova i zaostalih podanika Morgotha. Dolazili su u malim brojevima svako malo no u zadnjih nekoliko tjedana povecao im se broj i nadirali su sve više i više.
Aethur, poglavarova desna ruka i šef garde, stajao je na palisadama gradica koji je bio sjedište kuce Beorove. Nije mario za kišu, nije mu smetala, držala ga je koncentriranog.
Zacuo setopot konja u polumraku.
Usred ove kiše tko bi lud jahao? pomisli i vidje izvidnika jedne od sjevernih patrola. Aethur se spustio pred glavna vrata grada i docekao ga.
"Gospodaru Aethure! Pismo od Deunira." rece čovjek.
"Hvala momce, otiđi u staju napoji konja i osuši se."
"Hvala gospodaru!" odgovori ponizno dok je Aethur otvarao pismo. Čitavši pismo primio se za bradu i smrcio pogled, gestakoja je ukazivala da nešto nije dobro.
Vrata glavne hale otvoriše se u škripu i lupanje. Poglavar Barahir sjedio je sa najbližom obitelji za stolom pri veceri.Aethur se iznenadio jer je zaboravio na to no obo je bilo važnije.
"Duboke isprike gospodaru i njegovoj obitelji." rece ponizno uz dubok naklon.
"Besmislice, i ti si dio obitelji. Dođi, sjedni."
"Nažalost nemamo toliko vremena, gospodaru." rece zabrinutog lica
"Što je bilo?" upita Barahir raširenih ociju.
"Možda da u četiri oka popricamo?"
"Ako tako želiš?" digne se sa stola isprica obitelji te poljubi najmlađu kcer u čelo. "Samo vi nastavite!"
Povukavši se u prostoriju do, Barahir upita.
"Šta je bilo? Zašto si uzrujan?"
"Dobili smo izvješće." pruži mu pismo. Barahir je imao isti izraz lica kao i Aethur prije.
"Orci pocinju dolaziti u grupama po 30 do čak 60. Naše patrole nisu dovoljno velike ni dovoljno česte da ih zaustave. Deunir i njegova grupa pobili su 58 orkova al su izgubili 7 ljudi i 10 konja. Statistika koja mi ne paše."
Barahir zabrinuto pogleda svog najvjernijeg čovjeka "Imaš li kakav plan?"
"Klimav..." odgovori
"...ali plan!" odgovori Barahir umjesto njega "Reci što ti je na umu."
"S obzirom da smo kratki s ljudstvom u ovom trenutku jedino što mogu poslati je tvojih 100 najvjernijih al onda nema tko braniti Grad."
"Istina...ljudi u Gradu su najbitniji."
"Jedno nam preostaje....Himring."
"Maedros? Sumnjam...i oni imaju svoje boljke."
"Što nam preostaje?"
"Imaš pravo...koga šalješ?"
"Sebe!"
Barahir ga iznenađeno pogleda. "Ne dolazi u obzir!"
"Molim te! Ne želim još mlade krvi na svojim rukama. Hareth će ti voditi stražu dok mene nema. Najbolji je od svih njih. Molim te da mi vjeruješ!" preklinjao je.
Barahir je stajao, zabrinutog izraza lica i grizao usnicu.
"Strice...molim te!" rece mu i stavi mu ruku na rame. Barahir je znao za bratov prijeljub i nije mu zamjerao niti ga kleo. Prihvatio je Aethura kao necaka.
"Dobro...idi!" rece uz blagi izdah.
"Dobro idem pripremiti konja. Krecem ujutro. Po ovoj kiši necu nigdje stici."
Barahir ga zaustavi i stavi mu ruku na rame. "Čuvaj se. Trebat će te Ladros opet. Nemoj poginuti."
"Kad sam te ja ikad iznevjerio." odgovori mu Aethur s osmijehom na licu.
|
|
| Crazy Smaug |
| Posted: Nov 18 2007, 02:16 PM 821865 |
|
|
No idea..really..no idea
Group: Members
Posts: 512
Member No.: 992
Joined: 22-March 07
|
Smaug baci zadnji pogled na umiruće sunce na zalasku. Bilo je krvavocrvene boje, krupnije nego ikad i davalo manje svjetlosti nego ikad. Vilenjaci su govorili da krvavo sunce znaći nečiju smrt, no on je znao da će uskoro biti puno više mrtvih. Prošlo je određeno vrijeme, i vilenjaci i Morgoth su skupili snage za novu rundu....
Sunce posljednji put žarko zasjaji i potone za obzor predajući svijet tami. Kad je nestalo na obzoru Smaug se okrene i vine u nebo na svojim moćnim krilima. Dizao se visoko, visoko, više od pogleda, ljudskog ili vilenjačkog, više od oblaka, sve do tamo dokle mu je bilo dano uzdići se. Našavši se na željenoj visini on se usmjeri prema Amon Erebu i i prepusti zračnim strujama.
Na trenutak se prisjetio kako je prije u djetinjstvu u zraku bio nesiguran, jedva bi se uspio uzdići do nekoliko metara a onda ne mogavši se održati u zraku strovalio natrag u snjeg Sjevera. Sjetio se Glaurungova veselog laveža od smjeha i Gothmogova grohota dok je promatrao. Bila su do druga vremena, ne ljepša ni nevinija, nego mlađa nego sada....
Ugledavši pod sobom gorje koje se uzdizalo iz ravnice on se sunovrati prema njemu. Sletio je na svoj ulaz, gotovo na vrhu gorja, nitko osim njega tamo nije mogao doći, njega i Manweowih orlova, ali oni su rijetko pohodili Amon Ereb.
Ušao je u špilje, bile su velike i prostrane tako da je stao u njih čak i da je raširio krila. Pogledao je oko sebe u glatke zidove, urešene zlatnim žilama, po tlu popločanom glatkim pločama. Isti čas ga okruži straža. Bilo je to neophodno, trebala mu je straža ali samo kad je bio u liku Noldora, kao zmaja bilo mu je apsurdno da ga prati šačica Sindara koje je mogao pobacati samim zamahom repa.
-Ima li kakvih vjesti gospodaru?- upitao je moj namjesnik, Argon se zvao i bio je čvrst i tvrdoglav patuljak
- Reci ti to meni. Ima li ih?- upitah, krećuči se prema svojim odajama.
- Da. Glas iz Himringa, kažu da budemo na oprezu, moguće je da Mračni neprijatelj opet napadne.- rekao je
- Daaaa.... Mračni neprijatelj, Morgoth Bauglir, najsilniji od najsilnijih, njegova moć je nemjerljiva, a prepredenost veća od Ulmovih oceana, sluge bezbrojne i sve jedna moćnija od druge, pa ipak nije uspio zgaziti prkos tih vilenjaka Izgnanika i njihovih ljudi...- rekao je Argonu - Zašto je tako? Tvrdim da je Eru zapalio plamen prkosa i snage u svojoj djeci, neshvatljiv nama zmajevima.- nastavio je Ili barem plamen tvrdoglavosti zatim tiho pomislio
- Gospodaru, ako Izgnanici budu išli u rat, ho..hoćemo li ih sljediti?- upitao je Argon a Smaug ušavši u svoje odaje, ogromnu špilju nakrcanu blagom, izvalio na njega.
- Ne, nećemo ih sljediti.- rekao je Smaug pogledavši ga svojim čvrstim pogledom - Stupat ćemo pod svojim stjegovima, jer mene je Morgoth odbacio, Izdajicom me nazivaju,i to s pravom, ne Argone, ja sam Smaug Zlatni, Zmaj od Belerianda, i kanim se boriti rame uz rame Noldorima protiv zla, i pobijediti, ili barem umrijeti pokušavajući.- završio je i zatvorio oči pomislivši u sebi Tako će najvjerojatnije i biti.
* * *
Sjenka mraka je prekrivala zlaćani vrh Amon Ereba. Se je bilo tiho i mirno, i ništa se nije čulo osim prirodnih zvukova noći. A ipak,straža jer bila brojna i dobro naoružana, jer zmaj silnik tih krajeva nije bio budala, već Morgothov učenik a čak iako mu je okrenuo leđa još uvijek je bio njegovo stvorenje.
Smaug se nasmije u sebi. Bilo je vrijeme da napusti ovo gorje. Predugo je gradio kamene piramide na staklenim stupovima, jedina nada ležala je.... no znanje mu nije dosezalo tako daleko. Znao je za moć Valara, ali nikad nije upoznao nijednog doli Melkora Silnika, a Maiare je poznavao vrlo dobro, u bio snažniji od mnogih. Sile Zapadu bile su nešto... ali nije znao što, one su za njega bile zaključane.
Smaug se još jednom nasmije, falila mu je bojišnica i odmjeravanje snaga s nekim ravnim sebi. Možda je trebao potražiti Pastire Drveća...
U sobu su ušla dva Sindara vodeći jednog čovijeka, bio je odjeven kao putnik, snažan i visok, tvrda lica, kao da nikad nije upoznao ljubav. Pa ipak u njegovom pogledu Smaug prepozna onaj žar i snagu kakvu nose ljudi kojima je život bio tvrd...
- Tko si, i što te dovodi ovdje u ovaj sat čovječe?- upitao je ne skidajući pogled sa njega
- Možda sam samo putnik namjerni, koji želi naći mjesto gdije će otpoćinuti neko vrijeme i nastaviti dalje, ali ipak možda sam ubojica i plaćenik Morgotov ili pak potjećem od Hurinova roda, ili sam šumljak Halethina naroda, ne vidim zašto bi se to trebalo ticati tebe, zmaju.- rekao je prkosno i drsko, Glaurung bi ga zbog ovog već spalio, ali Smaug se nasmije
- Ne, plaćenik si ali sumnjam da te netko unajmio. Kako se zoveš?- upitao je
- Emerald Snow, zovu me Stoneheart.- odvratio je -A ti si pretpostavljam nitko drugi nego Smaug, zmaj Eldara, Izdajica.- moralo mu se priznati jer taj čovjek ili je bio nepodnošljivo glup ili pak nesagledivo smion i hrabar
- Plačenik si jeli.- rekao je zmaj okrećuči se -Trebam ljude, bi li htio stupiti u moju službu?- upitao je potom približavajući glavu sve dok nije bio vrlo blizu licu tog čovjeka
- Ovisi o tome koliko možeš platiti.- rekao je
- Ah, što kažeš na smješaj, hranu i stotinu zlatnika na mjesec plus ono što opljačkaš od neprijatelja.- rekao je Smaug, bio je velikodušan sa zlatom, i svjestan da je bolje djeliti i biti voljen nego skupljati i biti omražnjen.
- Moje potrebe su velike. Možda, tri stotine zlatnika na mjesec, plus plijen, s tim da dobivam jestivo jelo, odječu, osobne odaje i poslugu i tvoju garanciju da sam pod tvojom zaštitom.- rekao je, čovijek se znao pogađati
- No dobro, sve to ali za dvjesto zlatnika, uzmi ili ostavi.- Smaug je zaključio, iako je imao osjećaj da je malo pretjerao, ni jedan čovijek nije bio toliko vrijedan
- Uzimam.... gospodaru...- rekao je na koncu a u očima mu je bljesnula pohlepa očito je i on sam znao koliko je dobio
- Dobro onda. Gospodo možete li mu pokazati njegove odaje?- obratio se Smaug vilenjacima
Nakon što su se svi povukli i ostavili ga samog, Smaug se prepusti mislima. Mnogo se događalo, a on to nije mogao pratiti, previše segmenata, previše pojedinaca, a uz sve to trebalo je pratiti ritam igre... Uskoro će početi nova runda, a u najgore moguće vrjeme njegova moć počela je kopnjeti, malo, jedva primjetno ali Smaug je to osjetio. To je bila posljedica vezanja za Beleriand i za vilenjake, posljedica krvi koja je kolala njegovim žilama Noldorske krvi.
Trebao je poslati glasnika u Hriming, informacije su mu trebale pod hitno, ali koga god da pošalje trebat će mu nekoliko dana ako ne i tjedana da prevali udaljenost od Amon Ereba do Himringa. Ne, najbolje da pođe on sam i osobno se uvjeri kakvo je stanje, jer Morgoth će napasti na Istoku i Jugu, Meadhrosa i Dorthonion, Vrata Belerianda. Odlučio je da će poći on sam, i osobno pogledati stanje u krajni, pogledati Hirming, a i posavjetovati se s Meadhrosom, jedina nada da opstanu protiv Morgotha je bila da se drže zajedno. A osim toga mogao je otići do tornjeva Thangorodrima i preletiti nad jamam Angbanda, ako preživi strelice dobiti će dobar uvid u Morgothove pozicije....
I tako dok je sunce izlazilo, u novom životu Smaug preda zapovjedništvo Argonu i otisne se s vrha Amon Ereba prema Himringu. Uzdigao se visoko i bacio zadnji pogled na Amon Ereb koji se svjetlucao na tek izašlom suncu, a oko njega oceani trave a na jugu more šuma. Nije ni slutio da je to možda posljednji put da je vidio taj dio Belerianda...
|
|
| emerald |
| Posted: Nov 18 2007, 07:27 PM 822105 |
|
|
Shield Bearer
Group: Members
Posts: 50
Member No.: 1037
Joined: 20-April 07
|
Prvi dan
večer
Sindari su ga odveli do njegovih odaja. Prije nego što su ga napustili, okrene se prema njima.
-Oprostite, da li Amon Ereb posjeduje svoju oružarnicu?-upita ih.
-Da, na putu prema ovdje smo prošli pored nje. Nalazi se iza one sobe u kojoj su Smaugovi sluge vježbali-odgovori mu jedan od njih. -Možemo li vam još nekako pomoci?-
-Hvala, to bi za sada bilo to-odgovori mu i napusti ih ulazeci u svoje odaje. Odaje su se sastojale od predsoblja i dvije sobe u koje se granalo to predsoblje. Stvari koje je nosio sa sobom ostavi blizu vrata kroz koja je sad prošao, sjedne na stolicu te se udubi u razmišljanje.
Jesam li bio mudar što sam onako prihvatio onu ponudu? 200 zlatnika? Mogao sam se uzdržavati pomocu poslova koji bi mi u 30 dana dali nešto više zlatnika, ali opet, tu je bila i činjenica da imam osiguranu hranu i smještaj, za što bih inace morao placati. Naravno,tu je i ona prostorija pred oružarnicom, koja bi mi mogla poslužiti za trening. Hhhmmm...Za sada izgleda da mi se isplatilo to što sam prihvatio ponudu Smauga Izdajice. Kad smo već kod izdajica, ako sazna da sam zadnja dva vilenjaka koji su me zaposlili izdao tako što sam jednog otrovao i pritom ga okrao,a informacije drugog dao njegovom protivniku... Vjerojatno nece biti lijepo.
Tada mu pogled padne na njegov mač nazvan Diablo, te odluci:
Odoh sada pogledati imaju li lukova i strijela, kakvih korica za maceve jer se moj već raspada te vježbati.
Ustane se,uzme Diabla,koji je bio u crnim koricama koje su se doista raspadale,te se uputi i oružarnicu i mjesto za trening.
Dvije minute kasnije, Emerald Snow se nalazio pred sobom za trening. Kada je pogledao koliko je ljudi bilo unutra, srce mu je pocelo brze udarati, te se on nesvjesno pomaknuo unatrag pet-šest koraka. Naime, Emerald je imao jedan problem koji se zvao ksenofobija, strah od nepoznatog. Stonehearta je bilo strah svih tih nepoznatih ljudi unutra. Odjednom osjeti neciju ruku na ramenu te od straha poskoci u vis, skoci natrag na pod i okrene se izvlaceci Diabla iz korica te upiruci ga u srce osobe koja ga je dirnula po ramenu.
-Tko si ti?! Govori!-rece malo povišenim glasom
-Ja sam Argon, Smaugov namjesnik. Bilo bi dobro da Diabla stavite natrag u korice-kaže mu ta osoba hladno, što Emerald i ucini.
-Kako znate za ime mog maca?-
-Čuo sam vaš razgovor sa Smaugom, kao i glasine o putujucem placeniku zvanom Emerald "Stoneheart" Snow, kojeg još zovu i titulom Placeni nomad.Vi ste taj Jesam li ispravno zbrojio dva i dva?-
Dakle, imam nekakvu reputaciju, čak i u obliku glasina... I to je pocetak.
-Da, jeste.-
-A,s obzirom kako ste se ponašali kad ste zavirili u ovu sobu, i kako ste poskocili zbog mene,pretpostavljam i da ste nekim djelom ksenofob. Jesam li opet u pravu?-
-Jeste...-
Argon pogleda sobu za trening, pa ponovno Emeralda te se nasmiješi.
-Za sada se ne morate bojati ovih ljudi, dokle god ne izdate Smauga, ili ne ucinite nešto slicno.-
Zašto mislim da ovaj ovdje zna za moje izdaje? pomisli Emerald.
-A sada,ako biste me ispricali,moram nešto uciniti-rece Argon te ode.
emerald pogleda u sobu za trening,pocne duboko disati te pomisli.
Hajde, kontroliraj strah, možeš ti to. Zašto su ti dali nadimak Stoneheart?Samo zbog činjenice da se nisi nikada zaljubio? Ulazi, odmah! te uđe.Ode do sobe iza, odnosno oružarnice te pogleda čega sve tamo ima.Bilo je maceva, dugih i kratkih, jedno rucnih i dvo rucnih, kratkih i dugih lukova, korica za maceve svih boja koje je Emerald do tada vidio. Bio je zapanjen i ocaran. Ode do kuta u kojem su bile korice za maceve te uzme jedan crni, da bi odgovarao dršci njegovog jedno rucnog maca.
e, ovaj če odgovarati, iako nema nikakvih ukrasa na sebi. Ja sam jednostavan čovjek pomisli uzimajuci jedne korice.U njih je stavi svoj Diablo, a stare korice odbacio.
Moram nekoga upitati da li je besplatno, iako bi trebalo biti. Ovo sve ovdje su sigurno stvari koje su uzeli od svojih mrtvih protivnika i prijatelja a da im nije trebalo.
Tada izađe iz oružarnice, odabere jednu drvenu lutku koja je bila izolirana te pocne na njoj vježbati korištenje maca.
Edited by emerald - Nov 19 2007, 08:24 AM |
|
| Saunielle |
| Posted: Nov 18 2007, 08:05 PM 822133 |
|
|
princess Tea-Rea
Group: Members
Posts: 627
Member No.: 777
Joined: 16-December 06
|
Lokacija: Gondolin
Sjedeći na klupi, znatiželjno je promatrala djevojku koja je sjela do nje. Nastavila je čitati knjigu, zapravo više zapisivati nešto u nju. Oči su joj letjele trgom, skrivajući se iza crvenih korica. malene knjižice u njenim rukama. Alenethia je tiho uzdahnula. Sjetila se je Ere i godina bez nje. Razmišljala je što će dalje napraviti, sada kad je sama, posve sama. Promatrala je svijet oko sebe, znajući da se sprema nešto veliko. Mogla je to osjetiti, prožimalo je cijelo njezino biće. Bitka. Zašto je ona toliko mislila o tome što će se dogoditi ni sama nije znala. Jednostavno je osjećala da će biti nešto veliko za nju.
Skupina mladića je prolazila trgom. Zagledala se u njih i primjetila poznato lice među njima. Suza joj je kapnula niz oko. Od šoka se onesvijestila, što je bilo netipično za nju. Cijelo mnoštvo se okupilo oko nje, ali mladići je nisu ni primjetili. Ustala je i sjela na klupu. Nije htjela da joj itko pomaže. Bilo ju je briga za sve, jer je sad napokon znala što će napraviti.
Gdje će on, tuda će i ona.
Mirno je nastavila sa radom na crvenoj knjižici i primjetila da ju djevojka do nje počinje gledati sa interesom, kao da ju je zaintrigirala. Ali bila je sigurna da djevoci nije ništa jasno, i nije moglo biti nikome drugome. Tajne što su skrivale njezine zelene oči, neće biti još dugo otkrivene.
Nasmiješila se i tiho zapjevala pjesmu, što joj je netko davno pjevao. Boja joj se vratila u lice, i sada je bila crvena, čak i precrvena, jer je primjetila da ponovno svi gledaju u nju. Zaklopila je knjižicu i ustala. Krenula je putem, kojim su je noge nosile i nije ni pravo gledala kuda ide. Opet je bila u svome svijetu i smišljala kako će dalje. Došla je do sobička u kojem je živjela, ali je produžila dalje ni ne primječujući gdje je. Crvena knjiga joj je ispala iz ruku. Tek je tada primjetila da netko hoda iza nje, štoviše za njom. Sagnula se da uzme knjigu, ali je već bilo prekasno. Pogledala je u osobu iza nje.
Tko je bila osoba iza kapuljače?
Edited by Saunielle - Nov 18 2007, 08:21 PM |
|
| Númellóte |
| Posted: Nov 18 2007, 10:10 PM 822222 |
|
|
Tolkien's army
Group: Moderator
Posts: 6787
Member No.: 566
Joined: 23-March 06
|
Gondolin
1. dan, jutro
Spremila je u popis sa namirnicama u pletenu košaru i krenula put tržnice. Lagani povjetarac mrsio joj je kosu dok se kretala alejom ruža, koja će ju odvesti preko kraljeva trga ravno na Malu tržnicu. Kao i uvijek, zastala je na trenutak pored mjesta gdje su rasle žute ruže kako bi duboko udahnula njihov opojni miris. Ne mogavši odoljeti, spustila je košaru na tlo i otrgnula jednu ružu, i stavila ju u kosu, zatakavši ju ukosnicom.
Uskoro je izbila na Trg, lagano poskakujući, gdje se skupilo mnogo naroda; sve je bilo vrlo živo. Nasmiješila se te zagrabila odlučnim koracima prema svom cilju, dok je plava haljina vijorila za njom. Kako se približavala tržnici, ti su glasovi bili sve jači, a u daljini se čuo žubor vode mnogih fontana. Namjeravala je kasnije popodne otići do tog mjesta, nakon što završi trening mačem. Kad se sjetila toga, došlo joj je da otkaže ili da hini da je umorna, ali znala je da bi je njen učitelj, našao i da se zavuče pod sam Turgonov krevet. Jučer ju je dvaput uspio razoružati, i pri tome je zadobila par divnih modrica kad je tresnula stražnjicom na pod.
''Núme, brži rad nogu, pazi ovo, pazi ono'' ono'' – odzvanjalo joj je u mislima.
Uspjela se progurati do štanda jedne gospe koja joj je obećala nabavit neke trave koje su joj trebale za lijekove, i nakon što su razmijenile dobra, sinulo joj je da bi si konačno mogla nabavit materijal za novu haljinu, ali za to je morala ići na Veliku tržnicu. Slegnuvši ramenima, Núme se zamišljeno uputila natrag na trg, gdje se činilo da je još više naroda nahrupilo. Kako su joj misli bile tko zna gdje, u zadnji tren je spazila konja kako ide prema njoj. Odskočila je u stranu, na jedvite jade uspijevajući se održati na nogama, čvrsto držeći košaru. Kad je bila sigurna da je uhvatila ravnotežu, okrenula se te je njen pogled ispratio neznanca srebrne kose sve dok nije stupio pred stražare pred vratima dvora. Smiješak joj je zamro na ustima jer ovo nije slutilo na dobro. Pogledala je uokolo kako bi vidjela reakciju drugih.
Edited by Númellóte - Nov 18 2007, 10:58 PM |
|
| Ananiel |
| Posted: Nov 18 2007, 11:22 PM 822305 |
|
|
seagull
Group: Members
Posts: 548
Member No.: 893
Joined: 28-January 07
|
1.Dan, jutro
Mjesto:Gondolin
To jutro se Lothnen probudila s nekim cudnim nemirom u sebi, sanjala je neke cudne snove kojih se vise nije najbolje sjecala. Nakon sto se umila i na brzinu obukla izasla je na ulicu s namjerom da ode do trznice. Gledala je kako sunce obasjava grad i to ju je polagano smirilo. Ubrala je jednu bijelu ruzu iz majcinog vrta i uzivala u njenom njeznom i prekrasnom mirisu. Stigavsi na trznicu vidjela je da je grad vec budan neko vrijeme. Dosla je do klupe na kojoj je vec sjedila crvenokosa elfica i upitala je je li moze sjesti kraj nje. Nakon sto je dobila potvrdan odgovor sjela je i promatrala uzurbano mnostvo. Potpuno zadubljena u svoje misli nesvjesno je pocela pjevusiti tihu pjesmu.
Iz sanjarenja se trgnula kad je vidjela grupu koja se okupila oko elfice koja je sjedila do nje. Priblizila se pogledati o cemu je rijec i vidjela je da se djevojka onesvijestila, no kad je dosla do nje vec je pomalo dosla k svijesti i ponovno sjela na klupu. Ubrzo je neobicna djevojka otisla, a Lothnen je razmisljala o tome sto bi mogla raditi ostatak dana. Ugledala je brata i oca kako idu prema kovacnici koja je bila smjestena u jednom od uglova trznice. Mahnula im je da je pricekaju, te kratko popricala s njima. Ni oni nisu mirno spavali, nadala se samo da ovo nije neki los predosjecaj. Zivot je do sada bio lijep, ali nitko ne zna sto novi dan donosi. Jedino sto je znala je da joj se ne svidja ovaj osjecaj.
Malim puteljkom krenula je prema Kraljevom trgu u potrazi za kakvim novim vijestima ili necim zanimljivim za raditi. Paznju joj je privukao srebrnokosi vilenjak na konju koji je bio u pratnji strazara. Izgledao je kao da je jako dugo jahao i da je u zurbi. Nije mogla skinuti pogled s njega, bio joj je potpuno nepoznat i zaintrigiralo ju je kakvog posla uopce ima u Gondolinu. Nakon sto su ga strazari odveli, Lothnen je nastavila razmisljati o njemu. Sto li taj stranac donosi u njen zivot? Ogledala se uokolo po trgu da vidi je li jedina imala takvu reakciju, no vidjela je jos nekoliko zbunjenih i preplasenih lica. Znaci nisam jedina koja je uznemirena, nadam se da ce ipak ovaj osjecaj ubrzo proci.
Edited by Ananiel - Nov 18 2007, 11:22 PM |
|
| Eellwyn |
| Posted: Nov 18 2007, 11:29 PM 822312 |
|
|
Nostalgicna
Group: Members
Posts: 561
Member No.: 582
Joined: 17-April 06
|
Prvi dan, vecer
Lokacija: na obali N. Lalaith
Eellwyn je sjedila na obali rijeke. Noc je bila prohladna. Gledala je kako se zvijezde preslikavaju na vodi koja se lagano mreskala. Zacula je korake dosta daleko iza sebe koji su joj se lagano priblizavali, a onda su najednom stali. Zgrabila je drsku maca te ga isukala. Nije znala da li je u pitanju prijatelj ili neprijatelj. Napela je sva cula i jace stegnula prste oko maca. Par trenutaka je vladala tisina a zatim su se koraci stali udaljavati. Odahnula je, vratila mac u korice te se ponovno opustila. Razmisljala je o svom dosadasnjem zivotu. Sjecanje ju je vratilo u dane kada je zivjela u Barad Tithenu. Jednom prilikom ju je njen ucitelj macevanja odveo u sumu kako bi vjezbali. Bilo je ljeto. Suma je bila ziva sto su dokazivali zvukovi zivotinja koje su zivjele u njoj i saptanje drveca… Tijekom vjezbe morala se koncentrirati na sve oko sebe a ne samo na svog protivnika. Vjezbali su do kasno u noc te odlucili prespavati pod zvijezdama. Verthinord, ucitelj, joj je bio poput oca nakon sto je njen nestao. Nakon sto su se, njena majka i ona, odselile iz Barad Tithena on joj je najvise nedostajao. Najednom joj se u sjecanje vrati san koji je sanjala te noci. Bila je sama u sumi. Mjesecina je obasjavala sve oko nje. Stajala je i promatrala zvijezde kroz mali procijep izmedju krosnji drveta kada je cula korake koji su joj prilazili iza ledja. Isukala je mac te koraknula unatrag okrenuvsi se. Kosa joj je zaleprslala oko nje. Loxemornawen, Crnokosa, nazvao ju je Verthinord jednom prilikom. Ugledala je miladica kako joj se priblizava. Osjetila je nenadani strah, kao nikada do tad te se okrenula i stala bjezati. Tad se probudila. Eellwyn se osjeti zbunjeno. – Zasto sam se prisjetila tog sna? – zapitala se. – Mislim da je vrijeme za odmor. – pomisli i spremi se za pocinak. Jos je neko vrijeme slusala zvukove sume a onda utonula u san. Bila je to predivna livada. Sunce je sjalo visoko uzdizuci svoje lice. Leptiri su letjeli uokoli igrajuci se, pticji pjev je dolazio sa svih strana. Bila je na izletu sa svojim rositeljima. Bila je dijete, razigrana, slobodna i sretna. Trcala je uokolo loveci leptire dok su je roditelji promatrali sa ljubavlju. Majka se necemu zvonko nasmijala. Najednom su nebo zastrli crni oblaci. Bila je odrasla, njezinih roditelja nije bilo na mjestu gdje su do maloprije sjedili. Leptiri su nestali a umjesto njih zrakom je lebdio tezak miris krvi. Postala je svjesna cinjenice kako svijet nije onakav kakvim ga je zamisljala. Podigla je mac u zrak i zavitlala njime. Tada je san prestao i do kraja noci spavala je bez snova, mirno i duboko.
Edited by Eellwyn - Nov 26 2007, 10:44 PM |
|
| Míriel Serindë |
| Posted: Nov 18 2007, 11:57 PM 822332 |
|
|
Maglorova kamijonđinica
Group: Members
Posts: 1175
Member No.: 734
Joined: 29-October 06
|
1. Dan, rana večer
Himring
Miriel & Amarie
Miriel je sjela za radni stol. Na stolu je stajala vaza s jednim jedinim evermindom i metalna zdjelica u obliku zmaja. Čula je teške muške korake uza stube i ugledala je Aradora Eleara, jednog od rijetkih ljudi kojima je vjerovala.
-Gospodaru, zvali ste me?-
Maedhros je polagano šetao po sobi, gledajući u pod, obasjan slabim svjetlom posljednjih tračaka umirućeg sunca. Soba je bila hladna i vladala je mučna tišina. Oboje su znali što to znači, ali nitko nije o tome htio progovoriti. Brzim pogledom uhvatio je Mirielino lice. Sjedila je na njegovom naslonjaču, zamišljeno gledajući na vrata. U jednom trenutku začuo je glas mladog zapovjednika.
-Uđi unutra prijatelju- reče Miriel blagim glasom. Arador je bio naočit Noldo duge crne kose. Na sebi je imao tamni plašt a za pasom mu je visio njegov mač Astalder. Maedhros s blagim smješkom pozdravi Aradora Eleara, pruživši mu ruku u znak dobrodošlice. Miriel skrene pogled prema prozoru. Ruke su joj se počele znojiti, znala je da prijatelja poziva u nevolju.
-Sjedni Aradore- reče mu. -Oprosti mi na ovakvom izgledu-
Koža mu je bila čađava, mokra kosa svezana u čvrsti rep, a mokra razderana odjeća mu se lijepila za tijelo.
-Vjerujem da si čuo o požaru. Nažalost kiša je stigla prekasno. Ali hvala Valarima da je došla.-
-Jesam gospodaru i nisam mogao vjerovati svojim ušima, tad sam bio na straži- reče on tiho. Miriel se okrenula njemu. Premučno joj je bilo to odugovlačenje. Maedhros duboko uzdahne i pogleda Miriel.Ona mu uzvrati pogled. Molim te, pusti me. Kao da je čuo kako ga moli. Ona više nije dijete Maedhros. Pomisli u sebi. Dokzala ti je to toliko puta. Pusti je.. nećeš je zauvijek moći držati pod svojim okriljem.Tama dolazi…Okrene se Aradoru te ga pogleda strogim pogledom. Arador je osjetio napetost u zraku. Ustao se u znak poštovanja.
-Aradore, ti si jedan od mojih najvjernijih i najboljih zapovjednika. Znaš i sam koliko vjere ulažem u tebe i tvoje spodobnosti- okrene se Miriel, i onda opet Aradoru.
-Miriel mora ići u Ladros.-
-Ja ću Maedhros- kimne ona glavom -Crna vremena nam dolaze prijatelju. Naše su izvidnice nestale više puta, plantaže su nam zapaljene. Ostali smo bez trećine uroda...Moramo nešto poduzeti.Zato se ja spremam otići u Ladros i potražiti posljednje potomke kuće Beorove za saveznike. Htjela sam te zamoliti kao prijatelja kojem vjerujem kao što sam nekad vjerovala svome zaštitniku Feanoru i kao Maedhrosu koji mi je poput brata, da pođeš samnom- reče Miriel sigurno iako je osjećala da joj ruke lagano drhte te ih spustila na stol.
Odbij brate odbij za svoje dobro. Rekla je Miriel neznajući želi li više da ide s njom ili ne. Maedhros s čudnim olakšanjem izdahne dok je Miriel govorila. Kao da se bojao....da ih oboje šalje u smrt.. Kao da ne želi s time imati posla. Mladi Noldo slušao je sa zanimanjem vilenjakinju kako govori. Nakon što je završila, pognuo je glavu i pogledao u pod. Ladros! pomisli To će biti težak put.. osobito u ovakva vremena. Ponosno podigne glavu i pogleda u gospodara Maedhrosa -napravit ću kako mi zapovijedate. Kuća Beorova neće nas iznevjeriti, siguran sam u to.- zatim se okrene miriel.
-Cinite ispravnu odluku. Stititi ću vas, moja gospo, kako najbolje budem mogao.-
-I ne sumnjam u to, Aradore- obrati mu se Maedhros, položivši mu ruku na rame.
-Uzmi nekoliko svojih najboljih ljudi sa sobom. Krećete sutra u prije zore.-
Miriel ustane i priđe Aradoru. Na sebi je imala tamnoplavu haljinu, srebrom izvezenim rubom i dugačkim rukavima.
-Hvala ti Elear. Nadam se da će nam gospa Elbereth osvijetliti pute. Pođi se odmoriti, tvoja je smjena danas završena- Arador se lagano nakloni i izađe iz prostorije. Maedhros je gledao kroz prozor. Večer je već pala, a kiša je još uvijek lagano padala. Crni dim u daljini još uvijek nije jenjavao. Vatre su se već lagano razbuktale na citadeli, stražari su zauzimali svoje položaje. Noćna ptica prešla je preko pustog grada bacivši na njega očajan krik. Krik koji je ledio krv u žilama.
Miriel je gledala kako Arador odlazi. Znala je da sutra donosi velike promjene. Znala je i da ovu noć neće spavati jer je bila suviše napeta. Svrne pogled na Maedhrosa koji je bio potpuno odsutan. Mučio ga njezin odlazak i slutila je koliko pati zbog toga. Izgledao je izmučeno onakav prljav i mokar. U kombinaciji s njegovim tmurnim licem izgledao ja kao jedan od Edaina u staračkim godinama.
-Moramo biti jaki- rekla je tiho i prišavši mu s leđa naslonila glavu na njegovo rame.
On se okrene osjetivši je, tako naglo da se ona prestrašila. Snažno je uhvati iznad lakta. Maska koju je nosio prije samo nekoliko trenutaka, maska strogosti i ravnodušnosti koji je morao imati, otopila se kao snijeg na suncu. Nije ništa govorio, samo ju je gledao, a iz očiju mu je bliještao čudan neprirodan sjaj. Ona ga je gledala pomalo u strahu. Iznenada je ispusti i posramljeno pogleda u pod. -oprosti, ali...-
Miriel se trgne od njegovog stiska lakta. Nikad ga nije vidjela ovakvog, a poznavala ga je većinu svog života.
-Što je bilo brate?- reče ostavši ukipljena i uplašena u mjestu-
Brate. Ta riječ odjeknula je njegovom dušom kao udarac mača o mač. Brate.. samo brat..
Umišljaš Maedhros. To je sve iluzija.Tvoja jedina žena je rat. Ljubavnica ti je čast. Potajno tvoje srce pripada pohlepi. Sam to znaš. Nježno joj dotakne lice i zagrli je.
-jesi sigurna u to što činiš?-
-A tko će ako neću ja? Ovako ne može ostati. Moraš me pustiti da idem.- reče s olakšanjem i sputi glavu na rame na ponovno starog Maedhrosa. On uzdahne i čvrto je privine uza sebe. Pobijedila te starče.
-Ddobro- reče joj. -Idi i spremi se.
-Reći ću da nam spreme večeru. Gdje želiš jesti?- reče izvukavši se iz njegovog zagrljaja.
-Ne.. ne hvala ti. neću ništa jesti-
Prijekorno ga pogleda. -Nisi cijeli dan ništa jeo. Ne pokušavaj reći da jesi kad znam da nije tako. Odmori se, pa ćemo večerati.- reče i izađe iz radne sobe.
Miriel je izašla iz sobe. On je gledao za njom, a kad je zatvorila za sobom teška vrata od ebanovine sjeo je na naslonjač, zarivši glavu među ruke. Kosa mu je još uvijek bila potpuno mokra, kao i odjeća. Polako je osjećaom noćnu studen kako ga zahvaća. Odjednom vatra njegova srce nadjača ga, i on svom snagom lupi teškom šakom na stol. Stavi glavu na hrapavo drvo, i tako usne u mučnim snovima. Zatvorivši vrata radne sobe Miriel je osjetila ubrzano kucanje njenog srca. Odlazim. Nakon toliko godina odlazim. Uputila se prema svojim odajama. Večer je već pala i hodnici u dvoru su već bili prazni. Zaputila se u kuhinju i zamolila da im spreme večeru.
-Doći ću ja po nju kad budem išla gore- Izborila je na kraju unatoč svim odbijanjima. Otvorila je vrata sobe i osjetila nalet vjetra kroz otvorene prozore. Vjetar u kosi. Jedan od najljepših doživljaja Pomislila je. Iz starog teškog ormara izvukla je torbu koju je nosila i kad je išla za Feanorom u Beleriand. Ah moja sirota Evenië. Koliko je noći provela bez sna da me iznenadi ovime. Zatim je izvukla nešto lagane putne odjeće i spremila je u torbu zajedno s malenom kutijicom lijekova. Spremila je odjeću koju će ujutro odjenuti i spremila lembas koji je donijela iz kuhinje. Utrpala je još par sitnica u torbu, pregledala strijele u tobolcu i uputila se prema kuhinji. Nasred sobe je zastala i pogledala kroz prozor. Nebo je bilo vedro i posuto zvijezdama. Tiho kucanje oglasilo se s onu stranu vrata. Okrenula se oi priđe vratima i polako ih otvori. Pred njom stajao je Maedhros s dva pladnja donešena iz kuhinje.
-Imala si pravo malena. Nisam ni ja napravljen od bronce pa da mogu bez jela. A tko zna koliko dugo neću s tobom jesti. I da bar budem siguran da si nešto pojela prije puta. Predobro te poznajem- imao je blagi osmjeh na licu. Već se bio presvukao, i sada je na sebi imao sivu košulju od grube tkanine, kosa mu je bila potpuno raspuštena, kao slap otopljenog rubina prelijevala se preko njegovih širokih ramena.
-Uđi onda- nasmiješi se i pokaže mu maleni pleteni stol s jednakim dvijema stolicama pod prozorom. Sjedeći kraj otvorenog prozora su lagano jeli i prisjećali se djetinstva, slavnog Maedhrosovog razbijanja mamine vaze, njezinog prvog razbijenog koljena, šumarka u kojem su se igrali. Bezbrižni razgovori su im odvratili misli od rastanka i tame koja nadolazi.
-Miriel idem na počinak, moram ujutro pripremiti vaš odlazak. I ti bi trebala nešto odspavati, iako znam da vjerojatno nećeš. Odmori se malena.- reče i čvrsto ju privine uza sebe. Vratit će se ona ponovo.
Edited by Míriel Serindë - Nov 19 2007, 12:06 AM |
|
| Anduril Ulair |
| Posted: Nov 19 2007, 01:23 PM 822489 |
|
|
Le Chef
Group: Members
Posts: 10558
Member No.: 110
Joined: 20-December 03
|
Dan prvi, rano predvecerje.
Susret Isildura The Saiyana i Finmorfa
Nas vrli junak se ogledao oko sebe i odlucio jos malo hodati, pa tek onda sjesti odmoriti se uz finu logorsku vatru na kojoj ce ispeci srnu koju je prije nekih sat vremena uhvatio golim rukama. Doduse imala je strijelu u grlu jer ju je on osobno ispucao u nju, ali i dalje stoji cinjenica da ju je uhvatio golim rukama, prebacio na ledja i nastavio hodati cijelim putem veseleci se finom srnecem mesu sa raznja koji ce nastat u njegovoj osobnoj kucnoj radinosti.
Ispred naseg heroja nasla se mala cistina. Iza njega se nalazila suma, a ispred njega lijepo, zlatno polje psenice. Takva lijepa zlatna polja psenice je vidio samo u svom rodnom kraju Slav..., ups, Numen..., ups, vidite, ja njegov kronicar imam problema oko smjestanja rodnog kraja naseg vrlog junaka. Reci cemo samo da je to bilo jugoistocno od kraja gdje se sad nalazio. U svakom slucaju ispred naseg vrlog heroja nalazilo se lijepo, zlatno polje psenice,a iza lijepog, zlatnog polja psenice nalazio se gradic Barad-Tithen. Barem je on tako cuo i mislio. Ja, njegov kronicar, znam da je doista bilo rijec o gradicu Barad-Tithen. I tako je nas vrli heroj odlucio da je nasao svoje mjesto za odmor. Izasao je izvan sume, ali jos uvijek je bio u sjeni drveca. Nas vrli junak je poceo skupljati trijesce za vatru, ali je shvatio da tako nikad nece skupiti dovoljno drva za pecenje mlade srne. Stoga je nas vrli junak odlucio srusiti jedno od manjih, starih, osusenih drva. Od takvog manjeg, osusenog, starog drva ce dobiti i razanj i dovoljno drva za ogrjev i za pecenje. Kada je nas vrli junak sve to povezao u glavi uzeo je svoju battle dwarven sjekiru i bacio se na posao, bacio se na rusenje manjeg, starog, osusenog drva. Nakon sto je srusio manje, staro, osuseno drvo nas vrli junak, onako vidno uspuhan je rezignirano sjeo na zemlju i pogledao lijepo, zlatno polje psenice. Pogled na lijepo, zlatno polje psenice kao da mu je dalo nekakvu snagu jer je istog trena ustao, skinuo svoj mithrill oklop, spremio ga u backpack i nastavio obradjivati sruseno manje, staro, osuseno drvo.
Nas junak je stajao i zadovoljno trljao svoje ruke jer je uspio dobiti razanj iz manjeg, starog, osusenog drva na koji je namjeravao istog trena nabiti srnu i poceti je peci, da bi se mogao dobrano najesti. Razanj i srna su bili ukomponirani u jednu cjelinu i naseg vrlog, hrabrog i smionog heroja je cekao najtezi zadatak. Zapaliti vatru. To mu nikad nije islo. Da bi se ohrabrio zuzeo je bocu rakije i dobrano povukao.
Dragi moji citatelji, sada cemo se prebaciti malo dalje od naseg vrlog junaka i malo cemo pratiti radnju kroz oci jednog ludog Noldora, jednog od mnogih.
Finmorf je stajao ispred glavnih vratnica Barad-Tithena i gledao kako jedna od malobrojnih ceta vilenjaka marsira u ophodnju. Gadili su mu se. Svi su izgledali tako lijepo, uredno i zenskasto. Dobro, i on sam je izgledao lijepo i uredno, ali bar se znalo da je on musko, za razliku od ovih marsirajucih momaka\djevojaka. Finmorfu je dosadila rutina ovog gradica i bas je krenuo na put, ali morao se maknuti s puta gore navedenim momcima\djevojkama. Cim su momci\djevojke prosli, Finmorf je nastavio svoj put prema sumi. Do sume je stigao relativno brzo (naravno svi znaju da relativno brzo znaci da je to njemu bilo brzo jer je on to promatrao iz svog vlastitog inercijskog sustava, dok bi recimo nekom drugom promatracu iz nekog drugog inercijskog sustava to bilo ili enormno brzo ili enormno sporo. Naravno to ovisi o njegovom inercijskom sustavu) jer je on ipak Noldor. Na rubu sume vidio je zanimljivu scenu koja mu je odmah ugrijala srce, a to se dogadja tako rijetko da je to vrijedno za zapisati. Vidio je visokog, snaznog, markantnog humana sa naznakom pivskog trbuha (naravno nije to bilo ono sto mu je ugrijalo srce, iako bi mnogima samo to bilo dovoljno) kako se muci sa paljenjem logorske vatre (to je ono sto mu je ugrijalo srce, tako vatra djeluje na njega, neki bi ga proglasili piromanom, ali ne i on sam.)
Sada slijedi autorizirani transkript njihova razgovora:
- Namarie - rec Finmorf.
- Mrmlj, dobar i tebi dan � odgovori sumorno nas vrli junak.
- Trebas pomoc? � upita znatizeljno Finmorf sa gladju u ocima.
- Pa mogu se i sam snaci, ali ako imas zarku zelju moz... � nije ni stigao dovrsiti kadli Finmorf skoci i odbaci ga od ognjista. Finmorf se osvrne lijevo-desno i zadovoljno rece:
- Ah, vidim da imas zapaljive tekucine � ustane i uzme bocu, jednom rukom je drzeci, a drugom otvarajuci. Nas vrli junak jedva da se snasao kada je Finmorf poceo polijevati vatru zapaljivom tekucinom. To snalazenja naseg vrlog junaka bilo je prilicno nespretno, smotano i nepromisljeno, jer je skocio na Finmorfa da ga sprijeci, a Finmorf, kao svi ostali Noldori ima brzo oko i jos brze reflekse, se makne i nas vrli junak imenom Isildur The Saiyan proleti kroz prazan prostor i padne u vatru u koju je upravo bila sipana zapaljiva tekucina. Zamislite tu scenu, reakcije ce biti podijeljene, neki ce se smijati, a neki plakati. Finmorf se svakako smijao, dok je nas vrli junak onako zapaljen, sav u plamenu vikao, urlao i sumanuto trcao bez reda i smisla, reklo bi se ko muha bez glave. Tako se zadesilo da je otrcao u lijepo, zlatno polje psenice i cijelog ga zapalio prije nego se sjetio baciti se na zemlju i valjati se da ugasi vatru koja je jos uvijek gorjela na njemu. Valjajuci se vatra se brzo ugasila, ali samo na nasem vrlom junaku. Za lijepo, zlatno polje psenice je bilo prekasno. Trceci prema Finmorfu, uzimajuci svoje oruzje, backpack i razanj u jednu ruku, gledajuci Finmorfa nas vrli junak je na tren stao.
- Sta blejis tupsone? � rece ljutito nas vrli junak. � Uzimaj u ruke drugi kraj raznja i bjezimo.
Finmorf i dalje zbunjeno gledajuci uze razanj u ruke i pocne slijediti naseg vrlog junaka u sumu. Nakon nekih 15 minuta brzog hodanja nas vrli junak stane i spusti svoje stvari, a razanj nasloni na obliznje drvo, zatim se okrene i pogleda Finmorfa.
- Budalo neopisiva, sta si mislio da radis?
- Pa, pomagao sam ti zapaliti vatru, a kada sam vidio da imas zapaljive tekucine shvatio sam da se uopce ne moram truditi � rece nonsalantno Finmorf.
- To nije zapaljiva tekucina, to je moja rakija � rece tresuci se nas vrli junak. Potom uzme bocu rakije i dobrano otpije.
- T,t,ti to pijes? � zamuckujuci progovori vilenjak.
- Naravno da pijem � rece sada smireno nas vrli junak. � Hoces ti malo? � priupita.
- Hmm, neznam bas. Znas ja nikad nisam nikoga vidio da to pije, ali ako ti to pijes koliko stetno moze biti? � prozbori vilenjak ni ne znajuci u sto se upusta, ali saznat ce cim malo vise upozna naseg vrlog junaka (op. a. Zlobni kronicarev komentar)
- Evo ti pa probaj, bas dobro grije, ali ponavljam nije za vatru � rece Isildur, nas vrli junak.
- Ajd daj vamo, samo jednom se zivi � rece Finmorf ironicnim osmijehom. I tako je nas drugi lik u ovoj nasoj sjajnoj prici otkrio jos jednu stvar koja mu moze zagrijati srce.
Kraj transkripta. Ostatak razgovora nije toliko bitan za zapisivanje, bar ja, vas kronicar, tako mislim, a posto sam ja, vas kronicar, onaj koji zapisuje sve ovo vi mi ne mozete nista i tako je ovo kraj transkripta.
Tako su se sreli dvojica nasih vrlih junaka i postali su veliki prijatelji\neprijatelji. Ja, vas kronicar, znam sta su oni postali, ali necu vam reci, jer na taj nacin cete i dalje citati mopje zapise. S obzirom da sam ja, vas kronicar, dosao do kraja ovog pergamenta pozdravljam vas s lijepim zeljama i nadam se da cu vam u skorijoj buducnosti donijeti jos neke svoje pergamente.
Sa stovanjem, vas kronicar:
Anduril Ulair
Edited by Anduril Ulair - Nov 23 2007, 06:12 PM |
|
| Galadriel Artanis |
| Posted: Nov 19 2007, 04:11 PM 822529 |
|
|
Lady of the Golden Wood
Group: Members
Posts: 9629
Member No.: 190
Joined: 23-May 04
|
Dan prvi
Gondolin
Idril & Turgon
Idril je sjedila na terasi rezidencije vladara Gondolina. Povjetarac koji je puhao s brda olakšavao joj je žegu tog, neuobicajeno toplog, jesenjeg poslijepodneva. Rastreseno je na koljena odložila vez koji je dugo držala u rukama ne napravivši ni boda. Nije se vrijedilo pretvarati - misli su joj bile negdje drugdje. Mahne dvorkinji koja joj se brzo približi.
- Ilbereth, je li se moj otac vratio sa vijecanja - upita je.
- Jeste Gospo, stigao je prije pola sata. Mislim da je još u svojim odajama - odgovori joj stara dvorkinja.
Idril ustane i krene prema odajama svog oca, Kralja Gondolina. Bijaše visoka i vitka, duge plave kose i mudrih sivih ociju na nježnome licu. Pokreti joj bijahu ljupki i skladni, korak lagan. Sav ponos i snaga drevnog noldorskoga roda ujedinili su se u lijepoj Turgonovoj kceri. Zbog svoje blage naravi i dobrostivosti bila je omiljena među narodom.
- Oce - obrati se kralju još sa vrata - oce, moramo razgovarati. Nece ti se svidjeti ono što ti imam reci, ali molim te da me saslušaš.
Turgon zabrinuto pogleda svoju jedinicu. Volio ju je više od svega. Od kad je u ledu Helcaraxea izgubio svoju ženu, gospu Elenwe, Idril mu je predstavljala jedinu radost u životu. Sve što joj je želio bilo je da proživi svoj život u miru i blagostanju. Zanimalo ga je što mu kcer ima za reci. Svakim danom je sve više strahova za njenu buducnost. Dani tame su dolazili a on ju je htio spasiti te patnje i straha. Turgon je sjedio na mekanom ležaju pod prozorom što je gledao na kraljev trg. Pružio je ruku prema njoj.
-Sjedi kceri- primi ju za ruku - Reci ocu svome kakve te brige sputavaju. Već nekoliko dana si tužno raspoložena.- Turgon je znao da se nešto događa u njezinom krhokm srcu ali ona je to vješto tajila. Bila je poput svoje majke.
-Oce, danas je došao glasnik. Donio mi je poruku moga dragog kako se sprema rat i kako on odlazi u pomoć Edainima sa sjevera- govorila je Idril dok joj je donja usnica lagano drhtala.
-Kako se zove taj vilenjak? Pricaj mi nešto o njemu- Turgon se uplaši da Idril razmišlja srcem i pokuša produžiti razgovor.
-Ah oce, on je tako častan. Zove se Mardil Orodreth, Noldo iz kuce Finarfinove je- zaljubljeno je opisivala Mardila svome ocu - Oce želim poci za njim, želim se boriti protiv neprijatelja, ada daj mi iskovati mač- govorila je Idril u zanosu. Turgon je pažljivo slušao. Srce mu se prelomilo kad je čuo da mu kcer želi na bojišnicu. Nije to mogao dozvoliti.
-Kceri jesi li ti sigurna u rijeci koje zboriš? Ti dijete ne znaš što je bojišnica. Mislim da ti je mjesto ovdje na sigurnom- rece Turgon što nježnije ali je bijes u njemu kipio. Tko li je taj Mardil Orodreth ?
Idril je predobro poznavala svoga oca a da bi je mogle zavarati Turgonove blage rijeci. Znala je da je bjesan i da joj nece dozvoliti da slijedi Mardila u bitku. Ovdje mi nece pomoci molbe i uvjeravanja , pomislila je. Mozak joj je panicno radio pokušavajuci smisliti kako da se izvuce iz ove situacije i što prije ode u svoje odaje.
- Ali oce, ne bih podnijela sjediti ovdje besposleno dok je on u opasnosti. Bez vijesti o njemu i bez mogucnosti da mu pomognem... - pocela je mirnijim glasom ali ju je Turgon nestrpljivo prekinuo.
- A ja ne bih mogao podnijeti pomisao da si ti u opasnosti. Ne bih si nikad oprostio da te pustim i da ti se nešto dogodi. Ti si jedino što mi je ostalo od tvoje majke - reče Turgon tužnim glasom. Vrlo je dobro znao na koju kartu treba igrati. - Ne, djete drago, ne mogu te pustiti da odeš. Ostaješ ovdje, u sigurnosti Gondolina, i to je moja zadnja - završio je strogim tonom koji nije dopuštao pogovora. Okrenuo se na peti i zagledao kroz prozor u daljinu.
Idril je znala da je ovaj razgovor završen. Nije bilo nikakve svrhe pokušavati ga natjerati da promjeni mišljenje. Vrijeme je za plan B , zakljucila je.
- Dobro ada, poslušat ću te. Ostat ću u Gondolinu. Ali necu ti oprostiti ako se Mardilu nešto dogodi - rekla je izlazeći iz kraljevih odaja. - Bit ću u svojim odajama ako me budeš trebao - dobacila mu je s hinjenom ljutnjom u glasu zalupivši vratima za sobom.
***
Nije smjela dopustiti ocu da primjeti kako nema ni najmanju namjeru poslušati ga i da već ima spreman plan za bijeg iz Gondolina. Morala je pažljivo odigrati svoje poteze. Ljutnja i lupanje vratima, bile su ocekivane reakcije Turgonove mezimice. Gotovo je trcala prema svojoj sobi.
- Ilbereth - obrati se dvorkinji već sa vrata - pozovi mi Alenethiu. Znaš gdje ćeš ju pronaci. I pazi da te nitko ne primjeti kako izlaziš iz dvorca. I da te nitko ne prepozna. Dovedi ju tajnim prolazom, nitko ne smije znati da dolazi - rekla je u jednom dahu.
Ilbereth žurno napusti odaje.
Kocka je bacena , pomisli Idril, sada više nema povratka.
Edited by Galadriel Artanis - Nov 20 2007, 11:20 AM |
|
|
Search | 
Member List | 
Help
->LotR ->Drustveni zivot Boarda 
