Printable Version of Topic -HR Tolkien Board +--Forum: Drustveni zivot Boarda +---Topic: RPG - radnja started by Anira Posted by: Anira Aug 1 2010, 02:28 PM Prolog ------------ QUOTE ---------- (URL: http://i25.tinypic.com/28hnzw2.jpg) Srednja Zemlja danas. Gledajući mapu izrađenu krajem Trećeg doba, primećujemo da se sam izgled ovog dela Arde nije znatno promenio. Ipak, prvi put od samog osvita vremena, naš je svet oslobođen Tamnog gospodara. Kada je pre tri stotine godina, u Bici kod Morannona, Sauron napokon pobeđen, a Elessar postao Kralj Gondora i Arnora, predstavnici svih naroda, uključujući i one koji su se borili na strani Mordora, odaslali su svoje glasnike s molbama za oproštaj i mir. I dok su Vilenjaci napuštali Srednju Zemlju, smrtnici su zaboravljali strahove kojima behu ispunjeni već pokolenjima, i period dugog mira napokon je počeo. Na severu, poslednji ostaci nekada brojnog naroda, Lossari, napokon su živeli bez straha od Utvara Angmara i ljudi su pričali da okrutna hladnoća Forodwaitha gotovo neprimetno popušta. Nešto južnije, u Okrugu, u noćima mnogo toplijim, stari bi Hobbiti ponosno pripovedali priču o Prstenu, i četvoro malih koji su promenili svet. Rog je odzvanjao prostranstvima Rohana, praćen jahačima Marke, a Patuljci su se ponovo gostili u Moriji; zvezde podzemlja svetlucale su u mnogom krčagu tamnog piva. I šume postaše prohodne i svetle, po prvi put - čete lovaca u poteri za zalutalim Orcima rasteraše njenu tamu i Beorninzi su sada putovali, uspostavljajući trgovačke odnose sa svim velikim zemljama zapada. Dol je neprestano rastao pod pokroviteljstvom Samotne planine. Aragorn II, najvoljeniji Kralj ljudi, mogao je otpočinuti. Godine su prolazile. Eldarion je seo na presto nakon majčine smrti, i desilo se da je upravo tokom njegove vladavine otkrivena skupina Morgothovih sledbenika u samom Belom gradu. Pozivali su se na moć Tamnog Gospodara, propovedajući o Poslednjoj bici, opijajući lakome ljude svojim slatkim jezicima. Kako su samo mali umovi ljudi! Kako naivni, podložni zaboravu! Vilenjaci su bili predaleko da bi videli ovu sramotu, oni koji su podneli tolike žrtve za ljudski rod. Eldarion je udario snažno, ali tiho, oformivši odrede Lovaca i raspršivši ih po celoj zemlji. Mnogi se nikada nisu vratili, ali dobar deo onih koji jeste kao središte pobune naveo je Rhun i daleke zemlje istoka. Nedugo zatim, stanje se primirilo, iako stvarnih napada nikada nije bilo. 220. godine krunu je preuzeo Valearion. Čitavih 50 godina nakon njegovog dolaska na presto, prvi napadi su počeli. Mnoge su porodice ostale bez kuća, a čitava sela i gradovi su spaljeni. Shvativši da je lažna vera samo maska nove tiranije i otkrivši da su čitavi Eldarionovi odredi bili ispunjeni uhodama, Valearion je okupljao dobrovoljce iz svih delova Kraljevstva, odlučan da zaustavi ludilo zauvek. Sedam godina obostranih čarki i opsada, stotinu povlačenja i ponovnog uzvraćanja, hiljade i hiljade žrtvava i neizmeran broj hrabrih dela pojedinaca... Iza hiljada ispranih umova, stoji samo jedan. Veliki broj različitih priča plete se oko Valearionove konačne pobede, ali svima njima zajedničko je jedno. Senka, plamen, i pad još jednog Maie. Molimo se Tvorcu da je bio poslednji. - iz Veoma kratkog pregleda vladavine tri kralja, napisao Evenar, šegrt Alkaruna, Glavnog pisara i hroničara Kralja Valeariona, objavljenog 300. godine Četvrtog Doba ----------------------------- Kralj je ispustio parče pergamenta, protrljao koren nosa i prekrio lice dlanom, nalaktivši se na rukohvat svoje stolice. Visoki prozori propuštali su mnoštvo svetlosti, mestimično presecajući tamu prostrane Odaje Saveta; neke prilike za stolom stoga su bile okružene nestvarnim oreolom, dok su druge uronile u crnilo, odajući svoje prisustvo svetlucavim ukrasima i odlikovanjima prepunih odora. Ili očima. Svako je zurio u svoj primerak Kratkog pregleda. Tišinu razbi Rizničar. "Hm. Interesantno!", nasmeja se. A odmah za njim: "Zaista, Oče!", u jednakom duhu dobaci visoki mladic, "Pa čak ni ja ovo nisam znao!" Sreća pa nije prvenac, uteši se Valearion. Uzdahnu, stegnuvši rukohvate obema šakama, a zatim učini znatan napor da se opusti. Beše to strašan prizor; jedan od članova Saveta iz dna stola prigušeno ciknu. "Gospodo", započe Kralj, zavaljujući se u stolicu; svetlost je zapalila njegovu crvenu kosu, i oči, srazmerno svetle. Bio je, zaista, primerak dobrog spoja. Krv Elrondove i Elrosove loze, Dunedaina, i konačno, Prinčeva Ithiliena koju mu je predala majka. Zaustio je, bez ikakve misli koju bi pretočio u reci, jer znao je da u tome ionako neće uspeti. Evo, baš sada... "Zar nije već pravio probleme? To je on, zar ne? Rekli smo jednom ne, drugi put ne, i to je zn..." "Uvek je bio sumnjiv." "Podignimo koplja! Rogovi nek' pevaju! Podignimo zastave kao što smo toliko puta do sada!" "Moj gospodaru, možda bismo mu mogli dati šansu. Osećam talenat i želju, bilo bi..." "Da!" "Oh, molim vas! Dovoljno je što narod toliko blebeće, još ovaj.... ovo... ovo pile![ kreće da im puni glavu glupos..." "U potpunosti se slažem sa vama, Vaše Visočanstvo!" "A gle, što da ne! Mada, da se ja pitam, a svakako me poznaješ Oče, ja bih to mnogo bolje uradio!" Da se nije švalerala? Valaerion odmahivanjem glave otera dosadnu i čestu misao. Uzdahne. I bi tišina. Nakašljavanje, šuškanje pergamenta. I tišina. "Alkarune?" Sve se glave okretoše ka Glavnom pisaru. On ravnodušno uzvrati pogled Kralju, ne obazirući se na ljubopitivost drugih. Svetlosmeđa kosa beše brižljivo uredena češljem pravilnosti, bez ijedne zalutale, neposlušne vlasi na dugom putovanju od korena do ramena. Reči su tekle glatkom strujom bez sudaranja o stenje gramatičke nesigurnosti. "Žao mi je što je došlo do ovoga. Ali, avaj! nisam odgovoran za učenike. Istina je da sam mu rekao da pokaže malo inicijative, mada nikako nisam mogao znati..." Galathor je već bučno zauzeo pozu, ali Kraljev pogled ga ućutka. Izvini, tata, nemo je uzvratio, izvinjavajući se šarmantnim osmehom. Kralj ponovo dohvati pergament ne bi li sprečio sebe da prevrne očima. Glavni pisar mrzeo je kada ga prekidaju, mada ničim nije pokazivao uvređenost. Znajući to, Valearion uskoči s najvažnijim pitanjem: "Da li je išta od ovog..." - ponovo dopusti da mu pergament ispadne iz ruke, "izašlo van ovih odaja?" Kratka tišina. "Ne", samouvereno odvrati Alcarun. "Načinio je samo ovaj spis. Ostale sam umnožio zbog sastanka." Valearion klimnu. "Slobodni ste. Želim kasnije razgovarati s Evenarom." I vrata se otvoriše, premda niko nije stigao da o tome obavesti stražare. U Odaju, u svetlosti, svili i suptilnom sjaju srebra i safira zakorači Isandore. Članovi Saveta pokloniše se Kraljici, uz pozdrave pristojnosti. Ona se smešila, odgovarajući nekima učtivo. "Hvala vam, dobri gospodaru Aurele." I okrete se ka Valearionu. "Ne znam ko je on, Visočanstvo, niti kako je napisao onaj spis, ali videla sam dečaka Evenara. Njegovo srce je čisto." Mnogo se više naziralo u Isandoreinom odgovoru no što je rečima dala naslutiti. Valearion odahnu. "Hvala ti, Kraljice moja." Savetnici napustiše odaju. Kralj se polako, ponovo spusti u stolicu, posmatrajući svoju Kraljicu kako seda kraj njega. "Vesti se zaista brzo šire ovom kućom", zaključi, misleći na malopređašnji upad. Vršcima prstiju privukla je taj jedan komad pergamenta k sebi, glave nagnute u jednu stranu dok ga je brzo iščitavala. Valearion je posmatrao kako je, po završetku, krivi na drugu, a onda mu uzvraća pogled, neznatno podignutih obrva. "Dobio sam ga jutros", poče odgovarati na njeno neizrečeno pitanje. "Lep sažetak, zar ne? Alcarun kaže da je jedan od najboljih studenata. Pitam se zašto onda nije poslat u Rivendell..." Tu protrlja bradu koju jutros nije stigao obrijati i namršti se shvativši to. "U knjižnicama, kao što znaš, ponestaje mesta. Previše se ljudi slilo u grad poslednjih godina, a glavnim Pisarima nije po volji što bi im neko od te mlađarije mogao preuzeti tako cenjen posao. Čini se da veliku pretnju vide upravo u Evenaru! Stari, ponosni Rean je gotovo presvisnuo kada mu je ovaj krenuo držati predavanje o Nargothrondu. Iskreno ga se plaše!" Valearion se nasmeja, odmahujući glavom. "Sećaš li se onih pozivnica za turnir uoči Galathorovog rođendana?" Isandore skupi oči, pa klimnu glavom. "Ispisan i iscrtan plavim i zelenim, sa grbom u uglu svakog pisma. Svakako. Zar ih je radio Evenar?" Valearion klimnu. "Sve do jednog. Čitave dve stotine i pedeset. Zaista sam ga nameravao poslati u Umbar, budući da je odbio Rivendell. Sve do jutros..." Tišina je nakrato prekrila odaju. Kamin je pucketao i sada, kao i preko cele godine, mada su ih bleštavi prolećni zraci grejali. Valearionove oči izgledale su svetlije nego inače, i sada su odsutno zurile u pravcu slabih plamenova. On trepnu. "Možda ću, u stvari, upravo to i učiniti." Isandore se zvonko nasmeja. "Čoveka koji je otkrio tajnu tvoje pobede davne 277-te ćeš pustiti tek tako! Oh, Valearione... Nikada ne prestaješ da me iznenađuješ!" Pružila mu je ruku i on je prinese usnama. "Čast mi je, Kraljice moja. Ali, sama si sebi odgovorila. Savet će misliti da se napokon otarasio malog koji svim uglednim građanima skače po glavi, dok ćemo se, u stvari, pokušati uveriti u nevinost jednog briljantnog uma!" I Kralj se zavali u svojoj visokoj, tamnoj, mermernoj stolici, opušten u situaciji u kojoj bi se svako drugi smrtno uplašio. Napokon, tama koja je, još od Eldarionovog vremena ružila i širila strah ponovno ujedinjenim kraljevstvom Arnora i Gondora bila je uništena. Ljudi su ih ovde zvali Morgothovim Glasnicima, jer su propovedali o dolasku Poslednje Bitke, u kojoj će se Mračne sile ponovo boriti, ujedinjene, protiv moći Zapada i dece Illuvatharove. Rómestámo, njihov vođa, niko drugi do čarobnjak Pallando, ubijen je, baš kao što je Evenur i rekao, u plamenu i senci. Kao da je, na neki način, znao... Valearion ustade i, prstiju isprepletanih sa Isandoreinim, izađe iz odaje. Poživeo je dovoljno - po nekima, i previše - da vidi neminovne promene, ispravi greške nastale u vreme Eldarionove vladavine, i živi sa spoznajom da sve što je gradio može nestati već sutra. Pogledom pronađe oči svoje kraljice i osmeh u njima. Edited by Anira on Dec 21 2010, 06:04 PM Posted by: Anira Aug 25 2010, 10:03 PM Prvo poglavlje Zraci proleća počinju: - Numellote kao Mistamire, sestra Tagara, gospodara Dol Amrotha - Renarion, Kapetan Jutro. Zidovi Minas Tiritha oslikavali su se prolaznim senkama, jer sve već beše živo: od gužve na glavnoj Kapiji prvog nivoa, pa sve do sedmog, gde se u svetlucavoj vodi fontane ocrtavala visoka Citadela. Beli grad, kako su ga zvali, bio je jedna od prestonica Ponovo Ujedinjenog Kraljevstva, sagrađen još 3320-te godine Drugog Doba od strane Isildura. Sunčev Toranj, glasio je prevod njegovog imena. Danas, vekovima i tisućama godina kasnije, grad je bio veći nego ikad. Palate i kuće nicale su u njegovom podnožju i, da ne beše reke Anduin, odavno bi se spojio sa susednim Osgiliathom. Renarion se okrene od prozora. Nije se sećao kada mu je prišao, niti koliko dugo je zurio kroz njega, tek, poslednja misao ticala se Kralja. Zvao ga je. Zašto onda stoji ovde? Osvrnuo se, obazrivo i lako, mada je bio krupan. Miris bilja na trenutak ga je zbunio, ali i zapečatio ono što je očima video: Kuće Isceljenja. Tačnije, jedna od soba u njima. Udoban krevet, bele plahte, svež vazduh i beli, glineni krčag vode kraj uzglavlja. Ignorišući nameštaj, prišao je umivaoniku, nekoliko puta doslovno zagnjurio glavu u lavor hladne vode, i sada je posmatrao svoj odraz. Kapljice vode slivale su se niz tamnu kosu i predugo zapostavljanu, neurednu bradu. Ali nekako, nije mogao skloniti pogled s tog prizora. Neko ga je posmatrao, preko ramena, nečujno ušavši u sobu. Divna pojava, lepo lice i skupa odeća - sve to je registrovao u sekundi pa, ipak, suptilno je dotakao nož na pojasu. Nije ga bilo. [(URL: http://i34.tinypic.com/33emvbm.jpg)] Edited by Anira on Oct 4 2010, 01:31 PM Posted by: Renarion Arenimon Aug 26 2010, 02:40 PM Davno stečeni instinkt zbog kojega mu je ruka kliznula prema položaju gdje se trebao nalaziti stari lovački nož nije ga izdao ni ovdje, u Kućama Iscijeljenja, gdje se po prvi puta nakon dugo vremena istinski odmorio. Od svoga odraza u vodi okrenuo se polako, dodavši mu pritom ono što je smatrao prikladnim osmijehom, i pustio kapi vode da mu klize niz bradu. Njena pojava zaokupila mu je svu pažnju, odagnavši crne misli što su netom počele izvirivati. Posted by: Anira Aug 26 2010, 05:39 PM Renarion iznenada shvati šta ga je to zagolicalo u njenom liku - luk obrva, pravilna linija brade, ta svetla, mlečna put... I oči, istovetne očima Kraljice. Sličnost beše blaga i polako je počeo razdvajati dve žene: Isandoreina je kosa ipak bila svetla, a ne crna, i bila je bar petnaest godina starija od ove gospe. Na trenutak je uporedi i sa Itrussom, ali i tu omane - kada je poslednji put video kraljevsku prvorođenu kći, bilo je to pre četiri godine, kada se udavala za Gaenora od Dola. Teško da bi se tek tako pojavila u Minas Tirithu s obzirom da je, onako krhka i zlatokosa, već po drugi put bila trudna. U malu sobu nahrupi visoki vidar, u smeđem i belom. "Renarione!", uzvikne, u prolazu gotovo srušivši nepoznatu ženu. "Zaista, prijatelju, sa onim lekovima svako drugi bi spavao kao zaklan!" Glasno se nasmeja i prisno prodrma svog starog prijatelja. "Zabrinuo si me, malo", reče, znatno ozbiljnijim glasom. "Sreća pa su mi bogovi poslali gospu Mistamíre." Tu klimne ka njoj, lako se naklonivši. Posted by: Númellóte Aug 26 2010, 08:53 PM Jutro je svanulo prebrzo. Gotovo dva dana nije oka sklopila i vjerojatno ne bi još da je nisu potjerali na spavanje. Toliko je bila zaokupljena poslovima, pogotovo oko kapetana Renariona kojeg su donijeli na nosilima onesviještenog, u bunilu i vručici. Sad je žurila u Kuću da vidi stanje pacijenta koji joj je, na njeno iznenađenje, bio predat na skrb. Njoj, strankinji u ovom gradu. Polako je, pazeći da ne bude bučna, otvorila vrata i stala kao ukopana. Pacijent, koji je još jučer navečer bio u nesvijesti, sada se umivao ko da nikad nije bilo ništa. Dok je bio tako nagnut nad lavorom, primjetio ju je i načinio pokret ko da će trgnuti nož, kojeg naravno tamo nije bilo. Došlo joj je da ga upita smatra li je prijetnjom, a na tu pomisao osmijeh joj je je obasjao lice. Kad se okrenuo, nije joj promaknuo njegov ispitivački pogled. Načinila je nekoliko koraka prema njemu, u namjeri da se predstavi, kad ju je nešto bubnulo odostraga noseći ju prema naprijed. Instinktivno je pružila ruke i uspjela se uhvatiti za krevet. ''Neko mora da je slijep!'' pomislila je, dižući ljutiti pogled prema tomu nekome. Bio je to samo vidar i očiti prijatelj pacijenta. Duboko uzdahnuvši, lagano je klimnula glavom prema njemu kad se naklonio. ''Bit će prije politika nego bogovi, prijatelju. Ali hvala na tome.'' Ponovo je svrnula pogled na kapetana. ''Ja sam Mistamíre od Dol Amrotha. Drago mi je da ste dobro, ali savjetujem Vas da se vratite u krevet. Trebate se oporaviti kako spada jer bolesni nikome nećete moći pomoći.''reče blago. Edited by Númellóte on Aug 26 2010, 10:38 PM Posted by: Renarion Arenimon Aug 26 2010, 11:40 PM "Doista? Ipak se osjećam kao da sam spavao danima, prijatelju." reče Renarion vidaru dok je brisao lice tkaninom ručnika, a zatim usmjeri pogled ka Mistamíre. "Moja gospo od Dol Amrotha, počašćen sam vašim prisustvom." Pritom se spretno nagne i poljubi nježno njenu ispruženu ruku. "Ako ste vi brinuli za me jučer, nije ni čudo da sam ostvario takav oporavak. Zahvalan sam u svakom slučaju." Nije mogao skinuti pogleda s nje izuzev tijekom naklona. Sada je naizgled mirno stajao i čekao odgovor, dok su se u njemu prevrtale misli i osjećaji potaknuti njenom pojavom. U jedno je već bio siguran - da je ovo najbolji početak dana u dugo, dugo vremena. Posted by: Anira Aug 27 2010, 12:25 AM Melangell, jer to beše ime vidara, povuče se. Na spomen politike se žacnuo te brže-bolje dohvati krčag, ne bi li skrio svoj izraz lica. Nije imao ništa protiv ove gospe, čak ju je poštovao - što ne bi rekao za njenog brata. "Radio si ti i neobičnije stvari", reče Renarionu sa smeškom, znajući da ga ne vredi primoravati ni na šta. "Poslaću ti svež sirup i melem po jednom od učenika. Stvari su ti u kovčegu" - tu glavom klimne u smeru drvene kutije u dnu kreveta, "osim košulje, koja je nasilno strgnuta." Pokazujući sve zube u cereku, izađe napolje, vraćajući se uobičajenim vidarskim dužnostima. Edited by Anira on Aug 27 2010, 01:25 AM Posted by: Númellóte Aug 27 2010, 12:24 PM Ruka joj je lagano zadrhtala, a bila je sigurna da se i zacrvenjela. ''Ma nema na čemu. To je naš posao.'' pokušala je svoju smetenost prikriti vraćajući se na temu oporavka. Shvatila je da ništa od njenog savjeta da se još odmori. A naređivati baš i nije mogla jer je bila ovdje samo gost i pomagač. Melangell se cerekajući, ubrzo izgubio, ostavljajući je samu s Renarionom. I sama se primaknula vratima, njen posao je bio ovdje završen. ''Dovedeni ste ovdje prije 2 dana, a ne jedan, kako vi to mislite. Skoro puna 2 dana borili smo se da dođete k svijesti i da vam temperatura padne. Jučer predvečer ste konačno počeli mirnije disati, a i kašalj vam je prošao. Vidim da nećete poslušati savjet da se još malo odmorite. Ali ako ćete već otići, barem nemojte danas ništa raditi što bi zahtjevalo veći napor. '' Već je napravila pokret da će otvoriti vrata, ali se onda zaustavila jer se nečega sjetila te ga pogledala ravno u oči. '' Dok ste bili u bunilu, buncali ste o nekakvom požaru i vatri. Mislim da to nitko drugi nije čuo. Znači li Vam to išta?'' Posted by: Renarion Arenimon Aug 27 2010, 10:09 PM Osmijeh i blagost kapetanovog lica najednom su iščeznuli pri spomenu vatre. Pogled mu se smrkne, te mu na trenutak ispred očiju proleti bljesak požara koji nikada zapravo nije vidio, a zakleo bi se da je i osjetio miris dima. "To je..." započne sileći usne u neugodan smiješak kojega nije mogao zadržati ništa dulje od te slike, "nešto o čemu doista ne bih volio govoriti." Zatim doda, ugodnijim tonom: "Davne uspomene, gospo. Nešto čemu ovdje nema mjesta, barem zasad." Nadao se da je nije prestrašio, jer bio je siguran da je spazio čudan sjaj u njenim očima, osim ako to nije bilo od vatre. U tom trenutku sjeti se nečega što mu je privuklo pažnju ranije, te odluči to iskoristiti za bezbolno skretanje s teme. "Čini mi se da ste spomenuli politiku ranije? Griješim li, ili doista ima nečega iza tih riječi?" reče dok mu je lice poprimalo onaj raniji izraz opuštenosti i prijateljstva. Ona je bila gospa od Dol Amrotha, podsjeti se. Ako to nije samo po sebi bilo politički razlog, onda ništa nije. Posted by: Númellóte Aug 27 2010, 10:46 PM Nije mogla sa sigurnošću reći je li joj ovo što je rekao bila laž. Ali tu je nešto bilo čudno. Što mu se desiloda su ga našli u tom stanju? Vidjela je da baš neće biti uspjeha na tom planu pa je priješla preko toga. Zasad. Naslonila se leđima na zid pokraj vrata da se slučajno opet ne nađe na meti onoga tko bi banuo u sobu. Ruke je prekrižila na prsima dok joj se lice pretvorilo u grimasu dok je mislila kako će odgovoriti na pitanje o politici. ''Politika.. Gadna stvar. Iskreno ne znam o čemu je ovdje riječ. Brat se konačno smilovao'' , tu je frknula nosom ,'' i poveo me sa sobom u radni posjet. Voljela bih zaista znati o čemu je riječ, ali oni, pod tim mislim na brata i oca, misle da se u to žene ne bi trebale pačati.'' Prijezir joj se pojavio na licu. ''Uglavnom, za sada nisam vidjela ništa od grada, osim u onim trenucima kad smo došli i popeli se u Dvoranu gdje je bio priređen svečani doček.'' Umuknula je jer je shvatila da previše govori i to strancu. Posted by: Renarion Arenimon Aug 27 2010, 11:15 PM Nešto u vezi s Mistamíre učinilo ju je posebnom u kapetanovim očima. Njena otvorenost, ljepota, nekako djetinje prijateljski izraz lica, kratkotrajni prijezir kod zadnje rečenice koji joj nije pripadao, sve to učinilo ju je poput svjetla u tami, osobom potpuno drugačijom od većine ljudi koje je susreo u životu. I odjednom shvati da se ne želi rastati od nje, te stoga brzo zgrabi prozor prilike koji mu je otvorila. Posve ne nalik njemu, koji je iskustvom postao poučen da sumnja i preispituje stvari, nije niti zastao da pomisli išta slično. "U tome slučaju, moja gospo od Dol Amrotha, morate mi dopustiti da vam se odužim. Iako ovdje nikada nisam dugo boravio, mnogo puta sam posjetio Minas Tirith, te sam tako prilično upoznat s njime." Prije nego je stigla da mu odgovori, on doda: "Uvjeravam vas da sam se posve oporavio. Učinili biste mi veliku čast kada biste pristali da vam pokažem Bijeli grad onako kako ga ja vidim." Posted by: Númellóte Aug 27 2010, 11:56 PM Mistamíre je bila zatečena njegovim pozivom i saznanjem da Minas Tirith nije njegov grad. No očito je nekima ovaj čovjek bio jako dobro poznat. Na trenutak se zamislila, a onda čula sebe kako izgovara potvrdne riječi. ''Rado prihvaćam poziv. Ako ništa drugo barem ćete mi biti na oku neko vrijeme.'' Nasmiješila se, osjećajući da joj od njega ne prijeti nikakva opasnost. Čovjek je samo bio malčice tajanstven. ''No prije nego se otputimo van, morat ćete doručkovati, a ja ću otići do vašeg prijatelja vidara i zamoliti da mi da slobodno.'' Prije nego što je zatvorila za sobom vrata, gurnula je glavu unutra i dobacila: ''Mogli biste malo poraditi na toj bradi.'' Zatvorivši vrata, u dnu hodnika je vidjela učenika kako nosi oveći pladanj. Kad su se mimoišli, vidjela je da osim sirupa i melema, ima i nešto hrane. Posted by: Anira Aug 28 2010, 11:53 AM Kada je gospa Mistamire napustila odaju, Renarion se stao uređivati, prvi put toga jutra bivajući sam. Naravno, zar je život uvek tako idiličan? Kako je njegova soba bila od onih na spratu, prozori su bili savršeno mesto za rukohvate koji bi pomogli spuštanju. Krajičkom oka, Kapetan je video senku ogrtača a zatim, i čitavu čovečju figuru kako pada... Okrenuo se u trenutku kada su šake, vešto jer su tako baš želele, dohvatile dasku prozora. Jednim snažnim odrazom, figura se elegantno popela na prozor, uskočivši zatim u sobu. Da nije gledao, Renarion bi pomislio da je lud, jer nikakav zvuk se nije čuo, osim blagog šuštanja dugog ogrtača. Zurio je u muškarca čije je lice bilo skriveno dubokom kukuljicom. Video je samo bradu i usne: mlade. Ali to nije moralo ništa značiti. "Gospo Mistamire!" Van sobe, van svesti o opasnosti, vidar je odvukao gospu do devojčice koja je upravo stigla: teško je disala, siroto malo biće. "Pojela je jagode, gospo", uputila ju je vidarka koja je primila dete. "Tu su svi znakovi alergije. Nije opasno, ali čula sam da u Dol Amrothu korisite morsku so u inhalaciji? Da li bi bilo opasno pokušati, s obzirom da joj je tek šest godina?" Edited by Anira on Aug 28 2010, 12:57 PM Posted by: DarkMayhem Aug 28 2010, 12:04 PM Nepoznati čovijek mu se obrati "Moje ime je Aeyr, oprosti što sam banuo ovako ali moram doći do Ilonorna. A htio bi svoj zadatak učiniti što bezbolnijim. Ako me možete dovesti do njega bio bi vam jako zahvalan." U pozadini se čuje lavež pasa, i u Aeyrovim očima se nakratko pojavi plavičasti sjaj. Te lavež zamre Posted by: Númellóte Aug 28 2010, 12:20 PM ''Ma naravno. Zašto bi sve išlo glatko kad ne mora? Što je ovih dana i išlo po planu? Ama baš ništa''- pomislila je, skrivajući misli iza ravnoduušnog lica. Posjet onom vidaru završio je tako što je dobila novog pacijenta, umjesto šetnje po friškom zraku. Prije nego što je ostala s djevojčicom i drugom vidarkom, uspjela je barem reći da bi Renarionu trebalo nabaviti novu košulju. Pa nije mogao hodati gol po gradu. Saslušavši što je djevojčici, Mistamíre se prignula i podigla djevojčicu na ruke. ''Sad ćemo mi to srediti.'' nasmiješila se maloj i klimnula glavom prema vidarki. ''Istina je, mi se time koristimo. Naravno, količina soli za dijete treba biti manja. Molim vas da ju donesete.'' Edited by Númellóte on Aug 29 2010, 11:26 PM Posted by: Anira Aug 28 2010, 12:25 PM Kraljevski blizanci: samo minuta je presudila i Ilonorn je rođen pre Galathora, postavši tako naslednik. Nisu mogli biti drugačiji, što likom, što ponašanjem. Obojica behu visoka, i na oca i na majku, s tim što Ilonornova do polovine leđa duga kosa beše tamna i ravna, a Galathorova zlatna, talasasta, slika i prilika Azrika, oca Isandoreinog. A takav mu je bio i karakter: buran, živ, veseo i iskren. S druge strane, Ilonorn kao da je pokupio sve osobine očeve linije i spojio ih u sebi. Tih, proračunat, nepredvidiv, šetao bi gornjim nivoima grada u tamnoplavoj i srebrnoj svili, prav, elegantan, sa jednom krivom, tankom sabljom o pojasu. Gradske devojčice maštale su o prinčevima i njihovim naočitim licima. Edited by Anira on Aug 28 2010, 01:44 PM Posted by: Renarion Arenimon Aug 28 2010, 01:47 PM Renarion je bio taman dovoljno udaljen od prozora da nije morao ustuknuti pri uletu nepoznate figure kroz prozor. Plavičasti sjaj u očima ispod kapuljače onoga koji se predstavio kao Aeyr dočekao je vlastitim oštrim pogledom punim opreza. Njegova pojava odavala je snažnog čovjeka, u dobroj formi. Takav je i morao biti, s obzirom na način ulaska u sobu. Renarion nije znao što da misli o njemu. Što li je radio ondje vani? Odakle je došao? I zašto, dovraga, uza sve to još i traži da vidi Ilonorna, samoga prijestolonasljednika? On odluči da će prije svega zatražiti odgovore. "Ilonorna? Kakva bi to osoba na ovaj način tražila princa Bijeloga grada? Ako su ti namjere čiste, odgovori mi tko si zapravo." reče kapetan, žaleći što mu nož beskorisno leži u škrinji pokraj kreveta. Sumnjao je da bi mogao stići do njega ako stvari krenu po zlu. Posted by: DarkMayhem Aug 28 2010, 02:25 PM "Ja sam čovijek kao i ti, a po to oružje u škrinji ni nemoj pokušati krenuti." Zlokobno se osmjehne. "Što se tiće načina, recmo samo da nisam osoba koja bi mogla ušetati kroz glavna vrata" Oći mu opet zakrijese, te se primjeti neki svijetleći obrazac na sekundu. "Znam sve tvoje strahove, želim da ovo prođe što glađe moguče, ali neću se suzdržavati ni pred čim da dođem do svojeg cilja. Sad završi uređivanje pa možemo krenuti" Posted by: Renarion Arenimon Aug 28 2010, 04:08 PM Ponosni kapetan si dopusti da ga ošine prezirnim pogledom, unatoč tome što je tajanstveni Aeyr imao očitu prednost nad njime. Nije mu se nimalo svidio ni njegov ton, ni odabir riječi, a najmanje od svega skrivene namjere koje, čini se, nije namjeravao otkriti. Zar da ga odvede do Ilonorna? Istina, Renariona je sam Kralj pozvao u Minas Tirith nedavno, pa budući da ga očekuju pustili bi ga na sedmu razinu bez ispitivanja, ali je li princ uopće bio tamo? Usto, dokle god nije znao Aeyrove namjere nije bio voljan popustiti i moguće ugroziti prinčev život. "Čak i da pristanem, znaj da ne mogu sa sigurnošću znati gdje je princ u ovome trenutku. S druge strane, što ćeš učiniti ako odbijem?" Posted by: DarkMayhem Aug 28 2010, 04:27 PM "Da sam mu hjeo nauditi, več sam mogao. Treba mi osoba koja će mi osigurati da s njime kulturno razgovaram. U protivnom slučaju bi me mogao napasti čim se stvorim iz ničega pred njim." pomakne ruku unutar svog plašta i odjednom nestane, nakon desetak sekundi se pojavi iza Renariona. "Ako odbiješ poslušnost naći ću nekoga tko će mi pomoči" Posted by: Númellóte Aug 28 2010, 04:29 PM Dok je čekala da vidarka donese toplu vodu i sol, Mistamíre je animirala djevojčicu koja je postajala sve crvenija u licu i teže disala. Kad je već mislilada jevidarka zaboravila na njih, evo nje unutra sa zdjelom vode koja se pušila. Iz džepa na haljini je izvadila sol. ''Oprostite što ste čekali duže. Netko je već prije mene trebao toplu vodu.''- opravdala se mještanka ovog grada. ''Glavno da sada imamo sve što treba.'' Uzela je vrećicu i nasipala na dlan manju količinu soli koju je zatim bacila u vodu. Zdjelu je stavila na drugu stolicudo nje. Djevojčica je za to vrijeme pratila sve što ona radi. Mistamire je uzela poveću tkaninu sa police i ponovo se čučnula da bude u rangu s malenom. ''Sad me pažljivo slušaj. Stavit ću ti ovaj komad tkanine preko glave i kad te nagnem nad zdjelu, udahni na nos i izdahni na usta.'' tu se zaustavila da joj pokaže kako to izgleda. ''Ponovo to 10 puta i nemoj prekidati zbog topline koja će ti udariti u lice. Jesi li me razumijela?'' ''Jesam, gospo. A hoće mi biti bolje poslije toga?'' - zapita šetogodišnjakinja ozbiljno. ''Hoće.'' otpovrne ona. Pomakne drugu stolicu k malenoj i stavi joj tkaninu na glavu. Primila je djevojčicu čvrsto oko ramena i nagnula je nad pušeću zdjelu. Čula je udah a onda se mala zakašljala. ''Možeš ti to, samo nastavi. Mama će biti ponosna na tebe. Kao i nas dvije.'' Posted by: Renarion Arenimon Aug 28 2010, 04:44 PM Iako ga je donekle umirila Aeyrova tvrdnja kako princu ne želi zlo, kapetan mu nije vjerovao ništa više nego što bi pijancu povjerio mjesečni utržak poreza na čuvanje. Trznuo se nakon što je tajanstveni lik otkrio još jednu svoju sposobnost. Činilo se kao da može nestati s jednog i pojaviti se na drugom mjestu. Nije imao vremena da razmišlja o tome je li to bila neka vrsta trika, iluzije, ili pak prava magija. Jasno mu je bilo da ga ovaj pokušava zastrašiti, te odluči prihvatiti igru. "U redu. Spreman sam povjerovati toliko." reče, okrenuvši se polako prema Aeyru. "Ako je razgovor doista sve što namjeravaš, možda ovo i može proći glatko. Samo da te upozorim, ponijet ću svoj mač. Povjerenje je igra za dvoje." Ključan razlog Renarionove odluke bio je da, ako taj Aeyr već toliko čvrsto namjerava suočiti se s Ilonornom, bolje da on bude tamo da ga zaštiti nego netko drugi. Uostalom, ako princa pronađe u kraljevskoj tvrđi ionako će sve biti prepuno stražara. Možda je Aeyr doista imao na umu tek razgovor? "Daj mi nekoliko trenutaka da se spremim, i krenut ćemo." Posted by: DarkMayhem Aug 28 2010, 05:02 PM "Izvoli, ja ću te pričekati" I sjedne se na stolicu. Posted by: Anira Aug 28 2010, 08:55 PM Kroz prozor su se čuli udaljeni glasovi ljudi, na petom nivou. Povremeno bi vetar dunuo, noseći delove razgovora: "...Princ Galathor je navodno imao ugovoren brak sa gospom Lore, ali su ga onda sve češće viđali na jahanju sa onom, kako se zove mala od Esgarotha? Svejedno, stalno je bio tamo, a posle..." "...e, u toj bakalnici je stvarno loša riba. Orne mi reče da se njegova rođaka otrovala." "Dobro jutro i vama gospodjo, kako ste? Video sam..." "Kažu da je Durin VII na samrti. Ih, pa i naživeo se, starkelja!" "Voće ih Harada u pola cene! Navali narode, voće iz Harada!" "...želela bih safire ili smaragde, da mi se slažu uz oči..." "Sutra se vidimo na terenima za vežbu, ha Ferne? Ponesi onaj svoj luk..." "Ooo, Sunce! Vardino srce, Yavannina jabukooo sa graaaneeee! Vrle djeve amrothske, rumene ko... ko... uhm, ko jabukeeee!" "...i onda se vratio pijan k'o letva i rekoh mu: crni moj gospodaru, večeras spavate na pragu!" Tipično, kasno jutro u Minas Tirithu. Posted by: DarkMayhem Aug 28 2010, 09:11 PM Dok čeka Aeyr vadi jabuku iz jednog džepa i jede je Edited by DarkMayhem on Aug 28 2010, 09:23 PM Posted by: Númellóte Aug 28 2010, 10:02 PM Djevojčica je zaista bila poslušna i napravila je sve što joj je bilo rečeno. Mistamíre ju je povukla natrag na stolicu da se nasloni iodmori. Lagno joj je podigla tkaninu, ali ju nije skinula. ''Bravo, bila si odlična. Kako se osječaš?'' ''Bolje.'' ''Drago mi je. Sad ćemo to još jednom napraviti i onda ćemo biti gotovi za danas. Ali morat ćeš doći sutra ponoviti postupak. Neće to proći odmah. Spremna?'' Mala je klimnula glavom. Bila je stvarno dobro dijete. Ponovo ju je pridržavala dok je mala udisala morsku sol. Posted by: Renarion Arenimon Aug 28 2010, 11:18 PM Kapetan se nije žurio. Nije to bilo da isprovocira Aeyra. Imao je dojam da taj može čekati koliko je potrebno. Dok je oblačio čistu košulju spazi ga kako odnekud vadi jabuku i počinje je jesti. Svašta. To ga je navelo da se zapita s čime se još u đžepu taj čovjek (ako je to uopće bio, jer dosada je posumnjao u praktički sve) penje po zidovima Minas Tiritha. Kada se konačno spremio, Renarion stane pred njega i ispitivački ga posmotri. "Spreman sam. Hoćemo li?" upita i pokaže jednom rukom na vrata dok je drugom spremao mač u korice što ih je netom pričvrstio za bok. Tada prođe prstima kroz crnu kosu i pomisli koliko mu nedostaju prostranstva Arnora. Odluči kako se neće zadržavati ovdje dulje nego je potrebno. Najbolje da završim već jednom s ovim, pomisli dok je čekao da Aeyr ustane. Posted by: DarkMayhem Aug 28 2010, 11:22 PM "Poslije tebe, princ obično u ovo vrijeme šeće po najgornjem krugu. Lagano čemo ga prepoznati" Digne se i pokaže prema vratima Posted by: Renarion Arenimon Aug 28 2010, 11:35 PM "Znači siguran si da ne preferiraš izlazak kroz prozor?" oporo se nasmije kapetan, te izađe prvi kroz vrata, s Aeyrom odmah za sobom. Dok su hodali praznim hodnikom prema stepeništu na drugoj strani razmišljao je kako će proteći susret s Ilonornom. Bio je odlučan učiniti sve što treba da bi zaštitio prijestolonasljednika. Upravo kao, podsjeti se, i pristojan broj stražara Citadele. Ipak, oni se najvjerojatnije neće umiješati prije nego bude prekasno, a on neće imati prilike da ih upozori bez da to Aeyr uoči. Zasada se odluči nadati da je taj tajanstveni lik čovjek od riječi unatoč svemu. Inače, tko zna kako bi ovo moglo završiti. Edited by Renarion Arenimon on Aug 29 2010, 12:36 AM Posted by: Númellóte Aug 29 2010, 11:57 AM Djevojčici se povuklo crvenilo s lica i vidljivo je lakše disala. Ostavila ju je još par minuta da se odmori, a onda ju je primila za ruku i krenule su iz sobe u predvorje gdje ju je čekala mama koja je imala zabrinuti izraz lica. Kad ju je vidjela, mala joj se istrgla iz ruke i potrčala k njoj u zagrljaj. ''Samo polako, nemoj odmah pretjerati.'' ''Gospo, što joj je bilo?'' - upitala je gospođa, nježno gladeći kćerinu kosu. ''Izgleda da vam je kći alergična na jagode. Nažalost, to znači da ih ne smije jesti..'' ''Nikad? Ali ja volim jagode.'' - javi se mala snuždenog izraza lica. ''Vjerujem da ih voliš, ali vidiš da ti od njih nije dobro. Zar želiš čitav život biti bolesna? Znaš da ima i drugog voća koje je fino.'' - blago joj se obrati Mistamíre, a zatim reče majci:''Sutra ju dovedite da ponovimo današnji postupak. Bolje da se to obavi do kraja kako treba.'' ''Hvla vam, gospo. Doviđenja!'' ''Doviđenja!'' Posted by: Anira Aug 29 2010, 02:20 PM Hodnik kojim su prolazili Renarion i Aeyr zaista je bio pust. Jedini izlaz iz njega vodio je na dvorište koje se moglo videti i sa Renarionovog prozora. Ono je bilo ograđeno bedemom s jedne strane: ispod je bio Peti nivo grada, a pogled je pucao ka novom delu Minas Tiritha i urednim ulicama i palatama koje su započinjale oko dve stotine metara od Glavne kapije. Nekada su, baš na tim bedemima, gospa Eowyn i Faramir gledali u daljinu, žaleći što sami nisu pošli za Elessarom u bitku. Sada je ta bašta bila drugačija, i nove su zgrade nikle - Kuće Isceljenja bile su duplo veće nego pre 300 godina. Renarion i Aeyr su, dakle, nesmetano prolazili hodnikom, povremeno uzgredno provirujući u sobe bolesnika. Da su pošli u suprotnom pravcu, izbili bi tačno na glavni ulaz Kuća, gde bi Renarion mogao preuzeti i svoje oružje (ono se čuvalo u jednoj prostoriji zajedno sa svim stvarima bolesnika). Tako bi mogli naleteti i na Mistamire, kojoj je prišao, ni manje ni više, nego Čuvar Kuća Isceljenja. "Moja gospo!" On se nakloni. Bio je to muškarac u četrdesetim godinama, obima koji je primoravao ostale da mu se sklanjaju sa puta u manjim hodnicima. Zelene oči delovale su veselo, ali zbog toga ne manje oštroumno. "Vidim, dobro su vas koristili." Dok se tiho kikotao, ramena i stomak su mu se tresli. "Nisam ranije bio obavešten o vašem dolasku, dok se brat Melangell u dvorani nije pohvalio kako je ostavio prijatelja na samrti nekoj zanosnoj dami. Molim za oproštaj u njegovo ime." Činilo se da ga ovo ludo zabavlja. "Ako nemate nikakve obaveze, pozvao bih vas na doručak i čaj - izgledate umorno, a i želeo bih da vas porazgovaramo o inhalaciji pomoću morske soli." Posted by: Númellóte Aug 29 2010, 04:20 PM Ostavši sama, naslonila se lijevim ramenom na čvrsti kameni zid i pustila da joj pogled luta u udaljinu, prema Osgiliathu. ''Koliko dugo će se ovo još otegnuti?'' Nije imala pojma koliko dana još njen brat misli ostati ovdje. Odlučila je s njim razgovarati večeras. Da je bar inzistirala na družbenici, možda bi joj bilo bolje. Ovako, nikriva ni dužna, vrijeme provodi ovdje. Nije da se žalila, voljela je pomoći, ali željela je i osjetit ovaj grad. E pa čim naiđe na onog Melangella, inzisitrat će da ju otpuste ranije. Ipak je ona bila gost ovdje, nije bila stalni član ove Kuće. Ispočetka nije registrirala da više nije bila sama sve dok ju netko nije bio pozdravio. Trgnula se i pred sobom ugledala debeljuškastog, zelenookog čovjeka koji se pomalo čudno ponašao; smijao joj se. I ispričavao u Melangellovo ime. A uz to je dobila i poziv na doručak i razgovor. Ništa joj nije bilo jasno. To joj se i vidjelo na licu. ''Oprostite gospodine; ama tko ste vi?'' Posted by: DarkMayhem Aug 29 2010, 08:20 PM Aeyr i Kapetan su došli do vrata koja vode na najgornji krug Minas Tiritha u tren oka "Misliš li da će me pustiti s tobom, ili da te čekam unutra?" Posted by: Renarion Arenimon Aug 29 2010, 10:40 PM Ispred veličanstvenih dveri sedme razine Bijeloga grada stajala su dva stražara Citadele odjevena u crnu odjeću, svaki naoružan dugom helebardom i kratkim mačem zataknutim u korice na boku. Na prsima im bješe izvezeno bijelo stablo Gondora ispod sedam srebrnih zvijezda Elendilovih brodova, a šljemovi su im blistali na jutarnjem suncu. Ovaj prizor ulije Renarionu snagu i vjeru, te čvrstim koracima nastavi prema ulazu. "Koliko god ti tražio priliku za novo veranje po zidu, ovdje to neće biti potrebno." reče Aeyru. "Moj kapetanski čin trebao bi nas uvesti bez većih ispitivanja." Već ga je zamišljao kako zaobilazi glavni ulaz. Da nije tako prokleto spretan, možda bi mu tako i rekao u nadi da će se malo okliznuti. Usne mu se razviju u samo njemu primjetni smiješak dok je odbacivao tu ideju. "Usto, mogao bi poginuti, a mislim da to ne spada u tvoju ideju 'obavljanja ovoga što je moguće ugodnije'." doda konačno iskoristivši Aeyrove vlastite riječi od ranije. Na nekoliko koraka od vrata helebarde se polako ukriže, blokirajući prolaz. Srećom, kapetan je već smislio što će odgovoriti kada pitaju. Ako pitaju, podsjeti se. Posted by: DarkMayhem Aug 29 2010, 10:47 PM "Bolje da krenemo što prije, bilo bi problematično da ga moramo tražiti po Kraljevoj kući" Posted by: Renarion Arenimon Aug 29 2010, 11:49 PM Desilo se upravo kao što je Renarion predvidio. Čim su ga prepoznali, jedan stražar kimne glavom. "Kapetane." reče dubokim glasom. "Javljeno nam je da ste stigli u grad. Kralj vas je očekivao, iako nije znao kada ćete se oporaviti dovoljno da vas primi. Slobodno prođite." Helebarde se razmaknu i oni prođu kroz dveri u dvorište sedmoga kruga. Stražar nije pitao za kapetanovog očito tajanstvenog suputnika, iako ga je pažljivo proučio. Sada su bili na vrhu Minas Tiritha, nedaleko od Bijelog stabla, pod vedrim plavim nebom Gondora. Još stražara lakim je korakom klizilo po rubovima. Renarion izbroji pola tuceta. Nakon nekoliko koraka on rukom da znak Aeyru da stane. "Mislim da bi to mogao biti on." reče, pogledom ukazavši na tamnu figuru na drugoj strani dvorišta. "Nadam se da držiš do svoje riječi, jer u suprotnome te neće spasiti nikakvi trikovi." zaprijeti mu dok su se približavali Ilonornu. Posted by: Anira Aug 31 2010, 08:07 PM U Kućama Isceljenja, debeli vidar dobroćudnog lica se nakloni. "Dafydd me zovu. Čuvar sam ovih Kuća." Vidari su prolazili kraj njega i Mistamire, nesvesni onoga što se dešava samo nekoliko stotina metara iznad njih... Tamo gde je nekada bilo Belo Stablo, tačnije, mada Renarion u mislima nije napravio nikakvu grešku: i dalje su odsustvujuće drvo koristili mnogi radi orijentacije. Dok su dva muškarca prilazila, naizgled, pustim prednjim dvorištem, ptičice na jednoj od malih fontana na stubovima crkutajući su protestovale i žurno otprhnule kada su im prišli. Ilonorn podiže pogled sa knjige koju je u hodu čitao. Trepnuo je jednom; vetar mu ponese crnu kosu, ali on ne učini nikakav pokret da je uredi. Bili su mi sve bliže: iznad njih, nečujni i nevidljivi, strelci su ispunili svaki delić visokog zida. Bilo kakvo smrtno telo bilo bi nemoćno pred njima. Šum vode. Koraci. Prestolonaslednik se nije pomerao - sa ove blizine, videli ste mu sive oči i zenice sitne na suncu. Tamne hlače uvučene u čizme, i lanena košulja nemarno povrnutih rukava bili su sve što je na sebi nosio. Posted by: Númellóte Aug 31 2010, 09:25 PM Mistamíre se zblenula. ''Čuvar kuća?'' promucala je. 'Ali ali..'' pokušala je sabrati misli koje su, čini se, svaka išla na svoju stranu. Dala mu je rukom znak da joj treba malo vremena da dođe k sebi. Toliko je bilo upitnika nad njenom glavom da se to vidjelo s Osgiliatha. ''Znači ovaj čovjek je bio glavni, a ne Melangell. Pa ako on nije odobrio..'' - na tu pomisao se ukočila. Pa vrijeme je da se sve sazna. ''Oprostite na ovako čudnom uvodu. Drago mi je što sam Vas upoznala. Mistamíre, na usluzi. '' kratko se nasmiješi a onda se obazre oko sebe. Čini se da je par vidara, koji su remetili tišinu prolazeći, bilo u svom svijetu, zauzeti svime i svačime. ''Vidite Dafydd, mene nešto muči. Ako sam dobro shvatila, vi do danas niste znali za mene, tj za moju pomoć. Ako vi niste odobrili moju prisutnost ovdje u Kućama, tko je to učinio umjesto Vas?'' Posted by: Anduril Ulair Aug 31 2010, 10:19 PM ON Pelenorsko polje je bilo predivno. Kao i svake godine u proljece. Skupina ljudi je prilazila glavnim vratima Minas Tiritha. Dio je bio na konjima, a dio je pjesacio pored. U sredini je dominirao veliki, korpunletni covjek, kojemu se duga zlacano smedja kosa presijavala na suncu, a povremeni vjetric u kosi je samo pomagao dojmu bezbriznosti koji se ocitavao u cijeloj toj njegovoj pojavi. Polako su se priblizili vratima koja su bila sirom otvorena i drugi ljudi su prolazili kroz njih u oba smjera. Sastrane su stajala 4 strazara reda radi, ali kada su vidjeli tko se priblizava postrojili su se, salutirali i poceli micati ljude sa sredine vrata, tako da on moze neometano proci. Komesanje vojnika je pobudilo zanimanje pucana i poceli su obracati paznju na doticnu skupinu jahaca i pjesaka. Kada su vidjeli da se on priblizava cak i oni najtmurnijeg lica su se poceli osmjehivati i mahati mu. On je veselo odmahivao i kimao glavom, sa ponekom pristojnom dopadicom, sve dok nije primjetio mladu djevojku koja mu se u jednoj od skupina osmjehivala. - Hej mala, hoces na voznju? Ako ti se sada svidjam ja na ovom konju tek me trebas vidjeti na mom boljem konju. A da tek vidis kakav sam nasamo, ima da ciknes od veselja... Edited by Anduril Ulair on Aug 31 2010, 11:20 PM Posted by: DarkMayhem Aug 31 2010, 11:10 PM kad su došli do princa Aeyr se duboko pokloni "Ilonorne , ja sam Aeyr. I imam poslovnu ponudu za tebe. Vidim da čitaš biografiju kralja Elessara, jako zanimljiva knjiga. Možda bi bilo dobro da odemo na neko privatnije mjesto." Te pokaže prema kraljevom domu. "Siguran sam da imate sobe baš za takve privatne razgovore" te se lagano osmjehne edit: spelling Edited by DarkMayhem on Aug 31 2010, 11:24 PM Posted by: Renarion Arenimon Aug 31 2010, 11:29 PM Renarion se začudi Aeyrovom pristupu Ilonornu. U njemu je bilo poštovanja, i to ne samo onog hinjenog, već i ponešto od prave stvari, iako je cijelo klanjanje i pristojnost ocijenio maskom okolnosti - Aeyr je očito trebao nešto od princa, a čini se da je smatrao kako će to najlakše dobiti ovako. Zasada nije mogao a da ne gleda s odobravanjem na njegova djela. "Prinče Ilonorn," obrati mu se uz naklon, "Bilo bi mudro da pođem s vama. Unatoč tome što se ovaj Aeyr kune u svoje poštene namjere, na vašem mjestu ne bih ostajao sam s njime." Posted by: Anira Sep 1 2010, 12:58 PM "Kada neko želi postati jedan od vidara u našim Kućama, a poseduje dovoljno znanja, prvo ga testiramo." Dafydd je pošao, sporo koračajući ka izlazu, i Mistamire nije preostalo ništa do da ga sledi. "Time se iskušava njegova želja za ovim poslom, i, ako se nakon svih...", tu se nasmeši, "prekomernih poslova ispostavi da nije učinio sebi milost i skočio preko bedema, tada ga primimo." Čuvar Kuća zastane i zagleda se kroz jedan od prozora. "Doduše, vi ste ipak gospa, a čini se da je nekima bilo zanimljivo proveriti da li plava krv vri kao i crvena." Pogledao te je blago, kao što bi deda, smeškajući se, pogledao svoju nestašnu i zbunjenu unuku. Ali, na sedmom nivou, pogled Princa nije bio ni najmanje blag. Stajao je, tačno naspram visokog, belog tornja i belih zgrada i palate u daljini. Obrve mu se neznatno izviše nagore. Suzio je oči, posmatrajući: Video je Kapetana Renariona, odanog očevog čoveka, u hlačama i košulji, sa mačem o pojasu. Video je, zatim, stranca, u dugom ogrtaču i tunici nesvakidašnjih šara, sa kopčama i - jesu li to drške noževa? Samo je malom broju ljudi dopuštano da oružje unesu na Kraljev sprat. Pređe pogledom sa Aeyra do Renariona, sporo. Nasmeši se. "Dobro jutro i vama, dobri ljudi", reče, tiho, glasa lenjog i melodično dubokog. Zaklopi knjigu, oštro, i ispruži svoju desnu ruku - u tom trenu, niotkuda, dotrča sluga, dečak u smeđoj i beloj odori, pokupi knjigu i ode u pravcu Palate, iza. Prinčeva glava bila je neznatno pognuta, proučavajući dvojicu nenadanih posetilaca. "Možemo govoriti ovde - ja nemam tajni pred nebom" I tu mu se usne izviše na jednu stranu, i Renarion i Aeyr su znali da je to laž. Namerno pokazana. "Što se vas tiče, dragi Kapetane - verujem da vas moj otac očekuje? Danima već, usuđujem se reći i da je zabrinut." Edited by Anira on Sep 1 2010, 02:05 PM Posted by: Anduril Ulair Sep 1 2010, 02:11 PM ON Povorka je polako prosla kroz dveri i usla u grad. Markatni mladic je svako malo dobacivao neumjesne komentare curama, zenama i bakama na ulici. No nitko se na to nije obazirao i ljutio. Gotovo nitko. Jedini koji ga je opominjao, kudio i govorio mu da se ne moze tako ponasati je bio njegov najbolji prijatelj koji mu je sada jahao s desne strane. No njega to i nije previse smetalo i dalje je radio po svom nahodjenju. Prvi nivo se zahvaljujuci stalnim komentarima, zaustavljanjima oduzio i sporo su prolazili kroz njega no na kraju su ipak dosli do dveri drugog nivoa. Tamo je promet ljudi u oba smjera bio malo manji, ali opet jako gust, a strazari su stajali malo pozornije nego oni na ulazu u grad i cim su ga prepoznali stali su u isti stav i salutirali mu. Vec ga je zivciralo sto mu se to stalno dogadja. Na samom ulazu se okrenuo svojim ljudima i rekao: - Idite sada vi dalje gore, ja cu se kratko vrijeme ovdje zadrzati, moram nesto obaviti. - Ja ostajem s tobom – rece Midar s njegove desne strane. - Jel bas moras? – rezignirano odvrati on. - Da i nema rasprave – odrjesito ce Midar. - Nda, ok, nek ti bude. Da je netko drugi u pitanju vec bi me cuo. - Znam, zato ti se i suprostavljam jer znam do koje granice smijem ici – kroz osmijeh ce prijatelj. Sluge se pokupise i odose gore brzim korakom, a njih dvojica na sredini drugog nivoa skrenu udesno u jednu ulicicu i udjose u krcmu. Posted by: Númellóte Sep 1 2010, 03:11 PM Rečenica, kojom je nastavljen razgovor, nije dala odgovor na postavljeno pitanje. Naprotiv, samo je učinila sve tajanstvenijim jer ona nije , bar koliko se sjećala, zatražila da postane vidarka u ovoj kući. Mislim htjela je, ali to je značilo da bi ovdje trebala ostati duže od predviđenog posjeta. Mistamíre je tako razmišljala, dok je hodala za Čuvarem koji se očito nije mogao dulje zadržati na jednom mjestu. Već je htjela prekinuti ga i reći mu da joj stvarno nije do toga da se netko s njom netko zeza, kad joj je u ušima zazujao zadnji dio rečenice. Zastala je kao ukopana pod blagim pogledom vidara. ''Taj netko je na visokom položaju? Želite reći da u ovome prste ima moj brat? Iako što bi on mogao tu načiniti? Nema nikakvog prava da je inzistirao da me tu hm .. testirate. Stoga mislim da on nije rješenje ove zagonetke.'' Od sljedeće misli koja joj je prošla glavom skoro se zagrcnula. ''Netko iz vladarske obitelji?'' pogledom je zatražila potvrdu od čuvara. Morao je netko od njih biti jer ne može stranac tek tako biti primljen. ''Onda?'' Edited by Númellóte on Sep 1 2010, 10:32 PM Posted by: DarkMayhem Sep 1 2010, 09:51 PM "Gospodaru, ja vam predlažem razmjenu. Meni je potrebno par sati vašeg vremena i malo vaše krvi, kako bi mi ostala moja moć. U zamjenu za to postat ću vaš savjetnik i najvjerniji sluga." Duboko se pokloni i pogleda u daljinu u smjeru Mordora "Uz moju pomoć moči češ bolje voditi ovu naciju. Nemoj zaboraviti da je kralj Elessar uvijek imao pomoć Gandalfa u najtežim trenutcima" Posted by: Anira Sep 1 2010, 10:21 PM Kuće Isceljenja: Dafydd zastane i odmahne glavom. Činio se tužan. "Zar su došla vremena kada ljudi više jedni drugima ne mogu verovati ni na reč? Samo drugi vidari gospo, niko drugi... Politici nema mesta u ovim odajama." Sedmi nivo: "Vrlo dobro", Ilonorn klimnu i dva stražara se približiše Aeyru i Renarionu. "Ako bi gospoda bila ljubazna da ostave oružje? Ono prema zakonu nije dozvoljeno ovde - na mestu mira i odmora i kontemplacije." Mali osmeh krivio mu je usne. Edited by Anira on Sep 1 2010, 11:22 PM Posted by: DarkMayhem Sep 1 2010, 10:50 PM Aeyr izvadi jedan dugi nož i tucet noževa za bacanje "Ja ne nosim drugo oružje sa sobom" i pokaže samo jedan tanak i ukrašen štap dužine oko 30 cm. "Što se tiće samog rituala. Bilo bi bolje da ga prespavate, imam jedan napitak spravljen od bilja iz dubine Farngorna koje će vas držati u snu dok ja izvodim ritual" Te izvadi malu bočicu. "najbolje bi bilo da ritual izvedemo u zatvorenom prostoru" Posted by: Renarion Arenimon Sep 1 2010, 10:54 PM Prva kapetanova pomisao bila je protest, ali shvati da time ništa neće postići. Odluči se pokoriti. Koliko je čuo, tijekom ratnih razdoblja u gradu se dopuštalo svašta, pa tako i unos oružja na sedmu razinu. Skoro poželi da je bilo tako i sada. Skoro. Dok se spremao predati mač stražarima na čuvanje, pomisli kako je dobro što je sakrio nož u čizmi. Zakon ili ne, nije namjeravao ostati nenaoružan ovdje. Da se sve radilo po zakonu, isti oni koji ih donose, kraljevi i namjesnici, rano bi izgubili svoje položaje. Renariona su brinule dvije stvari. Aeyrovo spominjanje krvi i moći povezano s princem, te Ilonornova barem naizgledna opuštenost. Princ je oduvijek bio tajnovit. Lako bi bilo moguće da mu sve ovo i nije toliko iznenađujuće ili nepoznato. U jedno je bio siguran. Ovo dvoje zna mnogo više od njega samoga što se zapravo događa. On odluči ostati na oprezu, i ne uhvatiti se između nečega što nimalo ne razumije. "Prinče, zar me šaljete od sebe?" upita. Činilo se da nije potreban za ono što se spremalo. Edited by Renarion Arenimon on Sep 1 2010, 11:56 PM Posted by: Númellóte Sep 1 2010, 10:54 PM Mistamíre nije znala kud bi sa sobom. Ovaj čovjek činio se kao dobra osoba; možda je on bio zavaran. ''Gosparu Dafydde, nije da ja Vama ne vjerujem. Samo se ovo čini jako neobičnim. No, nećemo više o ovoj temi. Oprostite što sam Vas time zamarala.'' Pokajnički se nasmiješila dok je u sebi mislila da to treba istražiti, ako ikako bude moguće. ''Znate, prije nego ste došli, dobila sam od Melangella slobodno vrijeme nakon što riješim sve obaveze. Jel još vrijedi ponuda za doručak?''- nasmiješila se, a onda se nečeg sjetila. I lupila se dlanom po čelu. ''Avaj, kapetan Renarion. Obećao me voditi po gradu čim se sredi. Ali to nešto dugo traje.'' Posted by: Anira Sep 1 2010, 11:03 PM Princ se zagleda u neverici i, dajući znak stražarima u deliću sekunde, povuče se nekoliko koraka, blago savijajući kolena, leve ruke ispružene, kao da mu je potrebna za ravnotežu... Stražari nasrnuše na Aeyra - jedan ga uhvati za ruke a drugi poseže za plavo-srebrnim štapom skrivenim u unutrašnjosti odore. Ilonorn mahnito pogleda Renariona, tražeći njegovu pomoć. Istovremeno, nekoliko stražara se prikaže na zidinama, sa napetim lukovima. Još stražara, sa mačevima, postavi se na kapiji, sprečavajući mogući beg. Dafydd se nakloni, shvativši. "Naravno, gospo. Do sledećeg viđenja." I ode, mirno, svojim poslom. Edited by Anira on Sep 2 2010, 12:06 AM Posted by: DarkMayhem Sep 1 2010, 11:09 PM "E pa ovo je potpuno nepotrebno, ja sam imao samo najbolje namjere" Aeyr se onda opusti ali mu se oći zlokobno zakrijese plavičastim sjajem, a stražar nije mogao naći štap u njegovoj odori. "Taj štap je povezan samnom i ne možeš ga koristiti, zašto se uopče trudiš. Ako ne možeš prepoznati prijatelja od neprijatelja biti ćeš jako loš kralj" Posted by: Anira Sep 1 2010, 11:12 PM Ilonornovo lice ostalo je bezizražajno - nije ni registrovao Aeyrnove reči. Umesno toga, zavrti se, elegantno odskoči napred, rasklopljenim dlanom ciljajući Aeyrnovu glavu. Svu snagu uneo je u blag udarac. Edited by Anira on Sep 2 2010, 12:14 AM Posted by: DarkMayhem Sep 1 2010, 11:15 PM Aeyr čim osjeti kontakt povuče glavu unatrag te tako maksimalno smanji jačinu udarca. "Renarione, meni se čini da tu nešto nije uredu." Odjednom Iz raznih smjerova izlete 3 goblina i krenu na čuvare Edited by DarkMayhem on Sep 1 2010, 11:19 PM Posted by: Anira Sep 1 2010, 11:24 PM Šta god da je Aeyr umislio zbog blagog udara, nije ga bilo. Stražar ga potegne drškom mača po glavi, i Aeyr pade, onesvešćen. Zavlada tišina. Ilonorn se sagne i uze štap, isprobavajući mu težinu: plavo i srebro, i dva uvijena roga na vrhu, oko plavog kamena. "Vodite ga u tamnice", reče Ilonorn i osmotri Renariona. "Zašto ste doveli ovog čoveka ovde?" Pogled mu je bio mrk i pun neverice. Posted by: Númellóte Sep 1 2010, 11:29 PM Nadala se da nije uvrijedila Čuvara što je, čini se, odbila doručak i dublji razgovor o medicini. Obećala si je da mu to mora nekako nadoknaditi. A što je obećala to je i ispunila. Ako ne odmah, onda kasnije. Poluglasno mu je doviknula ''Hvala''. Sad je krenula brzim korakom do kapetanove sobe koja je bila na suprotnom dijelu hodnika. Kad je došlla, pokucala je i pričekala da čuje da može ući. No ni nakon što je drugi put to učinila, nije se čulo ni glasa. ''Kapetane, je li sve u redu?'' - glasno je zapitala. Ka ni tada nije dobila odgovor, jednostavno je otvorila vrata, bojeći se da mu nije slučajno pozlilo. Zakoračivši u sobu i obuhvativši je pogledom, shvatila je da unutra nema nikoga. ''Što se ovdje događa?'' - pomislila je. ''Zar sam tako nasjela na obećanje?''. Ovo danas nije bio njen dan. Lice joj se pretvorilo u krutu masku dok je išla prijavit da je pacijent nestao iz sobe. Ili jednostavno išetao bez da ga je itko vidio. Bila je razočarana i gladna. Edited by Númellóte on Sep 2 2010, 12:31 AM Posted by: Renarion Arenimon Sep 2 2010, 01:36 AM Sukob stražara i Aeyra Renarion je promatrao sa strane, pasivno. To je bilo stoga što se našao u nevjerici, nakon toliko mnogo godina, oko toga kome da priskoči u pomoć. Iznenadio ga je slijed događaja. Nije očekivao da će ovo završiti dobro po Aeyra, ali tko bi ovo predvidio? Tada mu sine: princ, očito. Stražari na ulazu su sigurno upozorili ostatak garnizona, ali kada je princ imao prilike saznati? To ga navede da dublje posumnja u prinčeve namjere, kao i ideju da on zna nešto više o Aeyru. Ili to, zaključi, ili je imao vraški dobar predosjećaj. Ali sada je princ zahtijevao objašnjenje. Kapetan odluči da će biti najbolje ako mu ispriča istinu, i to u što manje riječi. "Moj prinče," započne uz blagi naklon, "Znam da je bila pogreška dovesti ga ovdje. Ali morate biti svjesni da mi je jutros zaprijetio da će, ako ga ja ne odvedem, ustrajati u svojoj namjeri i naći drugi način da stigne do vas - u čemu bi vjerojatno i uspio. Prosudio sam da bi bilo bolje, ako je do toga susreta već moralo doći, da budem i ja prisutan. Ovako sam ga uveo na velika vrata, i Straža je unaprijed upozorena.". Tu ga prekide kašalj, za koji se uplaši da bi mogao biti uvod u nešto gore, te brzo doda: "Ne mislite li da se ovako dobro svršilo? Onaj koji se izdaje pod imenom Aeyr sada je u vašim rukama, i na dohvatu su vam svi ostali odgovori. Ja o cijelom događaju, bojim se, ne mogu ništa više upućeno kazati." Dovršivši svoj izvještaj Ilonornu, kapetan se sjeti kako je mirno taj dan počeo. Kako je... I tada se trzne. Mistamíre! Do sada je sigurno primjetila da je bez objašnjenja nestao. I to u najgorem času. Da se nije pojavio taj Aeyr, sada bi bili zajedno šetali gradom, nakon čega bi do podneva već bio stajao pred Kraljem. To ga podsjeti. Kralj je još čekao, i nesumnjivo je do sada itekako obaviješten o ovim događajima. To će valjati riješiti odmah, prije svega ostaloga. A čim to obavi, obeća si kapetan, potražit će Mistamíre. Posted by: Anduril Ulair Sep 2 2010, 12:23 PM ON Prostor u koji su usli je njemu bio jako dobro poznat, a nazalost bio je poznat i Midaru, koji je poceo negodovati zbog izbora mjesta gdje ce sigurno provesti sljedeca 3-4 sata. - Prestani negodovati, znas i sam da nismo ovdje prvi put – rece on. - Znam i negodovao sam kada si prvi put dosao ovamo i ja te pratio i negodovat cu i sad i ubuduce kad god dodjemo ovamo – odvrati Midar. - Gundjalo. - Ovo mjesto Vam je ispod casti, vi se ne biste smjeli i trebali ovdje nalaziti, vrlo dobro to znate – malo ce povisenijim tonom Midar. - Znam i bas u tome i je cijela zabava – kroz smijeh se oglasi. – Daj se opusti malo. U tom prostoru je u ovom trenu bila osrednja guzva i on je odabrao stol na sredini prostorije gdje ce se smjestiti. S te pozicije je gledao direktno na ulazna vrata, ali isto tako i onaj tko bi bio na vratima je jasno vidio njega. Odlozio je mach na stol i privukao si stolicu i sjeo. Na sebi nije imao nikakvog oklopa, samo hlace, cizme, kosulja i mach sto se nije moglo reci za Midara koji je odudarao od sviju jer je bio u cijelosti oklopljen, naime nosio je full plate, jednoiporucni (bastard) mach i topuz. Ako je itko ostao, a da nije primjetio Midara kada je usao, onda ga je svakako primjetio kada je doticni skoro pa bacio mach i topuz na stol i bucno sjeo za stol. Obojica u narucile pintu piva, Midar si je to mogao dozvoliti iako nije volio piti dok je negdje gdje nije potpuno sigurno za njegova prijatelja. Ubrzo je i povedena pjesma i natjecanje u eksanju pive. Najglasniji je naravno bio on, a isto tako i najbrzi, no nazalost sve je to dovelo da je skoro bio i najpijaniji medju cijelom ekipom. Stalni gosti lokala su vec znali da je to pravo vrijeme da se lagano pridruze dvojici dosljaka, jer nikad im pored njega nisu ostala suha usta, volio je castiti. Bio je to sirok dijapazon ljudi, no vecina su ipak bile zene, a jedna se ubrzo nasla u toplesu i njemu u krilu. On se nije ni malo bunio novonastaloj situaciji, nego je svestrano nastavio cuclati sto pivo, sto neke druge stvari. Midar je sve mrko gledao, a cak ni djevojka koja je njemu pokusala sjesti u krilo nije ga oraspolozila, cak stovise, grubo ju je odgurnuo. Odjednom se vrata sirom uz tresak otvore u utrca jedan covjek unutra. - Prince Galathor – uzviknu dosljak – pa vi ste u javnoj kuci, sta radite ovdje? Vec vas neko vrijeme ocekuju na 7 nivou u palaci. A jos se morate susresti i sa gospodarom Tagarom i gospom Mistamire – napeto ce sluga. - A sta mislis da radim? – promrmlja princ Galathor iza Eowyninog ramena ne ispustajuci iz usta ono sto je skoro pa cijelo vrijeme imao. Edited by Anduril Ulair on Sep 2 2010, 01:49 PM Posted by: DarkMayhem Sep 2 2010, 04:42 PM U svojoj tamnici Aeyr skine sa sebe svoj teški ogrtač koj su mu ostavili nakon što je rekao da mu je potreban zbog zdravstvenih problema. Sjedne se na pod s prekriženim nogama te zatvori oči i počne polako izgovarati nerazgovjetne rečenice. Čudni uzorci na njegovoj koži počnu svjetlucati i dobivati na sjaju od sredine njegovih prsa prema ekstremitetima. Kad su svi djelovi uzorka bili osvjetljeni on otvori oći koje su sad bile potpuno plave te su svjetlile kao i uzorak. Polako se uzdigne s poda a uzorak se s njegovog tjela proširi na strop, zidove i pod tamnice. U transu počinje sve brže i brže recitirati. Posted by: Anira Sep 6 2010, 12:42 AM Mladić i starac skrenuli su sa velikog puta koji je od Glavne kapije Minas Tiritha vodio do nekoliko stotina metara udaljenog Donjeg Grada, zaobišli jednog od stražara koji su motrili put i produžili stazom popreko. Bašta, zvali su taj zeleni, cvećem i raznim vrstama žbunja obrastao prostor između dve dela jedne velike naseobine. Još u vreme Kralja Aragorna, kada je grad postao pregusto naseljen i prve straćare bile izgrađene uz zidove Belog grada, naređeno je da se iste udalje najmanje tri stotine metara od belih bedema. Kako je novo naselje bujalo, tako je deo poljane uređivan, dodavane fontane, letnjikovci i mesta za sedenje. Staze su sa stenovite terase sedmog nivoa podsećale na krošnju niskog i previše širokog žbuna - improvizovan pokušaj imitacije legendarnog Belog stabla. Stražari su suptilno koračali Baštom, motreći na prolaznike, parove i decu. Previše kamena. Život u gradu nije bio za svakoga. Naročito ne za Evenara. "Prelep dan", zaključi Cilaranda, okrećući preplanulo, izborano lice ka Suncu. Sjaj njegovih očiju oraspoloži i bledunjavog dečaka - blještava, narandžasta kugla bila je sada tačno iznad njih. Sivi i smeđi ogrtač padoše na pod, da se njihovi vlasnici ne bi uprljali sedeći. Evenar je odmarao neko vreme, kad Cilaranda, odnekud iz svoje velike torbe, izvadi omanju drvenu kutiju, tamnu i jednostavnu. Ote mu se uzdah: "Je li to pošiljka koju ste spominjali?", upita, šireći oči ispod gotovo belih veđa. Njegov učitelj nije odgovorio ničim do li zagonetnim osmehom, no ipak otvori kovčežić (prvo je morao skinuti sigurnosno remenje). Unutar njega se, među naborima kakve meke tkanine, nešto svetlucalo. Cilaranda ga uze, taj čudesni predmet, ne trošeći vreme na objašnjenja o teškoći njegovog nabavljanja. Staklo je bilo poznato i ovde, iako skupo, ali ovo nije bilo obično parče: u ruci je, pažljivo, držao sa obe strane ispupčeni, providni disk veličine svoga dlana. "Uveličavajuće", zaključi Evenar, trudeći se da obuzda ushićenje. "Ah!", smejao se Cilaranda, "moja je nadmoć sada srušena! Možda da ga vratim nazad?" "Ne, molim vas, Učitelju! Samo sam video slike i kratki opis, ali nisam zaista..." Treptao je, zadivljeno. Onda je prestao, kada mu je starac pružio predmet. Prećutao je sva pitanja i odbijanja ("To je preskupo da bih... Ako budem nepažljiv... Zaista, samo ću gledati... Nema potrebe da..."), što zbog Cilarandinog pogleda, što zbog dečije želje za posedovanjem, makar na tren, jedne ovako čarobne stvari. Smesta stade proučavati svoju kožu i tkaninu halje, travu i insekte koji su se tu slučajno zadesili... Primetio je da, ukoliko bi previše odaljio staklo, slika bi postala zamućena i iskrivljena. Opet, ukoliko bi ga približio tako da dodiruje predmet posmatranja, efekta uvećanja kao da nije bilo. Toliko linija i tekstura! Evenar je bio fasciniran, nesvestan zadovoljnog i zabavljenog pogleda svog učitelja. Najviše ga je iznenadila unutrašnjost drveta - odlomio je delić jedne grane i onda je zasekao, fasciniran uvećanom slikom srži. Ipak, nešto mu je smetalo zbog čega je povremeno upućivao rezignirane poglede Suncu, barci boginje Arien - ono se presijavalo kroz staklo i tvorilo mrlju svetlosti na posmatranom objektu. Ali, ukoliko bi se nadneo nad predmet, štiteći ga od zraka, ne bi uspeo dobro sagledati detalje! Stoga je pomerao staklo, naginjao ga u stranu, i... Kako čudno - ukoliko bi ga odaljio - mrlja svetlosti je postajala veča, ali nejasnijih ivica. Kada bi staklo približio, mrlja se smanjivala, oštreći svoje ivice, sve dok se ne bi približila previše, i ponovo se zamutila. Evenar čvršće steže prerezanu granu u jednoj i stalko u drugoj ruci - što je mirnije mogao, polako je približavao jedno drugom, i stao kad je odsjaj sunca kroz staklo načinio najoštriji mogući kružić na drvetu. "Sabiranje zraka", iznenada se oglasi Cilaranda, "tako to zovu. Zraci se skupljaju pri dodiru sa gornjim delom stalka, i, prolazeći kraj njega, stvaranju uži snop veće koncentracije." "Divno...", reče Evenar, i, tamo gde je snop doticao drvo pojavi se dim. Edited by Anira on Sep 6 2010, 01:49 AM Posted by: Anira Sep 6 2010, 12:42 AM Drugo poglavlje Ptice počinju: - Numellote kao Mistamire - Taira kao Saighdeoir - Elentari kao Evelyn Princ Dol Amrotha izgledao je vrlo oštro tog poslepodneva u salonu svojih odaja. Odeven u jednostavnu ali bogatu odoru plave boje i tamni ogrtač pričvršćen na ramenima belim kopčama u obliku labuđih krila izgledao je, u najmanju ruku, vrlo plemenito. Neki drugi ljudi su i pored titula nalikovali običnim seljacima. Bilo je to u licima. Tagarova crna kosa bila je kratka, valovita. Oči su mu bile crne, a put bela poput mramora. Oštar, prav nos i neznatno izdužena blada istakli bi se kada se smejao nekako... uglasto. Sada je bio daleko od toga – usne su bile samo ravna crta. „Sestro“, reče jednostavno kada Mistamire uđe kroz velika dvokrilna vrata. Bio je sam, okružen samo udobnim nameštajem, figurama, biljakama, policama i ogledalima. Klimnuo je glavom ka jednoj od fotelja i gospa se tamo smesti. Bila je vrlo lepa, a nikako da joj nađe dostojnu priliku – nekoga politički korektnog, naravno. „Čini se da je Prestolonaslednik jutros napadnut“, poče bez uvoda. „Kralj ne izlazi iz Citadele. A, tvoje dvorske dame s vremena na vreme donose mi nove informacije, potpuno beskorisne.“ Izvio je obrve, neznatno. „Znaš li ti nešto o tome? Šetala si.“ Mistamire primeti da Tagar u ruci drži svoj mač sa krilatom krsnicom. (IMAGE: http://i51.tinypic.com/b96b61.jpg) *** Vetar je nosio glasove. "Durin je mrtav", govorio je. Devojka, lica skrivenog kapuljačom, slušala ga je hodajući gradom. Poslednji od velikih Patuljaka... Onaj koji je ponovo zauzeo Moriju, iste godine kada je Kralj Eldarion preminuo a Valearion ga nasledio. Godine Nove Senke. Bilo je to čudno - onda kada je Moria procvetala i zasvetlucala, Minas Tirith je bio suočen sa prašinom godinama potiskivanom pod tepih. Čađ i prljavština, i Belo drvo je gorelo. Eldarion, zvan Nežni, Nejaki, Eldarion Udovac. Svi su znali priču o njegovoj preranoj ženidbi i smrti njegove Kraljice. Upravo u njegovo vreme, prve pretnje sa istoka počele su, i još brže bile ugušene. Kao ugarci nakon vatre, koji su čekali vetar da ih ponovo potpali... *** Ono što je svet video bilo je, u stvari, prilično tačno. On jeste bio dobar vladar, i od oca je, Elessara, pokupio najbolje savete. Učitelj Cilaranda kaže da on sam nikada neće imati decu, jer deca genija su uvek idioti. Nekada bi mi ovo zvučalo strogo, ali sada se sve više uveravam u istinitost toga. Ne bih rekao da je Eldarion bio svestan svojih greški - bio je osetljiva i dobra duša, podigao je prvi Hram bogovima u Gradu, čak je znao hodati gradom i razgovarati sa ljudima, i, još divnije, pomagati im! Tata mi je pričao priču o jednom sirotom čoveku kojem je pomogao u izgradnji kuće. Kažu, zasukao rukave i prionuo! Ipak, svi istoričari spominju njegov rani brak sa jednom devojkom iz Anuminnasa, lepih manira ali niskog staleža. Bilo je to oko 100-te godine, kada je Eldarionu bilo oko pedeset leta. Još pedeset, i ona je bila mrtva, a on proklinjao svoju dugovečnost. Ili je to samo nauk ljudima? Podseća me na priče iz Crvene Knjige Westmarcha i mit o stvaranju ljudi koji su od Tvorca dobili dar u vidu kratkovečnosti, i mrzeli ga. Ni Eldarionovo dvoje dece nije dugo poživelo: dečak i devojčica su umrli pod nerazjašnjenim okolnostima, i mnoge se bolesti kače toj priči. Kako je Aragorn preminuo 120-te nakon plodne vladavine, a nedugo nakon toga i Kraljica Arwen, Eldarion je već bio vladar, a Prestolonaslednika ni na vidiku! Nepotrebno je napominjati prašinu koja se digla među sestrama - niti jedna nije još bila udata, sem Glorgail, ali ona nije imala dete - da je, ono bi postalo novi naslednik ukoliko bi Eldarion odlučio da zauvek ostane u crnini. Sreća pa nije. Prema savetu Saveta - ah! - 161. godine Četvrtog doba Kraljicom postaje gospa Ceana od Ithiliena i, osam godina kasnije rađa se naš plemeniti Kralj Valearion. Negde pre toga, već oko 140-te godine smatraju, začeta je nova "religija" na istoku. Istovremeno, Elarion je pidigao Hram koji se i danas nalazi na Šestom nivou, sa suprotne strane Kuće Isceljenja... Sad, religija sa istoka. Oni se jesu zvanično pojavili 220 godine, mada ljudi neke ranije napade povezuju sa njima, što lično smatram glupošću. Kako bilo, te 220-te godine umro je Eldarion. Istina je da je bio otrovan - Morgothovi Sledbenici, kao ih ovde ljudi zovu jer niko ne zna kako su zvali sebe na jeziku Rhuna - već su infiltrirali palatu. Ne doslovno. Čini mi se da je to loš izraz, jer, oni nisu zaista bili prava pretnja, ne obični sledbenici... Oni su samo ponekad dosađivali ljudima, pričajući o Poslednjoj Bici, i tome kako je korisno boriti se na strani Tamnog Gospodara kada za to vreme dođe, na Kraju Sveta, pred Novu Muziku Valara i Ostala Velika Slova. Stvar se tiče direktno vladara Kulta. Zovu ga Runestamo, što znači "pomoćnik istočnjaka". Ili "pomoćnik istoka"? Teško je prevesti. Ipak, čini se da oni nisu radili tamo ništa specijalno osim što su se trpali u "okultno" i "ritualno" i "čarobno". Sve je to, kao i uvek, bila samo borba za vlast. Runestamo je, kako se kasnije, 277-me ispostavilo, bila samo titula vladara Istočnjaka koji su, naivčine, verovali da svih ovih godina imaju samo jednog vođu! Nikad ga nisu videli, kažu da je bio odeven u čelik plav poput leda na svakom prijemu ili šetnji, od glave do pete, stoga i nije čudo što nisu nazreli lik. Dakle, imamo narod koji je bio već nekoliko vekova zavaravan legendom o svom Večnom Gospodaru. Njima nije trebalo 15 bogova-valara kao nama! Imali su jednog, koji je vladao zemljom, jeo, pio, dok su oni umirali od gladi, i gledali ga kao otelotvorenje tvorca. Siroti ljudi... I tako, dakle, 220-te jedan je odlučio da je vreme da malo proširi svoje dvorište da tako kažem. Znali su da nemaju šanse protiv Gondora i Arnora, pa su poslali "svedoke". Uvukli su se u samu palatu. Deca su se počela igrati Orkova i Veštaca. Suptilno, tiho. Sada, kada o tome razmišljam, ipak mi je teško da shvatim: Sauron je pobeđen samo dve stotine godina ranije, a ljudi nisu ljudi bez rata. Zaista, ko je od nas odrastao a da nije preživeo ni jedan rat, ni jednu čarku? Ko... I tako, bili su unutra. I tako, krug se stezao, i kažu da Eldarion sve do smrti nije bio svestan opasnosti. Priče, kojima više verujem, govore da je video Belo Drvo u plamenu, mirno ušetao u svoju sobu, popio otrov i tako predao svoje kraljevstvo čvršćim rukama svoga sina. Valearion je krunisan bez ceremonije i krune, držeći krvav mač i stežući zube nad ugarcima drveta. Onog dana, govorili su, kada drvo umre, znači da je umrla loza Aragornova. Te noći, a bilo je leto, sopstveni stražari urotili su se protiv Valeariona, a on je sekao, probijajući put, rame uz rame sa dva verna rođaka, prijatelja i kapetana. Seme je zasejano, urote su se širile da Eldarionovi prvorođeni žive i da su se pokorili Runestamu prihvativši pravi put. Možda narod to ne bi tako lako prihvatio da nije te "legende" o drvetu. Kako bilo, zna se da su prve godine vladavine bile teške. Razni delovi zemlje odbijali su poslušnost, neki su i danas izgubljeni - na primer Rohan - a Kralj je slao izaslanstva okolo i sam putovao i... Taj deo istorije je tako zbunjujući i kontradiktoran da mi je teško da se snađem! Cilaranda se samo osmehuje i pušta me da se mučim... Kako je Valearion putovao okolo a zna se da je prve dve godine sedmi nivo bio potpuno odsečen i zatvoren i da je rasulo vladalo u donjim nivoima? Sve dok Azrikovi brodovi nisu uplovili kroz Anduin i razbili opsadu. Smatram da je Azrikov doprinos ogroman - otac Kraljice Isandore bio je uz Kralja i u bici 277. Previše lutam... Za večeras ću skratiti, plašim se da ne probudim Evelyn a i več sam preumoran i grešim. Ipak... moram dodati da su Valearionovi diplomatrski napori bili fascinantni! Uspevao je druge naterati da se uhvate za sopstvene repove i zaigraju baš kako želi. Pitam se da li je 277me pregovarao, jer, kako je uspeo sravniti čitav grad sa tako malo ljudi? Evenar odloži pero i protrese ukočenu ruku, drugom trljajući oči - umrljao se tintom a da toga nije bio ni svestan. Protegao se - celu noć je čitao i šetkao po gradu. Ostavio je svoj dnevnik na polici i polako prišao svom krevetu, pazeći da ne probudi Evelyn u susednom - ona je često u ovo vreme, nakon ručka, padala u svoju još nepreraslu dečiju dremku, za koju se nadao da će još potrajati: tek toliko da i on dremne sat ili dva, pa da se ne probudi sama. "Samo još neko vreme", mrmljao je, padajući u san. I ponovo će moći da skakuće po livadama, umesto da čuči u nekoj maloj kući, na četvrtom nivou grada. Edited by Anira on Oct 4 2010, 01:30 PM Posted by: Anduril Ulair Sep 6 2010, 09:47 PM Ra'agn Vrijeme je bilo odlicno, sunce je sijalo i puhao je lagani povjetarac. Taman dovoljno jak da napne brodska jedra, ali opet ne dovoljno jak da pokrece brod brzinom koja je u ovom trenutku bila potrebna. Gusari su morali uzeti vesla u ruke i sami svojom snagom tjerati brod. Brod je bio dovoljno velik da se na njega ukrca posada od 50 ljudi. Kapetan je stajao za kormilom i upravljao brodom prema obali, dalje od pucine. Procjenjivao je da ce ovim tempom i s ovim vjetrom do obale trebati nekoliko dana. No nikad ne znas, vremenske prilike se promijene za tren oka i more podivlja do neslucenih granica. Prvi casnik je stajao pored kapetana i kroz jednogled promatrao okolno more. Bubnjar ispod njih je nabijao osrednji tempo kojim su veslaci veslali. Sa svake strane broda je bilo deset vesala. Na svakoj klupici su sjedila dva covjeka i veslala. Osim na jednoj klupici, na njoj je sjedila samo jedna osoba. On se zvao R'aagn. Posted by: Númellóte Sep 6 2010, 10:45 PM U prijamnoj sobi samo je napisala da je kapetan Renarion, na svoju odgovornost, otpušten iz Kuća. A onda je potražila Čuvara Daffyda kojemu se, uz ispriku, pridružila na doručku i smazala gotovo sve što joj je bilo ponuđeno. Nije ju ništa pitao o šetnji, i zbog toga mu je bila zahvalna. . Zatim je neko vrijeme provela čitajući knjigu o ljekovitim biljkama i njihovim primjenama. Uvijek se nešto novo može naučiti, a ona je voljela čitati i učiti kako bi napredovala. A onda je stigao poziv da ju brat treba. ''Što sad?'' - pomislila je. Nakon nekog vremena, žureći, našla se ispred dvokrilnih vrata, i ušavši, odmah je primjetila da Tagar nije dobrog raspoloženja. ''Brate'' - odgovorila je dok se smještala na fotelju. Tek što je to učinila, zasipao ju je novostima. Mistamíre je bila zaprepaštena i samo je utonula dublje u fotelju. ''Što? Je li Ilonorn dobro?'' - bljedilo njenog lica se produbilo dok su joj sive oči odavale zabrinutost. A ta zabrinutost se još povećala shvativši da brat u ruci drži mač. Ovoj joj se nikako nije svidjelo. ''Nažalost'', protisne , ''kao što vidiš, nemam pojma o ovom događaju. Cijelo vrijeme sam tamo unutra. Nisam primjetila ništa, svi se ponašaju kako i inače.''- doda sad već normalnim glasom. Jedino što je bilo neobično je odlazak Renariona iz Kuća, ali to nije bila njegova briga. Nije joj brat bio vladarovog grada da bi sve morao znati. Stoga mu je to prešutjela. Shvativši da je malo poduže razmišljala, a da Tagar nešto ne bi posumnjao, zapitala ga je: ''I što sad dalje? Ne misliš valjda stajati tu s mačem? Poznavajući tebe, nešto ćeš smisliti da se dočepaš informacija.'' Podigla se je iz fotelje kako bi si natočila vodu. Grlo joj je bilo suho. Posted by: Anira Sep 6 2010, 11:02 PM Tagar se nasmeje, i izgledao je poput iscerenog vuka. Ili možda lisice. Da... To mu je više pristajalo. "Šta da radim osim da čekam? Da čekam da dođu vojnici." Pogleda mač u svojoj ruci i, kao da je u pitanju pero koje je, eto, tek tako uzeo, odloži ga na fotelju kraj korica. Zastane, pa ga i vrati u njih. "Pitam se ipak", reče uzimajući i sam piće, i to rashlađeno vino iz jednog srebrnog pehara, "koliko dugo će im trebati." Posmatrao je Mistamire preko ruba, čekajući reakciju. Izgledao je poput nekog razočaranog, ali ne i iznenađenog, lošim rođendanskim poklonom, ali spremnog da mu da još jednu šansu za propisno iznenađenje. Posted by: Númellóte Sep 6 2010, 11:38 PM Njegove riječi... Osjetila je studen oko srca. U tren oka je postala bijela poput Echtalionove kule. Pa naravno. Sad je znala što je mač značio. Obranu. Tagar je bio uvjeren da će vojnici doći po njih. U vezi s napadom na Ilonorna. Iskapila je sadržaj čaše i duboko uzdahnula. Ona se nije u ovom slučaju bojala za sebe već za brata. Bio je brži od nje na riječima a to je neki put završavalo vrlo nepovoljno za njega. Stanje je i ovako već bilo napeto, a sad će ovo dodatno baciti sjenu. Odlučila je da ovog puta neće samo biti promatrač. A ne ne. Bit će vrlo aktivna. Tvrdoglavost je bila obiteljska crta. Uzdahnivši duboko, ponovo je sjela na fotelju. ''Tko čeka, taj i dočeka!'' - reče i nasmiješi se pomalo umorno. Posted by: elentari Sep 7 2010, 09:55 PM Evelyn je polako otvorila oči i stala zuriti u tamu. Pomalo se bojala ležati sama i razmišljati o bićima koja bi mogla vrebati iz mraka. Gotovo da je potrčala u susjednu sobu, gdje su obično spavali njezini roditelji, i pokušala im se ušuljati u njihov. To joj je bila omiljena navika, jednostavno je voljela toplinu koja je u tim trenutcima prolazila njezinim tijelom, i osjećaj sigurnosti koji je to pratio. Ali onda joj je sinulo da više nije u svojoj lijepoj kućici u Rohanu, da su joj roditelji odavno mrtvi i da može pobjeći samo Evenaru, a za njega pak nije znala spava li ili još negdje marljivo prepisuje spise, nagnut nad nekom dogorjelom svijećom. "Jao, pa da svijeća još gori, ne bi ovdje bio ovakav mrak!" - nasmijala se sama sebi onda, a ta pomisao joj je pomalo i odagnala strah. Oči su joj se polako priviknule na tamu i mogla je razabrati Evenarove nedovršene spise na stolu, a potom i njega, kako još odjeven leži na svom ležaju i spava dubokim snom. Evelyn se opet nasmijala, a zatim se ustala iz kreveta i na prstima došuljala na Evenara. Znala je da on naporno radi za nju, iako joj baš nije bilo jasno zašto i ona sama ne bi mogla prepisivati neke spise. Ta, znala je gotovo sva slova, a s vremenom bi sigurno mogla biti i urednija. Kad bi imala više materijala, mogla bi ponekad i vježbati pisanje. Međutim, Evenar joj je uvijek govorio da to nije posao za nju. Uzela je neku dekicu koja je ležala sa strane, i što je pažljivije mogla pokrila Evenara, a onda je pomislila kako bi bilo bolje da je i ona ostala spavati, jer u ovom dosadnom gradu ionako nije imala što raditi. Druge djece baš i nije bilo, sve sami stražari i drugih ljudi ozbiljnih lica. Kako nije bilo još jako kasno, a bila je uvjerena da će Evenar spavati još barem dva sata odlučila se na šetnjicu 4.razinom. A osim toga, nadala se da će možda susresti i Lore. Ona je uvijek bila tako divno odjevena, lijepo se smijala i pričala mnoge zanimljive priče. Posted by: taira Sep 7 2010, 09:59 PM Iako je zadržala miran izraz lica, nebrojene su se misli rojile u Saighdeoirinoj glavi. Razmišljala je o Durinu, o Eldarionu, o svome gradu... Kapuljača je sprječavala sunce da joj tuče u oči. Bacala je sjenu od koje joj zapravo oči nitko nije ni vidio. Niti povez preko desnoga. No Saighdeoir je promatrala svako lice. Ne sudi knjigu po koricama, podsjetila se. U crtama lica ljudi koje je susretala znala je pročitati svašta, ponekad čak i ono čega nije uistinu bilo. Proučavanje lica ju je nakratko zabavilo. Potom je duboko udahnula, osjećajući u nosnicama miris svoga grada, te se zaputila natrag u radionicu. Lukovi se ipak ne izrađuju sami. Posted by: Anira Sep 8 2010, 03:41 PM Minas Tirith nije uludo nosio ime Beli Grad. Čak ni sada, tristote godine Četvrtog doba postojalo je pravilo koje je dozvoljavalo bojenje zgrada jedino nijansama bele i sive. Iako se ponegde u Donjem gradu odstupalo od njega, ovde se ono izuzetno poštovalo. Osim bele, isticala se i zelena, te srebrni ukrasi: kada je Aragorn seo na presto, u uređenju grada pomogli su mu Legolas, sin Thranduila od vilenjaka Mrke šume, i Gimli sin Gloinov. Mnogo je drveća zasađeno u gradu u kojem je nekada jedina bašta bila ona na šestom nivou, oko Kuća Isceljenja. Mnoge su građevine tada prepravljene, nove staze, lukovi i arkade probijene, mnogo je cveća, puzavica i najraznovrsnijeg rastinja niklo na mestima za koje niko pre ne bi mogao pretpostaviti da bi dala ploda. Glavna kapija je bila dorađena, ali i ostale su su svetlucale: mithril, taj samo patuljcima poznat metal, i čelik činili su ovaj grad neprobojnim. Zid na prvom nivou ojačan je, balkoni su ponosno štrčali nad ulicama, zgrade su bile osvetljene prozorima i grad je bujao. Bio je to najlepši grad Srednje Zemlje gde je svako mogao pronaći svoj mir, bio čovek, vilenjak ili patuljak. Čak i nakon građanskog rata od 220-223, grad se vrlo brzo regenerisao i sada, ako je ikako moguće, bio je još lepši. Ali, zar nije rečeno da je, zbog hladnoće kamena, mnogo ljudi odlučilo dom pronaći u Donjem gradu, na zemlji, dozvoljavajući sebi izgradnju čak većih bašti? Istina, ali to je priroda čoveka: čak i najsjajnija stvar postaje siva ukoliko se predugo njome krasi. Što se Donjeg grada tiče, on je zaista bio jedno veliko naselje: mnoge su raskošne vile popunjavale čitave ulice i plemstvo se širilo - ako nije bivalo uticajno u Citadeli, a ono, imalo je ugled kakav bogati stiču raskošnom robom i posedima u očima sirotih. Što se plemića tiče, dobar deo njih je živeo na četvrtom nivou, sve dok se nisu, nekoliko desetina godina unazad, stali masovno iseljavati na peti. Sa njega je upravo silazila devojka odevena u žutu haljinu koja se na suncu činila zlatnom. Kosa joj je bila neprirodno crvene boje i u rukama je nosila veliki kavez. Povremeno se pevušila nešto beloj ptičici unutra. (IMAGE: http://i51.tinypic.com/6fp5om.jpg) U Citadeli, Tagar je već neko vreme čitao neku knjigu, ne obazirući se na Mistamire. Tada uđe jedan sluga i reče da će večera biti održana u 7 sati, u Dvorani za Gozbe. Edited by Anira on Sep 9 2010, 01:59 AM Posted by: Anduril Ulair Sep 8 2010, 05:05 PM Galathor - Mozes ici slugo, primio sam tvoju poruku – neprijazno ce Galathor. Sluga ode. - Naravno da znam da me ocekuju, zato i sjedim ovdje i pijem. Napornije rodjake covjek nije vidio – pijano ce Galathor. - Nema veze, Vasa duznost je da ih pocastite svojom prisutnoscu i na meni je sada da se pobrinem da to ispunite – teskim glasom rece Midar, jer je vec unaprijed znao da nece tako lako obaviti svoju zadacu. - No dobro, ne idem ni ja uvijek kontra svojih duznosti i obaveza – podlo ce on – ali sacekaj samo da popijem ovo pivo do kraja i onda idemo. - Ali vrijeme za veceru je vec proslo, vec smo trebali biti gore. - Da i vec kasnimo i prema tome jos 3 minute nece nista znaciti, a taman toliko mi treba da popijem do kraja – odvrati Galathor i pljesne Eowyn po straznjici i posalje je dalje od sebe. - Moj prince, ovo danas ti je besplatno, moj poklon tebi – Eowyn ce – Ali sljedeci puta cu ti naplatiti duplo – kroz osmijeh ce ona. Dotad je princ vec popio svoje pivo do kraja i ustao da krene prema palaci, a Midar je odahnuo jer je vec pomislio da ce opet imati dosta problema sa Galathorom. Uvijek je imao problema sa njim kada su u pitanju bile sluzbene vecere i neke njegove princevske duznosti i sada je bio zahvalan Eruu sto ce sve proteci bez vecih problema, osim samog kasnjenja. No nije imao pojma koliko se vara i sta ce se sve jos dogoditi. Posted by: Renarion Arenimon Sep 8 2010, 08:26 PM Echtelionova kula, i odaja u njoj. Kralj je sjedio na svome mjestu, ali su umjesto savjetnika tu bili samo Ilonorn i Kapetan Graničara, Renarion. "Molim vas Kapetane, ispričajte mi sve što znate o ovom čovjeku, i ne odbacujte ni jednu sitnicu iz opisa." Valearion se naslonio, naizgled spokojan. Renariona je daleko više brinuo princ, nego sam kralj. Valearion će shvatiti, bio je siguran, kad mu kaže istinu. Ali Ilonorn... Tada pomisli kako možda pretpostavlja previše, kako je to ipak samo gomila sumnji izazvana velikim brojem tajanstvenih detalja u vezi Aeyra. Je li se Ilonorn doista ponašao sumnjivo, ili se sve to samo tako činilo njegovim očima? Kapetan odbaci svoje sumnje poput paučine sa dugo neotvarane škrinje, te progovori. "Čovjek koji sebe naziva Aeyr upao je jutros u moju sobu u Kućama Iscjeljenja, kroz prozor, zahtijevajući da mu omogućim pristup princu." reče, kratko pogledavši Ilonorna te zatim vrativši pogled na kralja. "Sama njegova pojava učinila me više nego nevoljnim da mu pomognem. Znate da nikada ne bih namjerno ugrozio život prijestolonasljednika. Predomislio sam se tek onda, kad mi je rekao da će, ako ga ja ne odvedem, pronaći drugi način da ispuni svoj naum. Gospodaru, ja sam uvjeren da bi se to i dogodilo. Zato sam prosudio da je najbolje, ako do tog susreta mora doći, da budem prisutan ja radije nego da Aeyr zatekne princa nasamo. Ozbiljno sam zabrinut što bi iz toga proizašlo. Ovako sam ga bar uveo na velika vrata, znajući da će stražari posumnjati. Drugog načina da dam upozorenje nisam našao, imajući na umu nepoznate sposobnosti tog čovjeka. Sve detalje o samome sukobu u dvorištu, vjerujem, ste već čuli dovoljno precizno da ja ne bih imao ništa značajno za dodati." Kapetan se blago nakloni i sačeka odgovor, predosjećajući da će kralja ipak zanimati još toga. ( Zabranjeno čitanje igračima. Deo posta se tiče isključivo Renarionovog iskustva. (URL: http://www.hrtolkienboard.org/forums/index.php?s=780037f19218a5923f6c81f15c38484f&act=ST&f=8&t=944&st=195&#entry1124905) ) "I dobro ste uradili", reče Kralj. "Moj mi je sin prenio svaku izgovorenu riječ ovog jutra, i..." Ilonorn klimne glavom. "... I pitam se da li je ovo trebalo da bude zavaravanje?" Namrštio se, zavrtio glavom i objektom pažnje načinio predmet koji je ležao na stolu, umotan u plašt. Valearion ga bez oklijevanja skine i otkri nešto vrlo neobično. "Sjećate li se kako je dotični Aeyr spominjao Gandalfa?" Valearion je uzeo predmet, čvrsto ga držeći: bio je to štap veličine podlaktice, obojen srebrno i plavo, a na njegovom vrhu nalazio se plavi kamen između dva zakrivljena roga. "Da je želio, već bi usmrtio nasljednika", procijedi, dok su se u njegovim očima miješali divljenje i gađenje prema štapu. "Što ako je ovo bilo samo zavaravanje? Šta ako nije ni to već - očajnička želja! Koliko sam shvatio, on nije direktno tražio ničiju glavu. Samo krv." I Kralj podiže staklenu bočicu kojom je tog jutra mahao Aeyr. Ilonorn spusti glavu, razmišljajući. Činilo se da bira riječi. Napokon: "Tek kada sam vidio štap, shvatio sam." Pogledao je preko stola ka zbunjenom Renarionu. "Kapetane, vi ste se borili 277-me godine protiv Runestama. Ovo je", doda ogorčeno, "njegov štap." Na spomen imena kojeg nije čuo već dugo vremena, Renariona prođu trnci. Pogled mu se smrkne, a umom mu prolete slike istočnjačkog vješca, te njihovog sukoba. Znao je da mu je taj štap odnekud poznat, ali nije mogao prizvati potpunu sliku. Znači zato je Ilonorn onako reagirao! Princ je jednostavno prije njega prepoznao predmet. "Tako dakle! Od toga predmeta ne može stići ništa osim zla, u to sam siguran. Uzevši još u obzir Aeyrove... sposobnosti, mislim da ga ne biste smjeli ostavljati samoga ni na trenutak. Čak ni u tamnici." namršti se. "Jednu stvar moramo utvditi što prije, gospodaru. Što je Aeyr namjeravao učiniti s time, ako izuzmemo pokušaj ubojstva?" Valearion klimne, gledajući, sjetno i tužno, štap položen ispred njih, odmahujući glavom. "Opčiniti i vladati? Cijeli taj njegov pristup "mudrog savjetnika koji pomaže budućem vladaru" vrlo je klimav." "Ali ako je ciljao na mene", hladno ga presječe Ilonorn, "i na to da bi mi pomoć uskoro bila potrebna - zar to nije prijetnja, ne meni kako smo isprva pomislili, već tebi, oče?" Prekrio je lice šakama - Renarion je gotovo mogao čuti škrgutanje njegovih zuba. "Aeyr, ili tko god da je", nastavi, ponovo se ispravivši u stolici, namršteniji nego prije, "okovan je u najčuvanijoj tamnici. Pod neprestanom stražom i, izuzimajući početni pokušaj oslobađanja, ne radi ništa. S druge strane Tagar..." "Pitao sam se kad ćeš to spomenuti", promrmlja Valearion. "Da nisam ja, ti bi. Došli bismo do njega. Ne želim ni pomisliti da bi Princ ovo uradio, ali ako nije on, što ako mu netko smješta. Bogovi! Kopamo rupe tražeći skriveno zlato i sami upadamo u njih!" Tišina je nakratko zavladala prostorijom. Princ Tagar... rođak Kraljice Isandore došao je u kratku posjetu radi dogovora o izgradnji nove flote za Kralja, ako se flotom može nazvati onih deset brodova oko kojih se digla tolika frka. Svi su znali da mu Kralj nije simpatičan, još manje Kraljica. "Prvo što treba da učinimo je da se pobrinemo za glasine", pribrano i samouvjereno reče Kralj, tonom koji je govorio da je on zaključak već odavno donio. "Ne želimo paniku. Straža u Citadeli je već pojačana... Što me podsjeća na stara vremena", iscerivši se, Kralj ustade i priđe kaminu. Nešto je radio tamo, okrenut leđima, i nekoliko trenutaka kasnije svjetlost se pojača i Valearion se okrene, držeći dvije baklje u rukama. Ilonorn je oklijevao, pogledavši prvo Renariona pa oca. Kralj klimnu, pruži baklju Ilonornu i Renarionu i potpali još jednu za sebe. Zatim, bez riječi ode u najdalji ugao prostorije i klekne na kameni pod. "Iz prve", promrmlja Valearion i skine pečatni prsten sa svog kažiprsta. Položio ga je u jedva uočljivu rupu na zidu, vrlo blizu poda. "Iluzija, ništa više", nasmije se Ilonorn kada Renarion ugleda linije koje tu ranije nisu bile - svijetleći, iscrtale su pravokutni oblik i načinile pukotine. Valearion ne reče ništa i samo gurne tajna vrata - umjesto da se otvore ka unutra ili u stranu, ona jednostavno pođoše ravnomjerno naprijed, u smjeru u kome ih je gurao - Kapetan primjeti da nemaju šarke već kakve šipke po kojima su kliznule u tamnu prostoriju. Tri muškarca uđoše unutra. Valearion uze prsten i gurne dio zida nazad, ka svom ostatku. Renarion je znao da su i pukotine odmah nestale, kao da ih nikada nije ni bilo. Nalazili su se u jednostavnoj prostoriji, potpuno praznoj, od koje su vodila dva puta, oba se spuštajući. Valearion ih povede lijevim. "Idemo do drugog nivoa i kasarni", objasni, spuštajući se kružnim stepeništem. S vremena na vreme, našli bi se na odmorištu ili sobama. Renarion više i nije brojao pored koliko su hodnika prošli. Viđao je ugašene baklje na držačima na svakih nekoliko metara i čak troje ili četvoro teških hrastovih vrata koja su mogla voditi bilo gdje. Uskoro je primjetio linije po zidovima i natpise, urezane rune. Vidio je ognjišta u prostorijama i, ponegdje, niše za spavanje, a bila su tu i neka leteća, svjetleća stvorenja kakva nikada prije nije vidio. Kralj je hodao ispred njega, a Ilonorn iza. Kada se osvrnuo kraljević mu se osmjehnu, ali ništa ne reče. Hodali su barem pola ure kada Kralj reče: "Drugi nivo". Renarion je shvatio samo da su sišli sa stepeništa i da hodaju po ravnom. Iznenada, hodnik se završi zidom. Valearion ponovi isto što je učinio gore - svjetlost iscrta istovjetne linije i, nakon što je gurnuo zid i poveo ih u novu prostoriju, i dalje su bili u tami, ali ne potpunoj: nekoliko baklji gorjelo je na zidovima. "Sada smo u tamnicama. Tamo,", reče pokazujući negdje na lijevo, gdje se hodnik gubio u jednom skretanju, "se nalaze vrata na koja ulazim kada dolazim sa ulice i hodam ovim hodnikom ka ćelijama" Tu klimne glavom udesno, gdje se i uputiše. Nekoliko metara, klanjanja stražara, pitanja, i povedoše ih ka Aeyrovoj ćeliji. Pod je bio zastrt slamom, svježom začudo. Pladanj sa vodom i skromnim obrokom stajao je kraj vrata, netaknut. Kroz debele rešetke posmatrali su čovjeka koji je ležao na podu kao na odru, osim što su mu ruke bile neznatno raširene i okrenute ka stropu. Stražari su se udaljili na Kraljev zahtjev, mrmljajući proteste zbog toga. Zatvorenik se nije pomicao. Na putu do tamnica kapetan nije prozborio ni riječ, ali je nesvjesno upamtio put. To je u njega utkalo iskustvo i duge godine provedene blizu opasnosti. On promotri Aeyra u neuobičajenom položaju na podu ćelije i zapita se što radi. Pokušava li ozbiljno pobjeći ili je to neka vrsta molitve? Sjeti se da je tijekom svoga boravka u Rhunu svjedočio raznim sličnim ritualima Istoka, iako im nikada nije pridavao pravu moć. Istočnjaci su, znao je, prilično praznovjeran narod. Pritom nije mogao da se blago ne nasmiješi u kutu usana, sjetivši se svojih sumnji o prokletstvu. Bio je to osmijeh koji je nestao brzo kako se i pojavio. Nije bilo vrijeme za to. Bilo je vrijeme da se od Aeyra doznaju odgovori; brzo, i oprezno. "Kako ste?" upita Kralj na njihovo iznenađenje. Aeyr ne odgovori: samo je okrenuo glavu na lijevo, dalje od njih. Bio je to prvi znak života koji je dao. Činio se tako mirnim; kao da nije ni disao. Valearion pogleda svoje pratioce, klimne sebi i načini nekoliko koraka ka rešetkama. Tu klekne, oslonivši ruku na desno koljeno. Bogati plašt mu se raširio po prljavom kamenu. Nitko nije progovorio ni riječi - kralj je posmatrao zatvorenika kao poznanika koji bolestan leži u postelji. Činilo se da iskušavaju jedan drugog, Renarion je gotovo mogao osjetiti dvije snažne volje kako se isprepliću. Ilonorn ne izdrži i frknu kroz nos. U tom trenu, Aeyrova se glava munjevito okrene ka njima: oči su mu svjetlucale, plavi odsjaji i munje plesali su u njima. Kapuljača, koju je i dalje držao na glavi spala je, ali mogli ste vidjeti mlado lice iza nje - suviše mlado, a opet, suviše staro. Izgledao je poput mladića natjeranog da u strašnim okolnostima prebrzo sazri. Ilonornu se raširiše oči, ali Valearion ne ustuknu. "Nisam...", prodahta hrapavo, i Renarionu se ovaj glas učini suviše stranim - nije ni najmanje ličio na onaj melodični od jutros. "... nisam želio... Samo njegovu krv! To je... sve!" Podigao je ruku pokazujući na Ilonorna - izborana, suha koža, iskrzanih noktiju nikako nije mogla pripadati nekome tako... Koliko mu je godina uopće bilo? "Ritual." tiho izusti Ilonorn. Valearion ga pogleda preko ramena, upitno. "On umire." "Da." hladno odvrati Valearion, fiksirajući Aeyra čeličnim pogledom, "Ovako ili onako, to mu je sudbina." Aeyr zaječa, i trzaji mu obuzeše tijelo - činilo se da je gotovo kad on, ulažući poslednje trunke snage, skoči na noge i u momentu se nađe kraj rešetki. Ruka je grabila van, ka Ilonornu. Oči su manijački gorjele. Tada se predomisli i ščepa Kralja za ruku. Valearion mu je uzvratio pogled, ne trepćući. Renarion nije skrivao svoje zaprepaštenje. Fiksirano je promatrao mlado-staro lice čije su oči bljeskale plavim sjajem, pokušavajući ih shvatiti. Činilo se kao da je Aeyr doista govorio istinu, kako mu je prinčeva krv bila potrebna za ritual bez kojega sada gubi svoju moć... između drugih stvari. Također je shvatio da Valearion zna nešto više o tome, i pretpostavi da je upravo on najvjerojatnije bio izvor Ilonornovih spoznaja. "Gospodaru, kako to mislite 'to mu je sudbina'? Ako imate neko objašnjenje, cijenio bih da ga podijelite sa mnom." reče Kralju. "Ako sam vam ikada išta i prešućivao, dragi Kapetane, bilo je to za vaše dobro." Valearion obuhvati Aeyrovu ruku svojom - Kraljević i Renarion vidjeli su samo kako se ovome oči šire od iznenađenja i kako se povlači. Skupio se i drhtao u najdaljem kutu. "Siroti dječak" prošapće. "Mogao bi mi biti sin, a ne mogu mu pomoći." Ustao je, neko vrijeme još posmatrajući Aeyra i onda se okrene k njima. Povede ih k tajnim vratima kroz koja su ušli - tek kada su se ona zatvorila usudio se da progovori. "Bojim se da je gore nego što sam slutio." reče, hodajući istim putem nazad. "Istina, ne možemo biti sigurni da li ga je netko poslao ili je to uradio sam, ali sve se svodi na očajničku potrebu." Kada su se ponovo našli u Odaji Savjeta, zauzeše stara mjesta. Valearion počne bez oklijevanja. "Ono što sam želio reći kada sam spomenuo njegovu gotovo izvjesnu smrt je nešto što sam uspio iskopati iz posljednjeg Runestama. Čini se da je prvi - i jedini", tu značajno pogleda Renariona, "uskoro bio naslijeđen nekim previše slabim da bi vladao i nosio štap. Da bi se njime pametno vladalo, bila je potrebna snaga jača od fizičke, čak i od psihičke. Nevidljiva esencija koju jedno ljudsko biće ne može posjedovati. Jedan dio naših snaga koji je prodro u donje nivoe Runestamove utvrde vidio je prizore koji nisu drugima spominjani. Ljudi su nam zaista bili dovoljno zapaljeni i nikakav drugi motiv im nije trebao za ubojstvo gada i ja sam i danas sretan što ih nisam lično vidio: kaveze i lance i stotine zarobljenika, poluživa, sakata tijela na stolovima, pobacani kao pokidane igračke. Baš tako su mi ih opisali. Nailazili smo na svakakve stvari zaista ali, u cijeloj toj strahoti najviše ih je zabrinulo što je većina tih... robova... bila vilenjačke rase ili ljudske, od porodica čijim žilama teče ta krv." "Nisu mogli da se vrate", tiho reče Ilonorn, za sebe. Valearion klimnu. "Umirali su tamo godinama a njega je to zabavljalo. Tijela su im propadala, a on je uzimao posljednje trunke iz njih. To je, moj prijatelju, ono što se zove Ritual. Nije u pitanju uzimanje krvi - manjak krvi nikome ne bi naročito smetao. Ne, gore je od toga. Runestamo je otimao dušu. Otimao je svijest i volju za životom, ostavljajući prazne ljušture. I mislio sam da je sa time gotovo, da više nikada neću ponovo morati da se sjećam... Pitam se kako je pronašao štap i kako je otkrio Ritual? Jer, jednom izveden, on traži nove žrtve jer ljudsko tijelo ne može podnjeti kapacitet koji kanalizira štap - ono nije dovoljno dobar prenositelj snage i zato propada. Neprestano se mora pomlađivati. To je preskupa cijena za vječnost, suviše prljava i okrutna, ali čini se da su je već vjekovima dobrovoljno plaćali. Siroto dijete... Sa snovima o svjetlucavoj igrački uz pomoć koje će raditi čuda!" Valearion zamota štap u plašt i položi ga u drvenu kutiju obloženu kožom. Učvrstio je remenje. "Dodirivanje štapa neće nikome naškoditi niti će se nešto strašno desiti - on samo bira one jake volje i ambiciozne. Nije ga lako zavarati." "Kao Prsten", nasmije se Ilonorn, iako ničeg smiješnog tu nije bilo. Valearion uzdahne, prvi put tog dana. Zvučalo je više kao frktanje. "S tom razlikom što je nakaza koja je sebe utkala u prsten željela da vlada svijetom a ne znanjem, kao onaj nesretnik." Svi ustadoše, i Valearion priđe visokom muškarcu, dobro se zagledavši u njegove zelene oči. "Renarione, Kapetane Graničara i najbolji od Lovaca. Bili ste mi brat po oružju a postali ste mi prijatelj. Nikada vas ne bih gurnuo u opasnost, jer, ionako ste to sami dovoljno dobro radili," doda, nasmiješivši se, "ali ne poznajem osobu kojoj bih više vjerovao pri izvršenju jednog ovakvog zadatka. Godinama ranije, rečeno mi je da ne ustuknem kada Runestamova najvažnija amajlija padne u moje ruke, i sada bih želio da postupite po mom naređenju." Renarion klekne, jednu ruku svečano položivši na dršku mača. "Zadužujem vas da ovaj kovčeg odnesete, najsigurnijim i najbržim putem, u Umbar, u ruke Adana Semonwe, njegovog štita i branitelja i časnog vladara. Nakon toga, on će vas uputiti. Putujte sami ili u društvu onih kojima vjerujete, ali ne otkrivajte nikome svoju pravu namjeru. Imate pravo da uzmete oklop, odjeću i oružje koje vam odgovara po osobnom izboru iz moje riznice, i neka vam Vardine zvijezde osvjetle svaku stazu." -------------------------------------------------------------------------------------------------- Umbar. Renarion sabere sve što je znao o tom mjestu koje nikada nije imao prilike posjetiti. Prevedeno s Quenye značilo je Sudbina. Bilo je to mjesto velike tvrđave Númenora, snažna luka prirodno zaklonjena od oluja s oceana koja je mnogo puta mijenjala vladare, od Númenorejskih kraljeva preko zloglasnih Umbarskih pirata, pa sve do ponovnog ujedinjenja s Gondorskim kraljevstvom nakon Rata za Prsten. Po Suncu je vidio da je već prošlo tri popodne. Bez žurbe je sišao na šestu razinu, teškog srca se uputivši natrag Kućama Iscijeljenja da vidi je li Mistamíre još ondje. Ako već mora otići, to neće biti bez pozdrava. Ipak, s jedne strane u njemu je gorjela želja da ode. Čeznuo je za putovanjima i pustolovinom, čega vjerojatno neće nedostajati na putu za Umbar. Ići će sam. A koga bi poveo? Ovaj zadatak bio je namijenjen njemu. Iako je imao manje-više sve potrebno za put, odluči ipak prihvatiti Kraljevu ponudu i svratiti u riznicu. Novi štitnici ne bi škodili, a nakon toga trebalo je obnoviti zalihe hrane. Ali prvo, Mistamíre. Nadao se da će mu ona, prvo lijepo i čisto stvorenje koje je vidio nakon dugo vremena, oprostiti. Edited by Renarion Arenimon on Sep 8 2010, 09:27 PM Posted by: Númellóte Sep 8 2010, 09:43 PM Neko vrijeme je napeto zurila u vrata, svaki čas očekujući da će netko banuti unutra, ali to se nije dogodilo. Tagar je uzeo sa police neku smeđu, tanku knjigu i zaboravio na nju. Tu i tam je nešto nerazgovjetno mumljao, a ona se nije trudila to dešifrirati. Ustvari nije znala što bi trebala uopće raditi. Čučati unutra ili izaći van? Nekako je bila sklonija drugoj opciji. Dan je bio lijep i htjela je hodati ulicama ovog grada, prošetati tržnicom.. Te misli su je vratile njenom pacijentu koji je otišao iz Kuća bez ijedne riječi. Pitala se gdje li je sad? Uzdahnula je glasno i sklupčala se na fotelji. A onda je sluga ušao i najavio vrijeme večer. Počela je razmišljati kako da ubije vrijeme do tad. Posted by: Anira Sep 8 2010, 10:00 PM Tagar počeše bradu kada se sluga izgubi. "Pretpostavljam da je to najbolji odgovor koji sam mogao dobiti!" Lenjo ustavši, on bolje učvrsti svoj plašt. Pogledao je svoj naočiti odraz u ogledalu. Nije loše. Nije ni malo loše! Krene ka vratima pa zastade, setivši se Mistamire. "Ako čuješ", reče, tek se neznatno okrećući; nije je gledao u oči, "da sam uhvaćen negde u gradu i osuđen za besmislenu stvar, znači da nisam uspeo ostvariti svoj naum i posetiti Kapetana Varde koji sutra isplovljava za Umbar. Što bi značilo da ni moja pošiljka neće stići.", izvi obrve, tapkajući se po džepu, "Šteta za njih." I izađe. Posted by: Númellóte Sep 8 2010, 10:26 PM Preokrenula je očima na njegovu narcisioidnost. Vjerojatno se ni vilenjačka rasa nije toliko gledala u ogledalo koliko je to činio Tagar. A zatim ju je ponovo uspio šokirati prije nego je ostala sama. Bijes se počeo nakupljati u njoj. I to rapidno. Dohvatila je ukrasni jastučić i pritisnula ga na usta kako bi prigušila krik koji joj se izvio iz grla. Ponašao se prema njoj nemarno kao da je sluga. Dosta joj je bilo tih igrica i tajni. Odbacila je jastuk dalje od sebe. Podigla se je iz fotelje i otišla do prozora. Nije mislila ovdje ostati do večere. Vagala je što bi sad bilo pametnije. Nije se mislila crvenjeti pred rođacima zato što njen brat ima neke svoje igrice, u slučaju da ga uhvate. Što da radi? Posted by: Anira Sep 8 2010, 10:44 PM "Šta da radim?" Tako često postavljano pitanje u Citadeli, na sedmom nivou grada prepunog knjižnica, birtija, igranki, takmičenja u svačemu, tračeva po ulicama, performansima zabavljača, pesmama bardova koje su ispunjavale ulice i ponekad, lomile dragocene čaše od stakla, zanosnim mirisima iz malih, bogatih parfimerija, opuštanja i zabave punih javnih kupatila, aromama toplog hleba iz pekara, zvuka kopita, osmeha prelepih dama i dobacivanja kavaljera, balkona na kojima se moglo uživati, a tu je zatim bilo i mačevanje, streličarstvo i rvanje u Bašti, kao i lov van grada. Ponekad je bilo dovoljno samo prošetati i pratiti let ptice, poput, eno one! crne na nebu i pitati se šta znači njena pojava ovog prolećnog dana? Ili, zašto ona mačka njuši onu pečurku? Ili, oh, je li prikladno obući baš ovo odelo? Herlicar elegantno zakorači u salon, nakon sluge koji ga je najavio. "Voljena tetka Mistamire! Upravo sam video Princa kako odlazi", pravdao se smeđokosi mladić. Valearion u manjem izdanju. "Nego, šta misliš - a znaš da cenim tvoje ljupko žensko oko! - da li je prikladno obući baš ovo odelo danas?" I on se zavrti, u nijansama zelene i sive, sa zlatnim ukrasima i manžetnama. "I ovo!", doda, pa nabaci crni šešir širokog oboda na glavu, ukrašen velikim zelenim perom. Posted by: Númellóte Sep 8 2010, 11:11 PM Zapiljila se u neku točku na horizontu, sve više sklona ideji da se pokupi odavde. ''Da, tako ću napraviti. Bar ću se nadisati zraka.''. Mistamíre se nasmiješila, odagnajući brata iz misli. Ali baš tad je sluga morao pokucati. Već je pomislila na najgore kad ono ugodno iznenađenje. ''Herlicare!'' - smiješak joj se ponovo razlio licem. Voljela je ovog mladića. Bio je tako zabavan, nepretenciozan; za razliku od nekih. Namjestivši ozbiljan izraz lica, Mistamíre se uživila u ulogu modnog savjetnika dok je hodala oko njega. ''Sviđa mi se kombinacija boja. Zelena ti odlično stoji. Jedino nisam sigurna za ove zlatne ukrase. Manžete su ok, al ovi ukrasi su mi malo prenapadni, pogotovo ak ćeš imati taj šešir.'' Malo se odmakla od njega i još jednom promotrila Herlicara. ''Znaš, jako ličiš na oca.'' Posted by: Anira Sep 8 2010, 11:34 PM Herlicar skide šešir i procenjivački osmotri svoju rođaku. "Tako znači... Onda mora da sam Ilonornov blizanac! U ovom moru beznađa", mahao je šeširom i srušio jednu vazu, "i ljudskih urota, morali su sačuvati Kraljevića i jednu neželjenu protivtežu nabaciti njemu, da mu ne zaklanja sunca sjaj!" Mladić dolete kraj Mistamire, zaverenički joj namignuvši. "I tako ubaciše zlog Galathora Veseljaka na moje mesto, ali!" - izvuče nenaoštrenu sablju i odskoči unazad - "Sada kada to znam, vreme je da se izborim za svoje pravo!" Nekoliko trenutaka stajao je tako, s mačem teatralno podignutim. Onda se nasloni na njega i podboči, razmišljajući. Šake mu se gotovo nisu videle od nabora bele čipke koji su izranjali iz zelenih rukava kaputa. "Hmm, znači, ali morao bih Ilonorna izazvati za krunu", mrmljao je sve tiše, "Poslednji put kad sam to uradio povijao me je oko Kule bele Echtelionove i izmlatio ko... Eto!", uzvikne i dramatično se prostre popreko jedne fotelje. Nakon par trenutaka otvori jedno oko, čisto da vidi kakav je utisak ostavio. "Vidiš, razmišljao sam", reče uobičajenim tonom, i dalje škiljeći, ukočen u istom položaju. "Možda, ukoliko bih joj ispričao da sam ja taj koji je jutros napao mog krasnoga brata, dodajući sve detalje o uroti i izdaji i podmetanju, naravno, ona bi mi poverovala!" Licem mu se razli blaženi osmeh i čitavo telo se opusti. "Ah, ljubljena Aideen, rumen obraza i usana poput latica ruža i jednako tako mirisna! Ah, i kad sprema kuću, tamo kraj radnje za lukove i strele, čitavo vedro vode prospe sa balkona u baštu, na ono drvo i ja mislim, mislim, mislim..." Pogled mu se već izgubio. "...avaj, da sam to drvo pa da se pokvasim, i ona kaže, ah, ona kaže! 'O, lepi mladiću, tako mi je žao! Prehladićete se, brzo! Dopustite da vas uvedem u svoje kraljevstvo i zgrejem svojim čarima!'" Herlicar izgubi oslonac i sklizne s fotelje. Nije ni primetio. Edited by Anira on Dec 21 2010, 01:44 PM Posted by: Númellóte Sep 8 2010, 11:57 PM Mistamíre je uživala u predstavi. Negdje na polovici mu je i zapljeskala, široko se osmjehujući. Malac je bio zabavan, u to nije bilo sumnje. Samo da zadrži tu crtu, tu dječačku radost. Toliko braće a svi su bili različiti. No, koliko joj to iloteško, ili ipak ne, morala je priznati da ju Ilonorn najbolje razumije i mogla mu je sve reći. I zamoliti ga bilo što, u to se već nekoliko puta mogla uvjeriti. Kad se sjetila.. Uh, brzo se sabrala i ponovo je Herlicar imao punu njenu pažnju, dok je raskravljen na fotelji maštao o djevojci koja mu je zarobila srce. A onda se previše prepustio mislima i zveknuo s nje. Místamíre je pokušal suzbiti smijeh, ali joj to nije uspjelo. Brzo mu je prišla, ali je od silnog smijeha i ona završila na podu. Posted by: Anira Sep 9 2010, 12:09 AM Herlicar prasne u smeh. "Stojte! Stojte, ranjeni smo!", vikao je zamišljenom neprijatelju i podigao šešir na sablju i sablju u vis. Kad ga je zabolela ruka od mahanja uspeo je da je uglavi između fotelje i malog stola. Onda se okrenuo ka Mistamire i uspeo ostati ozbiljan. "Moja gospo! Čast bi mi bila mreti za vas i lepotu vašu!" Pogledao je preko ramena: "Čekajte! Opraštam se, časni saborci moji!" Naglo se ponovo okrenuo ka Mistamire, shvatio da joj je preblizu, a i mirisala je na neki cvet, i blago se zarumeneo i pao nazad, vrlo verodostojno izgubivši svest. Posted by: Númellóte Sep 9 2010, 10:15 AM Mistamíre se pridružila imaginarnoj predstavi, i dalje sjedeći na podu, na trenutak izgubivši vrijeme oko sebe. Mali će jednog dana slamati srca, nije bilo sumnje, pomislila je dok je vrtio šešir. . Ma kaj jednog dana, to mu je vjerojatno i do sad već dobro išlo. Kad se ozbiljna lica njoj okrenuo, i izjavio da bi umro za nju, odglumila je začuđenost kako bi njihova igra bila vjerodostojna. Zatreptala je, kao da je time zatečena. A onda je on odglumio smrt, prevrnuvši se skroz na pod. Bar je u prvom trenutku tako njoj izgledalo. ''Herlicare, ovo je bilo odlično. Svaka ti čast.'' Mistamíre ga je htjela povući prema sebi da ga zagrli, ali nije nije mogla. ''Herlicare! A da malo pomogneš?' Herlicare!'' - protresla ga je za ramena, nagnuta nad njim. On je trenutačno bio izvan tokova; kraljev sin se zaista onesvjestio. Podigla je ruku i dohvatila mali jastuk s fotelje, u koji je prije nekog vremena ispuštala krikove. Podmetnula mu je to pod glavu i lagano ga iščuškala, i dalje nagnuta iznad njegova lica . ''Herlicare! Otvori oči, tako ti svega. Aideen te čeka.'' Ako ovo neće pomoći, trebat će joj neki oštar miris da ga povrati k svijesti. Posted by: Anduril Ulair Sep 9 2010, 02:02 PM Galathor Galathor ustane teturajuci, opase pojas sa machem oko sebe i posegne u torbicu da plati ono sto su popili i sto je platio drugima. Izvadio je neodredjenu kolicinu novcica i spustio je na stol sa mislju da je to i vise nego sto treba dati. Sjetno pogleda novce i sjeti se kako je pivo bilo lose i da definitivno ne vrijedi toliko koliko je dao, no nikad nije bio skrtica i stoga se okrene na peti i krene prema van. Midar ga je pratio u stopu, a ostali su im se micali s puta jer im nije bilo svejedno sukobiti se sa potpuno oklopljenim casnikom i samim princem koji je vidno bio pijan. Galathor je prvi stigao do vrata i sirom ih otvorio. Sunce je prodrlo kroz vrata i obasjalo cijelu prostoriju i zaslijepilo ga. - Sta je ovo, rekli ste mi da se vec smracilo i da je vrijeme za veceru. - Dok stignemo i bit ce vrijeme, znate da ste dosta spori dok ste pripiti. - Sad ces ti vidjeti tko je spor – ree princ i udari nogom Midara koji je bio stepenicu ispod njega. Udar nogom ga je izbacio iz ravnoteze i prevalio se na bok. Dok je pokusavao ustati vidio je kako princ Galathor prolazi kroz vrata i trci dalje od krcme. Posted by: Anira Sep 9 2010, 02:39 PM Herlicar zatrepta. Odjednom je bio ozbiljan, smrtno. "Šta ako ga sledećeg puta neko stvarno ubije?" Zurio je u Mistamire, i svest mu se polako vraćala. Počelo je s meštenjem - udario je glavu kada je glumio to onesvešćivanje. Polako se pridigne i priđe jednom prozoru, neobično tih. Edited by Anira on Sep 9 2010, 03:39 PM Posted by: Anduril Ulair Sep 9 2010, 02:41 PM Ra'agn Vrijeme ih je i dalje sluzilo, a nakon onog dana na pucini ih je i vjetar poceo malo bolje sluziti. Prosla su tek tri dana, a vec su bili na uscu Anduina i kapetan je bio zadovoljan. Krenuo je u potpalublje u svoju kabinu kada se sa pramca razlomi glas da se u daljini vidi brod, veliki trgovacki brod. Oci su mu odmah zasjale jer su trgovacki brodovi znacili bogati plijen. Potrcao je prema zvonu i poceo bjesnomucno udarati njime. Iz potpaljublja se razmilila posada i posjedala na svoja mjesta. Kapetan je bio zadovoljan brzinom i efikasnoscu svoje posade, a to ce biti posebno vazno sada kada dodje do napada. - Arrrr, ahoy mateys, prrriprremite se za napad i ukrrrcavanje. Idemo se malo zabaviti. Rrrra'agn ti budi sprrreman za ispitivanje i mucenje poslije napada, jos se nismo stigli pozabaviti onim malcima od prrroslog napada. - Ali kapetane, trenutno nisam gladan – grleno ce Ra'agn. Kapetan se vec okrenuo i nije ga uopce poslusao do kraja, nego se ponovno obratio posadi: - Arrr, brrrzina za prrrobijanje – te njegove rijeci bubnjar je popratio zestokim i brzim ritmom. Edited by Anduril Ulair on Sep 9 2010, 03:46 PM Posted by: Renarion Arenimon Sep 9 2010, 04:15 PM Pri dolasku u Kuće Iscijeljenja, kapetan prvo potraži glavnog vidara. Namjeravao ga je pitati u vezi Mistamire, a nakon toga i za dopuštenje da provede jednu zadnju noć u Kućama, gdje se prvi put nakon dugo vremena pošteno naspavao. A dobar san trebat će mu na putovanju koje ga je čekalo. Naravno, pretpostavljao je s priličnom sigurnošću da će morati opravdati svoj nestanak. Edited by Renarion Arenimon on Sep 9 2010, 05:16 PM Posted by: Anduril Ulair Sep 9 2010, 07:16 PM Galathor Smijesio se sam sebi kako je ovo lukavo i podmuklo izveo. Nije trcao bas najravnije, ali bitno je da je vec daleko odmakao od Midara kojemu ce trebati neko vrijeme da ga pronadje. Dok je stigao do Trecih Dveri vec se dobrano uspuhao i tu je odlucio da stane, malo predahne i da onda dalje nastavi polako, pjesice. No ipak je usio izdrzati jos toliko da protrci kroz Treca vrata tako da ga vojnici ne prepoznaju i da ne prenesu poruku Midaru. Njegov cilj je bio jos jedna javna kuca, tocnije Kuca Uzitaka, najluksuznija kuca najstarijeg zanata koja se nalazila na cetvrtom levelu. Kroz dio grada koji se nazivao trecim levelom je brzo prosao, a sto se bude vislje penjao to ce i manji dijelovi grada to biti. Ako je kroz treci nivo grada prosao brzo kroz cetvrti nivo je prosao jos brze. Kuca Uzitaka nalazila se na najvisljoj razini cetvrtog nivoa, jako blizu Petim Dverima. Od trcanja i hodanja na svjezem zraku vec se pomalo i otrijeznio i dosao k sebi. Znao je da ce mu u toj kuci trebati sva prisebnost koju moze skupiti. Nije mogao vjerovati da je imao tremu zbog javne kuce, doduse ne obicne, ali svejedno. Sav takav unezvjeren stajao je pred ulaznim vratima Kuce Uzitaka. Midar je vrlo brzo ustao sa poda. Okolni ljudi su se iznenadili kako je tako brzo ustao, ali svejedno je to bilo dovoljno sporo da mu Galathor pobjegne i nestane iz vida. No kolikogod brz bio u oklopu i imao veliku pokretljivost, ipak nije mogao trcati na duge staze i znao je da na taj nacin nece uhvatiti Princa. No to ga nije brinulo, poznavao ga je, pretpostavljao je gdje bi mogao otici. U zadnje vrijeme su mu bila puna usta jedne javne kuce za koju je nacuo da se govorka u kuloarima plemstva. Bio je uvjeren da ce se prvo tamo uputiti. Posted by: Númellóte Sep 9 2010, 09:01 PM Osjetila je da joj je kamen pao sa srca kad su se Herlicarove oči otvorile, ali to olakšanje nije dugo trajalo. Pitanje koje je postavio vratio ju je u stvarnost. I bilo joj je teško odgovoriti na to pitanje. ''Ne znam. Ali znam jedno; da će se boriti do posljednjeg daha. Neće se nitko izvući lagano, to i sam znaš. Pametan je tvoj brat, nemoj si takvim mislima kvariti raspoloženje. Ilonorn je i dalje tu, zar ne?'' - glumila je vedrinu iako joj je u duši bilo teško. ''A sad daj ruku da se dignem s poda! Imam stare kosti'' - nacerila mu se. Posted by: Anira Sep 9 2010, 09:18 PM Postojala su mesta u Gradu o kojima se nije pričalo bez stišavanja glasa i opreznih, često začikavajućih, pogleda oko sebe. Postojala su mesta o kojima se nije znalo, ili ona o kojima se znalo premalo. Napokon, postojala su ona o kojima su uverenja bila pogrešna, glasovi pušteni tek da ne bi usahli u zatvorenom prostoru, mesta koja su bila poznata i, istovremeno sasvim prikladno, najveća tajna. Kada bi putnik namernik - jer, u takva mesta ulazilo se samo sa znanjem - prošao četvrtu kapiju, koja je gledala jugoistoistočno i pružala dobar pogled ka Donjem gradu i Osgiliathu, skrenuo bi desno i počeo se provlačiti kroz spletove obraslih lukova i kuća koje su ovde slobodnije građene, raskalašno se baškareći i terajući put da odstupi od svoje pravilne putanje. Zatim bi prošao nekoliko metara dug tunel prokopan u stenovitoj izbočini terase na koju se stupalo sa sedmog nivoa i nastavio severno, kraj kapija petog nivoa, i dva drveta tamnoružičastih cvetova označila bi da je na dobrom tragu. Bilo je proleće i mirisalo je, ovde više nego drugde. Pripiti kraljević skrenuo je sa glavnog puta koji se držao bedema - neki su ljudi tamo stajali naslonjeni, posmatrajući nebo - i zakasao stazom čiji su se nivoi menjali: podizala se stepenicama, spuštala kružno, račvala kada bi naišla kraj pasaža ili vodoskoka i ponovo se spuštala, uvek razdvojena od kolske staze malim drvoredom i cvećem. Nije to bilo ništa previše drugačije od ostatka grada, ali činilo se mekšim. Ili je to samo radilo ono jeftino pivo? Bilo kako bilo, Galathor je neko vreme zurio u lampione i baklje koje su osvetljavale ulicu i kružio oko dva drveta. Okrenuo je leđa bedemu i pred sobom ugledao lepu kuću, u nizu drugih lepih belih kuća ovog nivoa. Neki su prozori bili istureni i sa mnogih balkona dopirala je svetlost i meke tkanine zavesa. To je. Uputio se prilazom i shvatio da je postalo tiše - i dalje je iza sebe video ulicu, ali žbunje i cveće sa strana činili su ga gotovo nevidljivim prolaznicima. Dve krajnosti prepletene. Bez mnogo divljenja osmortio je plava vrata i srebrni mesec na njihovom vrhu - bio je postavljen u ležeći položaj, onako kako je, govorili su, ponekad izgledao u Bliskom Harradu, i posegnuo za bravom koje nije bilo. Umesto njih, sa strane je visilo zlatni prsten. Povukao ga je. Čuo je zvona na prvom spratu, tako melodična... Vrata se otvoriše. Pojavila se figura, uokrvirena mekom svetlošću. Galathor je pokušavao proviriti iza, ali nije nazreo ništa sem još jednih vrata na kraju tog hodnika. Ipak, čuo je harfu. I namirisao. Bio je to miris težak za opisivanje: začinjen i opojan, ali istovremeno svež i poletan. "Dobro veče", reče mladić na vratima, i iznenađenje koje je bojilo njegov glas odavalo je da ovakve upade nemaju često. Ili, nemaju uopšte. Kako je stajao u kontra svetlu (i vinskoj izmaglici) Galathor ga nije mogao videti, ali nazreo je vitkost i skladnu građu. Posted by: Anira Sep 9 2010, 09:23 PM U Citadeli, Herlicarov se dečački osmeh ponovo vrati. "Ho-ruk, stara!", uzdahne, podižući je. Popravio joj je frizuru. "Da", klimne glavom na njenu prvu izjavu. "Lako je sneveseliti se, ali male stvari učine da se zapitaš." Podrobnije se zagleda u nju. "Ti znaš šta se jutros desilo, zar ne?" Posted by: Anduril Ulair Sep 9 2010, 09:28 PM Galathor - Pozdrav mlado momce. Ja bi unutra, cuo sam da imate svakojaka putena cudesa koja mogu iznimno prijati covjeku i drugim rasama. Posted by: Anira Sep 9 2010, 09:34 PM Zvonki smeh mu se ote baš kada jedan ženski glas iznutra zapeva. "Hvala vam gospodine", poklonio se, i u tom trenu sunce napokon proviri ispod oblaka. Ulaz je i dalje bio taman, tako uvučen u kuću, ali Galathor nazre plave oči i lice kao u devojke. "Možda ste i čuli dobro, ali bez blagoslova nemoguće ih je iskusiti." Smešeći se, on se povuče i vrata se počeše zatvarati. Posted by: Anduril Ulair Sep 9 2010, 09:37 PM Galathor Princ gurne nogu izmedju vrata i stoka i tim cinom uspije sprijeciti mladica da zatvori vrata do kraja. No ipak nije pokusao na silu uci unutra... Posted by: Númellóte Sep 9 2010, 09:40 PM Kimnula je glavom. ''Znam. Ali opet ne znam. Tagar me samo obavijestio da je Ilonorn napadnut. Nažalost, ne znam ni kako je. Jel se može do njega? I što je bilo s napadačem?'' Posted by: Anira Sep 9 2010, 09:47 PM Mladić je već bio udaljen nekoliko koraka. Uzdahne, pomalo rezignirano, i teške, gvozdene rešetke između vrata i njega se spuste. "Laku noć, gospodine." *** "Neki manijak", reče u palati jedan drugi mladić. "Pitao sam tatu i čini se da je stvarno ludak." Slegnuo je ramenima. "A možda je samo bio opasno hrabar? Čak i ja se ponekad bojim ući u citadelu kraj stražara!", smejao se. "Ah, sva ona mrka lica." Malo je protrljao oči, namestio šešir na glavu i razdrmao se. "Bez manžetni kažeš?" Procenjivački je pogledao svoj rukav. "Želiš li mi učiniti čast i prošetati samnom do krojača, mila rođako?" Edited by Anira on Sep 9 2010, 11:01 PM Posted by: Númellóte Sep 9 2010, 10:04 PM ''Ah, i sad si mi puno rekao.'' - preokrenula je očima već drugi put u kratko vrijeme. ''A ako iz ovog mogu izvući neku konkretnu nit, Ilonornu nije ništa. Inače ti ne bi bio tu.'' Da, bila je bezrazložno zabrinuta. No je li? To što napadač nije uspio, ne bi je trebalo ohrabivati. A kad se sjeti brata i njegovih skrivenih poslova... ''Ajmo rođače onda do tog tvog krojača. Treba mi zraka.'' Primila ga je ispod ruke. ''Bar ću bolje večerati.'' - nasmiješila se. Posted by: Anduril Ulair Sep 9 2010, 10:14 PM Galathor Princ nije bio zadovoljan ovim cinom, nikako nije bio zadovoljan,, cak dapace bio je bijesan, ali vidio je da trenutno ne moze nista poduzeti glede toga u ovom trenutku. Jedino sto je mogao napraviti jeste okrenuti se na peti i otici u najblizu pivnicu. I to je i ucinio. Posted by: Anira Sep 9 2010, 10:20 PM I zaputiše se, polako. Poznanici su prilazili i raspitivali se, i par im je ljubazno odgovarao. Herlicar je svojoj tetki predstavljao neke ljude. "Onaj visoki gospodin, vidiš ga?", pokazivao je kroz gomilu na sedobradog, ćelavog muškarca. "Vlasnik je gostionice Divlje ptice na četvrtom nivou. Vrlo ugodno mesto, nalazi se na jugoistočnoj strani, čitav donji sprat je otvoren i posetioci sede napolju. Izvrsno vino, porodični posao." ili, "Dama u belom, sa cvećem u visokoj punđi, tamo levo. Gospa Mairwen. Poseduje čitavu ergelu konja, severno od Osgiliatha, i svi do jednog su beli." Na kapiji petog nivoa bilo je nešto manje prohodnije, ali bez teškoća dokopaše se četvrtog. "Mistamire, ne gledaj tamo", iznenada reče. Okrenuo ju je ka bedemima - Galathor, klateći se pijano, spuštao se putem. Herlicar je pokrio lice i smejao se u bradu. Edited by Anira on Dec 21 2010, 02:44 PM Posted by: Anduril Ulair Sep 9 2010, 10:29 PM Galathor - Vid ti ovo - prozbori princ ispred jednog znaka i citajuci ga naglas - Krcma Divlje ptice 150 metara na desno. To je mjesto po mom ukusu. Galathor se okrenu oko sebe da se orijentira i u tom trenu spazi brata Herlicara kako se cereka u drustvu lijepe gospe. Kada je malo bolje zagledao vidio je da je to Mistamire, a posto mu nije bilo do ikakvih susreta sa rodjacima dokto nije nuzno, lagano se umijesao u guzvu i otisao potraziti krcmu o kojoj je maloprije citao. Posted by: Númellóte Sep 9 2010, 10:37 PM Graja, šarenilo, mirisi. Sve je to Mistamíre upijala dok je, ruku pod ruku, šetala sa Herlicarom. Tu i tam se osvrtala da vidi nije li joj od onog pada na pod ostao koji trag na odjeći. Možda se trebala presvući. Ma učinit će to prije večere. Klimala je glavom, odgovarala tu i tamo na neko pitanje znatiželjnjih građana i pokušavala zapamtiti sve likove koje joj je Herlicar pokazivao. ''Ajme, daj polakše. Ne znam kad si se ti ustao, al moj mozak polako počinje otkazivati za danas.'' Lagano ga je kucnula po ramenu. Podigla je glavu da izbroji na kojem su nivou kad je njeno tijelo doživjelo rotaciju ka bedemu. ''A zakaj da ne gledam? Koliko se sjećam, nije mi povez bio na očima kad smo došli. Kaj te spopalo? Pokušala se okrenuti natrag. Posted by: Anira Sep 9 2010, 10:38 PM I tako mladi kraljević još jednom prođe tunel i malo nakon njega obre se pred gostionicom. I lepa je bila - drvenih prozora obojenih zeleno i sa puzavicom koja je prekrila dobar deo kuće. Imala je čitava četiri sprata - poslednja dva su bila porodična kuća. Ceo donji sprat su, u stvari, činili prozori. Nad ulazom se nalazio veliki drveni znak sa imenom krčme i iz unutrašnjosti je dopirao smeh i mirisi - tamo se nešto dobro jelo, jednako kao što se pred njom, na okruglim drvenim stolovima, pilo. Bilo je tu svakakvih gostiju - od porodica do samaca, od mladih do starih. Divlje ptice su divlje dobro poslovale na tako dobroj lokaciji. Dok je prilazio ulazu, Galathor se očešao o crvenokosu devojku. Ona se trgnula i ptičica u kavezu koji je nosila uplašeno zacvrkuta. Nekoliko ljudi se okrenuše, ali devojče samo povuče svoje skute i nastavi put. "Samo ti pokazujem znamenitosti!", cerekao se Herlicar, izvirujući preko glava. "Eno znaka za gostionicu", pokaže. Edited by Anira on Sep 9 2010, 11:40 PM Posted by: taira Sep 9 2010, 10:40 PM Saighdeoir je nježno rukom prešla po već oblikovanom komadu bagrema koji će uskoro postati luk. Bez obzira na to jesu li bili od iste vrste drveta, svaki je luk imao svoj miris i svoju boju. Nježno je savila krajeve, testirajući, provjeravajući savitljivost, čak i savršenstvo budućeg luka. Provukla je nit kroz rupice na krajevima, napela ju, svezala nerazmrsive čvorove. Iz tobolca u kutu je izvukla strijelu, napela luk i ispalila u metu. "Hm", promrmljala je sebi u bradu. "Nije loše." Nasmiješila se. Posted by: Númellóte Sep 9 2010, 10:55 PM Pa kako nisam ranije shvatila? Sigurno ima nešto jako zanimljivo u kamenom zidu.'' - zajedljivo je komentirala pitajući se što je tako smiješno. ''Kaj idemo unutra?'' Posted by: Renarion Arenimon Sep 9 2010, 11:03 PM Za to vrijeme kapetan je uspio dobiti smjernice od jednog vidara u prolazu, iz kojih je saznao da bi Čuvar Kuća, Dafydd, trenutno morao biti u svojem uredu. Bolje pripasavši klimave korice s mačem za bok, ušao je iz prekrasnih vrtova u glavnu zgradu i zaputio se prema tamo, gdje ga je nakon jednog slučajnog krivog skretanja i našao. Um mu je naizmjence lutao između sutrašnjeg putovanja i Mistamire. Tek što se počešao po bradi, odjednom shvati da stoji ispred otvorenih vrata Dafyddovog ureda. Posted by: elentari Sep 10 2010, 10:44 AM Evelyn je u svojim lutanjima gradom nalazila razna zanimljiva mjesta i upoznavala razne neobične ljude. Zahvaljujući svojoj sitnoj građi se svugdje uspjela neprimjetno uvući, a zahvaljujući velikim okicama, navikla se dobivati dosta od onoga što je željela. Teško je bilo odoljeti slatkom djetetu, i ona je to znala dobro iskoristiti. Minas Tirith za nju nije bio toliko veličanstven kako su joj govorili. U njemu se osjećala zarobljeno, jer su svugdje bile podignute visike zidine i hladne građevine, a ona je bila naviknuta na zelene prostranosti, na slobodu, na jurišanje poljima bez ikakvog straha. Falili su joj topli ljudi, koji su živjeli u skladu sa prirodom i sami sa sobom. Rohan. Falio joj je njezin rodni grad, više nego što je to ikome htjela priznati. Znala je da su tu zbog Evenara, znala je da se on trudi pružiti joj najbolje što može, ali katkad nije mogla sakriti suze. I ovaj put, dok je besciljno koračala, suze su joj navirale na lice. Nije bilo fer, što je sve bilo takvo. ali kako to obično biva kod djece, kojima se svijet lako uruši u sekundi, brzo se i razvesele, nasmiješe, zaborave... A Evelyn je znala da joj treba društvo. U Rohanu je imala puno prijatelja svoje dobi, ali u Minas Tirithu nije tražila takvo što. Bilo joj je i dosta djetinjastih igra, ona je željela učiti i znati više. Zaustavila se pored jedne starinjske kućice i zagledala u unutrašnjost. Promatrala je žensku priliku kako prtlja po komadu drveta, i Evelyn je sinulo da su je noge odvele pred radionicu lukova. "Pa tamo je Saighdeoir" - ushićeno je uzviknula....i gotovo zapetljala jezik. "Možda bi joj trebala smisluti neki nadimak...hm...Deoir?" - nije bila sigurna hoće li se Saighdeoir svidjeti njezin pokušaj prekrštavanja, ni uopće njezin posjet. Ona je bila draga djevojka, ali uvijek jako predana svom poslu i nije voljela kada joj se smeta. Evelyn je neodlučno stajala ispred...a onda je zaključila da ne bi bilo pristojno jednostavno proći dalje. Da, svakako je trebala ući. Posted by: Anira Sep 10 2010, 09:10 PM "Možda posle", reče Herlicar, i uputiše se ka vratima za treći nivo. "Oh, dopada mi se ova radnja!", obznanio je Mistamire i zastadoše pred izlogom prodavnice za izradu lukova. Nekoliko ljudi se skloni i blago pokloni princu - on uzvrati istom merom. "Evelyn, ti ljupka mlada damo!", vikne crvenokosa devojka, i jedna zlatokosa curica se okrene. "Vrlo sam srećna što de vidim. A i Fei, čini se", crvrkutala je beloj ptičici u kavezu. "Nosim je doktoru na drugom nivou. Želiš li poći samnom?" Herlicar se nasmeši ali mu pažnju ponovo zaokupiše izloženi lukovi. Za to vreme, u Kućama Isceljenja, Dafydd je Renariona ponudio čajem. "Sedite, sedite", reče ljubazno, pokazujući jedan pleteni ležaj prekriven mekim jastucima. Blagi prolećni zraci probijali su se u sobu kroz guste krošnje načičkane vrapcima. Dafyddov ured bila je jednostavna soba sa velikim stolom na sredini i mnoštvom polica, od vrha do dna ispunjenih knjigama, svicima i raznim bočicama. Na podu je ležala drvena lutka, u beloj čipkanoj haljinici i kose načinjene od žute vune. Čuvar Kuća je osmotri, uze u ruke i nasmeje: "Moja unuka uvek seje stvari za sobom. Nego... Došli ste nešto da pitate. Da li vam melem i sirup pomažu?" Jedna mlada pomoćnica vidara uđe i na sto spusti pladanj s vrelim čajem koji se pušio u bokalu i dve šoljice od porcelana, sa reljefom u obliku cveća. Dafydd sa police uzme malu bočicu ruma za slučaj da njegov gost svoje piće sladi. Kapetan uze s police veliku flašu ruma da ispere grlo i preda je Ra'agnu, za slučaj da ovom treba ohrabrenje. Trenutno su se nalazili sa južne strane Tol Falasa, blizu ušća Anduina. Brod, zvani Dražesna Brandywine, bio je velika galija s veslima, namenjena prekomorskoj trgovini, natovaren usoljenim mesom iz Shirea, čuvenim kobasicama i slaninama, krvavicama i šunkom koja je, umesto u Dol Amrothu, već dobrim delom završila u stomacima posade. Kapetan nije imao srca da im to zabrani. Već su danima bili samo na galebovima i sopstvenim čizmama kad je Dražesna, takoreći, skrenula u njihovu ulicu - preuzeli su ga pre oko nedelju dana. Njihov matični brod je potonuo, zahvaljujući Ra'agnu - kapetan ga i sad popreko pogleda - pa nisu imali drugog izbora do li preći na ovaj. Izvadio je durbin i ocenio da imaju još par minuta prednosti. Veliki brod je bio spor. Oblizao je usne. Bolje bi im bilo da ima zlata na novoj lovini! Puni, puni kovčezi zlata. "Brrrže, prljavi psi!", pljuvao je, i u tren oka dobar deo posade se nađe na palubi, svi u odelima trgovačkih mornara i lažnim tužnim pogledima nakalemljenim na ružne njuške. "Crrrveni, ti lezi i pravi se da si bolestan. Blaize, daj malo suza da ti ih ja ne nateram!" Bela zastava je dignuta. Oružje posakrivano u gomilama iza ograde. "Sprremniii... Sad!" Brod se ljuljao k'o pijani kraljević prethodno izgladnjivan i dehidriran danima. U jednoj od malih kabina, sa dve slamene prostirke, bocom ruma i povećom korpom šunke i usoljenog sira, sedela su dva zarobljenika. Već sedmi dan. Povremeno su ih puštali na palubu, da se malo prošetaju svežim vazduhom, pričajući im čas kako će od njih napraviti nove kobaje, čas kako će ih baciti u more, čas kako nikad neće videti kuću, ali ipak, redovno su jeli, čak i više od ostalih. Iako zaključani u potpalublju, neprestano je neko bio pred vratima, kao, pazeći da ne pobegnu. Tako su i saznali da ih nameravaju prodati u roblje: "Hej debeli, kap'tan kaže da je moj red", čuo se duboki glas treće ili četvrte noći. "Aye. Ali pafi, prefejana je to gamad", frfljao je drugi, za koji su već upamtili da pripada Crvenom. "Je l'?" "Aye. Profli put kada sam im dav'o da jedu, mal' mi nis' ruku otkin'li, kratkonofci", otpljune. "Čujem da ih kapetan toliko 'rani da bi ih prodo dole u Umbaru." "Aye?" "Aye." "Arrrh." Sada, par dana nakon toga, činilo se da nema nikog. Čuli su korake. Svi su bili na palubi i kapetan je nešto vikao. A onda, odjenom, svi povikaše u glas: "UPOMOĆ! Pomresmo, upomoć! Spasite nas, UPOMOĆ!" Zarobljenici uzdahnuše. Samo presreću brod. Posted by: taira Sep 10 2010, 09:40 PM Saighdeoir je podigla pogled s lukova i pred radionicom ugledala nekoliko ljudi, među njima i plavokosu djevojčicu. Nasmiješila se širokim osmijehom. "Evelyn!" rekla je radosno. "Uđi slobodno." Posted by: Númellóte Sep 10 2010, 09:53 PM Kako Vaše Visočanatvo kaže!'' Tako i tako nije niš namjeravala jesti, samo bi si pokvarila tek. Produžili su šetnju dotrećeg nivoa. Ovaj grad je stvarno bio zanimljiv. A onda su se njene oči raširile. Lukovi. Odvojila se od princa i prišla sasvim blizu oružju koje je obožavala. Nije znala može li uzeti jednog u ruke , pa je virnula unutra. ''Oprostite, koliko vam dođu ovi lukovi?'' Morala je jednog imati. Ako ništa drugo, uzela bi ga kao suvenir. Posted by: Renarion Arenimon Sep 10 2010, 11:55 PM "Red je, prije svega, da vam zahvalim na gostoprimstvu." govorio je s osmijehom kapetan dok je dodavao prilično ruma u čaj. Toliko, zapravo, da se moglo sasvim opravdano postaviti pitanje je li to i dalje bio čaj s rumom, ili je sad postao rum s čajem. Bilo je kasno poslijepodne, i zlatne zrake sunca pridodavale su već ionako ugodnoj atmosferi. Kapetan se posve opustio, govoreći polako, ugodnim glasom. "Ono što mi je najviše pomoglo jest ujedno i razlog što sam vas potražio." Tu otpije mali gutljaj čaja. Imao je okus po raznolikom bilju, ali vrućina, kao i rum, je onemogućavala da se točno odrede sastojci. "Prošle noći sam iskusio san kakav nisam dugo vremena. Istinski sam se odmorio. A sutra s izlaskom sunca moram napustiti Minas Tirith po važnom poslu koji me vodi na dugi put. Ako biste bili toliko ljubazni da mi dopustite da ostanem ovdje još ovu noć bio bih iznimno zahvalan, jer boljega počinka ne bih našao nigdje drugdje u gradu." Završio je govor još jednim gutljajem čaja, koji je brzo prešao u drugi. Posted by: taira Sep 11 2010, 11:45 AM Saighdeoir podigne pogled. Ispred njene radionice stajala je prekrasna djevojka, visoka i duge kose. Nije djelovala kao netko tko bi doista trebao luk, ali Saighdeoir nije marila. Ako ništa drugo, djevojka je izgledala kao da voli lukove jednako kao i Saighdeoir. "Ovisi koji želite" odgovorila je na pitanje, smiješeći se. "Smijete ih uzeti u ruke, nemojte se ustručavati." Posted by: Anira Sep 11 2010, 02:01 PM "Dobro kažu, da samo putnici svikli na prašnjavu stazu zaista poznaju mir i odmor." Dafydd otpi gutljaj čaja i nasmeši se komplimentu. "Vaša soba vas još uvek čeka. Možda nije lepo reći da smo vas očekivali opet, ali predostrožnost je predostrožnost!" *** Baš kad je Saighdeoir uslužila damu, preko njenog ramena videla je mladića u zelenom i sivom, sa zlatnim ukrasima na dubletu i manžetnama na rukavima, te belom čipkom bogatih rukava košulje koji su iz njih virili i prekrivali mu negovane šake. Osmeh mu je bio prijatan a oči se smešile u senci crnog šešira sa raskošnim zelenim perom. U radnju joj je, ni manje ni više, ušetao Kraljev najmađi sin. Posted by: taira Sep 11 2010, 02:38 PM Saighdeoir je prepoznala Kraljevog sina i na trenutak ostala zbunjena. Što bi netko tako visoka položaja uopće tražio u njenoj radionici? Njeni lukovi su bili dobri, ali svakako ne najbolji u gradu. Ukoliko je došao po luk, svakako bi imalo više smisla da je poslao nekog drugog, a ne došao osobno. Tisuću pitanja rojilo se u Saighdeoirinoj glavi, no ona se samo duboko naklonila, tako da joj je kapuljača sakrila veći dio lica. "Gospodaru" rekla je. Posted by: elentari Sep 11 2010, 08:12 PM Evelyn je već bila zakoračila u Saighdeoirinu radionicu i ona ju je odmah prepoznala i vedro joj se nasmiješila. Bilo je jasno da ona nikada neće kupiti nikakav luk, ali činilo se da ipak nije smetala Saighdeoiri. No u taj trenutak, ih obje iznenadi ulazak nekih drugih ljudi u radionicu. Prelijepa žena kao da nije ni primjetila Evelyn i samo je prošla pored nje, već s vrata se raspitivajući o cijeni i kvaliteti lukova. Evelyn je na trenutak neodlučno zastala na vratima, ne znajući jel bi ostala promatrati neznanku, ili bi otišla, kako ne bi smetala Saighdeoiri u poslu. Umjesto nje, odlučila je Lore. Ona je također bila ispred radinice, i Evelyn je pomislila kako bi bilo sasvim logično da je ona došla sa neznankom u radionicu, budući da su obje bile prelijepe, i vedre. I ona se sama htjela jednog dana kretati u tako otmjenom društvu. Fea, Lorina bijela ptičica se razmahala u kavezu i glasno cvrkutala, kada je ugledala Evelyn. A i Evelyn je radosno potrčala prema njima. Lore ju je pozvala da se s njima prošeta do doktora na drugoj razini, a Evelyn je rado prihvatila društvo. "Naravno da želim. Evenar je tako zauzet prepisivanjem, a ja ionako još nisam dobro upoznala drugu razinu. Čula sam doduše da je tamo doktor, ali još nisam bila kod njega. Ali to vjerojatno neće još dugo trajati. Znaš mene. Uvijek pokupim nekakvu bolest. Evenar kaže da je to zato što se ne pazim. Kao onaj put kad sam otišla gacati po kiši. Sjećaš se toga, Lore? Ajoj. Pa ti nisi bila tu. Pa to je bilo još u Rohanu. Baš sam zaboravna. Uglavnom, kiša je skroz lijepo padala, nije grmilo i nije to bila neka strašna mećava, pa sam mislila da mi se ne može ništa dogoditi ako malo pokisnem. Joj, dva tjedna nakon nisam smjela van iz kreveta. Nikada više ne idem na kišu." - brbljala je Evelyn, bez prestanka, gotovo ne dajući Lori ni priliku da odgovori. Osvrnula se još jednom prema radionici i vidjela još jednu priliku kako ulazi unutra, visoku i nekako dobroćudnog lica. Nasmiješenog. Nekako poznatog. "Lore, tko je onaj čovjek? A ona lijepa žena? Ne izgleda baš kao da zna rukovati lukom, ali njoj zacijelo luk ni ne treba. Takve žene uvijek imaju dobru zaštitu, i dobro ih paze. Žene u Rohanu nisu takve. Njihova ljepota je u drugim stvarima, i kosa im se sjaji na suncu iako nemaju ovoliko ljekovitih trava kao vi ovdje. Jel tako da se i moja kosa lijepo sjaji? Ali opet...nigdje nisam vidjela tako predivno crvenu kosu poput tvoje. Jel i tvoja majka crvenokosa?" - nastavljala je Evelyn zasipati Lore. Posted by: Anira Sep 11 2010, 08:32 PM Lore se od srca nasmejala. "Odakle da počnem?", vedro upita, koračajući. "Moja mama je imala svetlu kosu", reče pa se malo zamisli, "kao i moja sestra... I hvala ti na ljubaznim rečima, draga. Tvoja kosa je takođe lepa i čak i ovo naše sunce pravi neodoljive zlatne odsjaje na njoj. Svako mesto je lepo na svoj način, to uvek moraš znati. Baš kao i svaki čovek. Ovdašnje dame mnogo vremena provode ulepšavajući se, i krhke su i zaštićene. Sve devojke iz Rohana koje sam upoznala bile su prirodno lepe i snažne, čistokrve i rasne poput konja kojima se vaša zemlja ponosi - to bi građanke Minas Tiritha shvatile kao uvredu", doda pomalo podsmešljivo, "jer ovde ljudi konje koriste za poređenje sa glupim ljudima. To je vrlo pogrešno. Konji su najlepša i najplemenitija životinjska vrsta. Stoga, možda jesi bolešljiva ali si sigurno izdržljivija od svojih vršnjakinja odraslih ovde." Slobodnom rukom pogladila je Evelynine meke uvojke. "Onaj mladić je kraljević Herlicar, najmlađi kraljev sin." Lore se okrene da proveri je li on još uvek tamo. Bio je. Herlicar otpozdravi blagim naklonom. "Ovo je veoma lepa radnja, gospo", reče, i zvučao je iskreno. I dalje je bio naslonjen na dovratak, jer mu se odatle pružao najbolji pogled na stvari izložene u maloj radnji. "Ali nemojte da vas krhkost moje rođake zavarara", doda, klimnuvši ka Mistamire. "Lomila je lukove tim nežnim rukama dok sam se ja igrao drvenim mačem!" Edited by Anira on Dec 21 2010, 03:03 PM Posted by: elentari Sep 11 2010, 08:53 PM Kad je Evelyn napokon iscrpila sva pitanja koja su joj bez prestanka padala na pamet, Lore je bila slobodna da odgovori. Evelyn je voljela način na koji Lore to radi. Bila je strpljiva i saslušala bi sva njezina pitanja, a pri odgovoranju bi se znala raspričati o raznim lijepim stvarima, i naučila je Evelyn mnogo toga. Evelyn se uvijek pitala kako to da ona toliko toga zna. Druge žene su razgovarale samo o svakodnevnim, često viđenim i dosadnim stvari, ali Lore, ona je pričala o dalekim prostranstvima, pa o ljudskim osobinama, pa o njezi životinja, i svemu drugome, a Evelyn je naslućivala da to nije ni polovina onoga što ona sve zna. Zbog toga je bila i neobično sretna kada je Lore pohvalila Rohanke. Prije se pomalo bojala da će je i Lore, kao i neki drugi, gledati ružno jer dolazi iz Rohana, i jer voli konje, i jer njezine haljine nisu tako sjajne. Sada se nasmijala toj pomisli. Ta Lore ju je uvijek učila da se voli onakva kakva je. A i zapanjivalo ju je s kakvom je lakoćom prestavila kraljevog sina. "Herlicar? Ja sam mislila da kraljevi sinovi samo sjede gore na najvišoj razini i da im lukove kupuju njihovi podanici. A ti njega poznaješ? Ti si tako popularna. A on isto jako lijepo i pristojno izgleda. Zapravo, mislim da bi vas bilo lijepo promatrati skupa. Bili bi baš lijep par. Ili ti već imaš nekoga?" - znatiželjno je upitala Evelyn, a onda je neobavezno nastavila komentirati Loreinu kosu, praveći se da joj nije stalo do odgovora. "Moja mama je imala plavu kosu kao ja. I Evenar isto. Ali drago mi je što i tvoja nije takva. Ovako je posebnije. Ali nisam znala da imaš sestru. Je li ona isto tu negdje?" Posted by: Númellóte Sep 11 2010, 09:57 PM ''Hvala Vam!'' - usklikne Mistamíre i baci se prvo u pomno razgledavanje. Za oko su joj zapala tri luka, a kako je dobila dozvolu, odlučila je svakog primiti u ruku da vidi kakve su kvalitete. Voljela je duge jer je njima mogla optimalo rukovati zbog visine i građe. Naravno, nije prečula Herlicarovu upadicu i zasmijuljila se. ''Ko da je razlika među nama tako velika!'' A onda e obratila vlasnici. ''Recite mi, mogu li dobiti par strelica?'' Već je odlučila da će kupiti barem jednoga. Edited by Númellóte on Sep 11 2010, 10:57 PM Posted by: Anira Sep 11 2010, 09:58 PM Već su stigle do ulaza na drugi nivo, i Lore uze Evelyn za ruku da je ne izgubi, pažljivije hodajući. "Ona je daleko odavde. Gotovo da joj se i ne sećam lika, mada se nekada prisetim kada stanem pred ogledalo. Volela je lepe plemiće, ali nikada se, nikada nije zaljubila." Lore se tužno nasmeši. "Herlicar bi joj se sigurno svideo. On je lep mladić i vrlo prijatan. Jednom sam ljubazno popričala sa njim u bibilioteci - uputila sam ga u odeljenje sa knjigama o umetnosti. Neprestano luta po gradu, u pratnji malo ljudi. Kažeš da bismo bili lep par! Oh, kako si samo brzo uplovila u provodadžijske vode!" Lore se sagne i veselo poljubi Evelyn u potiljak. "Ali, biti par mnogo je više od lepe slike koju gospodin i dama čine zajedno. Iako je i ona važna: znaš kada naiđeš na par i prosto - osetiš! - ljubav između njih. Neki ljudi kažu da je ljubav teška i da povređuje. U krivu su. Oni samo ne znaju dovoljno, i to znači da im njihov par ne odgovara. Sve je u stvari lako ako tako želimo i ako volimo. Svaki čovek sam sebi stvara probleme, a ne prilike u kojima je." Odjednom se nađoše pred vratima male lekarne za životinje. Ugnjezdila se između travarske radnje i jedne po čijim se izlozima nije moglo reći šta se tu prodaje, jer je bila zatvorena. "I, kada baš želiš znati, možda i jesam zaljubljena", reče zagonetno pre nego što uđoše unutra. Evelyn je ipak videla da su joj bledi obrazi postali nešto ružičastiji. U lekarni se nalazilo mnoštvo kaveza i stvorenja u njima. Mirisalo je na životinje i njihovu hranu. Lore izvi obrvu na jednu damu koja je pokrila lice maramicom i uputi Evelyn pogled "ah, kakva osetljivica!". Priđoše drvenoj tezgi i Lore spusti Fein kavez na nju. Prostorija je bila puna šuškanja, cvrkutanja i škriputanja: najrazličitije ptičice, veverice, mačke i kučići čekali su na pregled ili na vlasnike da ih pokupe. Lore je gurnula prst kroz rešetke jednog kaveza i nasmešila se kad ju je ptica gricnula. "Gospo Lore! Zdravo vam bilo", pozdravi je, očito, vlasnik ove lekarne. Bio je to veoma visok čovek, crne kose divlje nasađene na glavi. Evelyn primeti da se, i pored krupnoće, kreće veoma pažljivo. "Dobar vam dan želim, gospodine Artane. Ovo je moja prijateljica Evelyn", predstavi devojčicu koja je izvirivala iza tezge. "Drago mi je, mlada damo. Jeste li videli naše bele zečeve? Baš danas su nam stigli." I on pokaže levo od sebe, na zid potpuno prekriven kavezima. Evelyn shvati da ovde i prodaju životinje, osim što ih leče, sudeći po cenama izloženim na vratancima. Zečići su bili beli i crni i sivi, i majušni kao njene sastavljene pesnice. Dok ih je posmatrala, slušala je razgovor. "Sećate li se Fee? Kupila sam je kod vas pre nekoliko meseci." "Kako da ne! Lepotica iz zapadnog Rhuna, od vrste Gaunaurvhar! U čemu je problem?" "Njeno perje. Opada. Vidite ovde, kod leve noge? Gotovo potpuno je golo." "Mhm." "Mislila sam da je od hladnoće, te je nisam iznosila na prozor, sve donedavno. Da nije od toga naglog prelaza?" "Ne vidim crvenilo, što ostavlja... Čime je hranite?" "Jedino smesama semenki koje kod vas uzimam. Ponekad bi mi zgrabila nešto iz ruke dok jedem, ali..." Evelyn u tom trenu kroz prozor primeti osobu potpuno odevenu u plavo. Radoznalo ju je posmatrala jer je ova prilazila prodavnici. Nije videla lice zbog kukuljice - samo su šake bile otkrivene. Na trenutak je ta prilika stajala, posmatrala izlog i onda se desilo nešto neobično. Nešto pod kapuljačom zasvetlucalo je. Jedna šaka se podigla, usmerena ka izlogu - i to ka jednoj veverici koja je ljubopitivo skakutala, grickajući rešetke - i plave linije zasijale su na šaci, linije iscrtane nalik na vene. Veverica se ukočila i ostala je tako sve dok je osoba, i sama nepokretna, stajala kraj izloga. "Evelyn, hoćemo li?" Lore joj je pružila ruku. Stranac je nestao. Veverica je nastavila grickati. "Želiš li da prošetamo do Bašte ili si gladna?" Edited by Anira on Dec 21 2010, 03:17 PM Posted by: Renarion Arenimon Sep 12 2010, 12:06 AM "Vjerujte mi da ne bih iskušavao vašu gostoljubivost da ne osjećam kako je to doista potrebno." zahvalno odgovori kapetan dok je odlagao praznu šalicu čaja na stol. Ovaj Dafydd mu se činio kao nadasve dobar i pošten čovjek, kao i dovoljno čvrst kad zatreba. Dobio je dojam da ovakav zahtjev ne bi odobrio nikome bez razloga dobrog poput ovog, čak niti na zapovijed. Onaj tko ga je postavio na funkciju Čuvara znao je što radi. Ali sada kapetan nije htio dalje gubiti vrijeme. Na umu je imao još jedan razlog svoga dolaska ovdje. "Hvala vam. Prije nego odem, jedno pitanje. Gospa od Dol Amrotha. Ako biste mi mogli reći gdje da je nađem? Bojim se da smo se zlom srećom rastali prije vremena, a želio bih je vidjeti prije svoga odlaska ujutro." Posted by: Anira Sep 12 2010, 12:41 AM "Ne morate mi toliko zahvaljivati, ta, dovodite me u neugodnu situaciju!" Dafyddova se ramena zatresoše u nemom smehu. "Kada lekar kaže 'Molim, i drugi put' to ne zvuči odgovarajuće! S druge strane, upravo je dotična gospa ta koja se pobrinula za vas. Obično je tu svakog jutra, vrednija i hitrija od mnogih mojih vidara. Za svaki slučaj, neko od pomoćnika bi mogao poslati pismo. Uvek se vole motati po Citadeli", doda i odmahne glavom. Posted by: taira Sep 12 2010, 11:04 AM Saighdeoir se nasmijala na Herlicarov komentar o lomljenu lukova. Ipak joj je njegova prisutnost stvarala nelagodu. Bilo joj je pomalo žao što je Evelyn otišla - ta ju je djevojčica smirivala i kraj nje je uvijek bila opuštenija. Nasmiješila se dami. "Izvolite" rekla je i pružila joj 6 strijela. Pokazala je rukom na metu i iz nje izvadila strijelu kojom je testirala luk nešto ranije. Posted by: Númellóte Sep 12 2010, 11:26 AM ''Hvala!'' prihvatila je ponuđeno i posve se koncentrirala na gađanje; sve ostalo je izbacila iz glave. Sva sreća da je imala dovoljno prostora da se odmakne na pristojnu razdaljinu. Kako je imala 6 strijela, to joj je taman bilo 2 gađanja po luku. Prvi joj je bio kruti, no i s njim je pogodila blizu sredine. Taj je bio za nekog sa puno više mišića. Zadnja dva su joj bila ko za nju stvorena; strijele su samo šišale prema sredini meti. ''Gospo, uzet ću ova dva i dajte mi još tucet strijela plus ovih šest.'' Sutra popodne bi mogla malo vježbati, nakon što odradi šihtu u Kućama.'' Oh ti vrapca.'' - bilo joj je neugodno kad je shvatila da neće imati za platiti. ''Herlicare, imaš li što novca uza sebe? Meni je ostalo sve gore u sobi. Ako nemaš, poslat ćemo nekog s porukomu Citadelu.'' Posted by: Renarion Arenimon Sep 12 2010, 02:07 PM Svakog jutra, pomisli kapetan. Samo što će on ostaviti Minas Tirith za sobom već u zoru. Duboko uzdahne i izmijeni par posljednjih riječi s Dafyddom te se rastanu. Prvo što je učinio bilo je povratak u svoju sobu. Ondje je odložio sve sitnice koje mu neće trebati za danas, uključujući i kutiju sa štapom. Sama kutija bila je nešto duža od pola metra, dovoljno da mu bude nezgodno nositi je ovako sa sobom. Sine mu da bi mogao načiniti kakvo remenje da se može nositi preko leđa. Za sada spremi kutiju u škrinju, i zaključa je za sobom. Štap, umotan u finu tkaninu, ponese sa sobom. Iako nije doista očekivao nevolje, jer nitko nije znao da je štap kod njega, nije mogao protiv iskustvom stečenog opreza. Izašavši na zlatno poslijepodnevno sunce sjeti se svoga zadnjeg putovanja kroz Rohan. Sjeti se zlatnih šljemova jahača s kojima je jahao ravnicama. Osjeti čežnju za putovanjem. Da nije bilo ovog zadatka, nesumnjivo bi i sam napustio Minas Tirith ubrzo. Nije bio stvoren za život u gradu. Ironično, osjećao se slobodno samo prikovan za cestu. Ili možda još nije našao mjesto koje bi to promijenilo. Na tren mu padne na pamet da sakrije štap negdje u dvorištu, ali zaključi da tako ne bi mogao biti miran ni na trenutak. Mora ga imati uza sebe. Kroz nadsvođeni prolaz izašao je na glavnu cestu šeste razine. Neko vrijeme je tako stajao, gledajući svijet kako prolazi, prije nego je krenuo dalje. Edited by Renarion Arenimon on Sep 12 2010, 03:07 PM Posted by: elentari Sep 12 2010, 04:28 PM Evelyn je željela znati gdje je Loreina sestra, što je točno ljubav, i u koga se Lore zagledala, ali kada je vidjela neobičnu priliku u plavom sva su joj pitanja isčezla. "Mogle bi otići pojesti nešto. Otišla sam iz kuće dok je Evenar još spavao i nisam već dugo ništa pojela." - polako je odgovorila. Nije željela spominjati priliku, jer se bojala da će zvučati kao da je izmislila nešto. Ipak je to bio jedan jako neobičan prizor. Možda joj se i samo učinilo? Posted by: Anira Sep 12 2010, 04:54 PM Princ izvuče nekoliko novčića, čak i par viška, i stavi ih na tezgu. Prihvatio je Mistamire pod ruku. "Hoćemo li?" Renariona pozdravi jedan od stražara i par drugih poznanika. Kako se bližio peti sat, bivalo je nešto tamnije zbog visokog Mindolluina na čijim je stenovitim padinama grad ležao. Nebo je bilo vedro, ali nikad se ne može znati kako će biti sutra. Put konjem po kiši bio je naporan, ali ne nešto što već nije prošao. Brodom, pak... Ukoliko koji brod i ide ka Umbaru sutra. Valjalo se raspitati. "Onda bolje da nešto kupimo i spremimo kod vas, da se tvoj brat ne bi zabrinuo. Ni ne hrani se baš najbolje", prokomentariše. S nekoliko hlepčića, pita, sira i jabuka vratile su se na četvrti nivo, prošavši pored zgrade s plavim vratima sa polumesecom. Evelyn je otključala. "Prevejana mala!", reče Evenar i zagrli sestru. Bilo mu je malo krivo što je izašla sama, ali miris pita ga je omeo. "Ooo, umirem od gladi!" Pošli su u malu trpezariju. Njihov stan u pansionu bio je skroman, ali uticaj Lore itekako se primetio: svećnjaci, vaze sa cvećem i, čak, ovaj sto, bili su ono što je ona tu unela. Obedovaonica je istovremeno bila i soba za odmor, gde su se nalazile Evenarove knjige, i mala kuhinja sa kamenom peći, koja se nalazila tačno na zidu iza kog su bile dve male spavaće sobe i tako ih grejala. Lore je širom otvorila prozor i udahnula miris cveća. Sve je bujalo. "I šta ste vas dve lepo radile?", pitao je punih usta. Edited by Anira on Dec 21 2010, 03:18 PM Posted by: Númellóte Sep 12 2010, 05:30 PM ''Doviđenja!- mahnula je veselo prodavačici i uzela u jednu ruku lukove. Strijele je utrpala Herlicaru. ''Kam sad idemo? Natrag u Citadelu?'' - zapitala je dok je kovala planove za sutra. Posted by: Renarion Arenimon Sep 12 2010, 06:36 PM Kapetanu sine kako nije ništa pravo okusio još od doručka. Znao je jedno odlično mjesto, Divlje ptice, dolje na četvrtoj razini, pa se stoga uputi tamo. Tko zna, možda sretne i Mistamire na putu. Posted by: Anira Sep 12 2010, 08:25 PM "Zaboravljaš našu početnu nameru, rođako. Pravac, krojačnica!" Produžiše dalje trećim nivoom ka radnji za gospodu i dame, jednu od nekoliko u samom gradu. "Iskušenje?", začikavao ju je Herlicar. Njemu svakako jeste bilo: dao se u razgledanje novih svečanih kaputa i košulja. Uto joj priđe modistkinja i vlasnica radnje. "Dobar dan gospo. Želite li pomoć ili radije birate sami?" Bila je to žena srednjih godina odevena u haljinu visokog struka, nalik na ogrtač. Rukavi su bili dugi i bez ukrasa, za razliku od visokog i ukrašenog okovratnika. Sve u svemu, jednostavna ali odlično skrojena kreacija koja je isticala njenu tanku figuru. Mistamire je videla sebe i nju u odrazima desetine ogledala postavljenim između izložene odeće. Radnja je bila prostrana i puna svetlosti. Edited by Anira on Sep 12 2010, 09:29 PM Posted by: Númellóte Sep 12 2010, 09:08 PM Da je mogla, tresnula bi se dlanom po čelu. Srećom, imala je zauzete ruke. ''Pripiši to mom oduševljenju zbog upravo obavljene kupovine!'' - rekla je dok su nešto brzim korakom hitali ka krojačnici. . Morala si je zapamtiti sve ove radnje gdje je što. Tko zna što bi joj moglo sve zatrebati? Herlicar je jedva dočekao da se uhvati u koštac s biranjem odjeće, prije toga joj je tutnuo u drugu ruku strijele. ''Ma krasno!'' - odmahnula je glavom. U trenutku dok je spuštala na pod oružje, do nje je stigla pristala žena. Otvorila je usta da joj kaže da će samo razgledati, ali se , nije znala zbog čega, predomislila. ''Hvala, vrlo ste ljubazni. Pomoć bi mi dobro došla. Trebala bih nešto udobno, lijepo ali i da može proći kao formalno.'' - odvratila je na ponudu. Edited by Númellóte on Sep 12 2010, 10:08 PM Posted by: Renarion Arenimon Sep 12 2010, 11:20 PM Divlje ptice su bile dorasle imenu. Ne, nije bilo ptica, ali bilo je divlje. Već izdaleka uočio je mnoštvo ljudi na prostranoj ali nakrčenoj terasi, te je stoga unaprijed otpisao obrok na svježem zraku. Umjesto toga probio se kroz gužvu, ne mogavši a da se usput ne podivi vještim konobarima koji su manevrirali oko stolova s punim pladnjevima u rukama. Zrak je bio ispunjen mirisima, od kojekakvih pečenih jela, salata, alkohola, i naravno dima. Unutra nije bilo mnogo bolje. Prostor je bio velik, ali nakrcan. Ipak nije izgledalo posve kao svaka druga krčma. Interijer je bio više nego pristojno uređen, s mnoštvom drvenih i željeznih ukrasa i slika po zidovima. Ne, Divlje ptice nisu bile novi restoran, samo jedan dobro održavan. Prešavši pogledom kroz sve to, kapetan konačno spazi mali stol za dvije osobe u jednom mračnijem kutku prostorije. Usne mu se razvuku u osmijeh dok je mislio: Savršeno. Čak i uz svu gužvu i položaj stola, konobaru nije trebalo dugo da ga nađe. A on je mislio da je neupadljiv. Odlučio je za promjenu pojesti nešto konkretno, da se počasti prije sutrašnjeg puta. Nakon kraćeg razmišljanja naručio je srnetinu sa začinjenim umakom, raženi kruh, i punu čašu pristojnog crnog vina. Zatim se opušteno zavali i stane promatrati prizore i pokrete oko sebe, nešto što bi kakvom piscu ili filozofu bilo zanimljivo pod određenim okolnostima, ali njemu trenutno krajnje nezanimljivo. Nešto je ipak morao gledati. Zapravo, um su mu toliko zaokupile misli o Mistamire, putovanju, i Umbaru da se trznuo kad je konobar pred njega donio naručeno i s blagim naklonom nestao nakon što mu je kapetan platio zajedno s napojnicom. Umbar, pomisli. Proputovao je Međuzemlje prijeko i poprijeko, ali nikada nije išao toliko daleko na jug. Kakva je uopće situacija tamo? Umbar jeste pripojen kraljevstvu nakon Rata za Prsten, ali daleko je od prijestolnice. Razmišljao je od rastanka s Kraljem, i napokon donio odluku da će jahati. Odabrao je duži put, ali nadao se i sigurniji. Ocean je okrutan i nepoznat, i mnogi plove po njemu poput onih koji su Umbaru dali zloglasnu reputaciju koja je sada već blijeda uspomena. Na kopnu se barem osjećao sigurnije, čak i ako je to bilo kopno koje ne poznaje. Naći će on već put za Umbar. Izvadi van kartu te je položi sa strane na stol. Prvo poznatim putem do kraja južnog Ithiliena, gdje će prijeći rijeku Poros, zadnji pritok Anduinu, a onda cestom za Harad sve do prijelaza rijeke Harnen koja označava kraj južnog Gondora. I to bi bilo to što se tiče poznatog puta. To je otprilike polovica putovanja, ako ne i više. Nakon toga bit će službeno u Haradu, i valjat će mu udariti na zapad prema Umbaru. Zadovoljno kimne glavom i spremi kartu pa se vrati jelu. Jahat će brzo, cijeli dan s nekoliko odmora i prospavati noć. Ako naiđe na pristojnu krčmu, dobro. Ako ne, okušat će sreću pod zvijezdama. Bit će kao za vrijeme zadnjega rata. Rata bez kojega, sjeti se, sada ne bi ni išao na ovo putovanje. Tada ne pomisli više ništa i udari jesti. Tek je nakon prvih nekoliko zalogaja spoznao u pravoj mjeri koliko je bio gladan. A srnetina je bila odlična. Posted by: taira Sep 13 2010, 02:12 PM Saighdeoir se naklonila dok su izlazili. Potom je novčiće spremila u kožnu vrećicu. Nasmiješila se i posvetila se novom luku. Posted by: Renarion Arenimon Sep 13 2010, 05:35 PM Izašao je van sit i zadovoljan, kroz istu gužvu koz koju je i ušao. Krenuo je natrag gore prema već ranije utvrđenom cilju: oružarnici. Kralj mu je ponudio novu opremu i kapetan je odlučio spremno prihvatiti. Uspinjao se polako, ponegdje pozdravljajući poznata lica u uniformama. U službi je stekao pristojan broj poznanstava u Straži, čak unatoč činjenici da je malo vremena provodio u samome Minas Tirithu. Mnogi od tih ljudi bili su mobilizirani za vrijeme rata s Morgothovom sektom, te su služili pod njime za to vrijeme. Nije održavao nikakve trajnije veze. Naposljetku, stalno je putovao. Kada to nije zahtijevala služba, zahtijevali su njegovo srce i duša. Rodom je bio iz Arnora, potomak Dunedaina, a ipak Arnor najduže vremena nije posjetio. Pokuša odvratiti sjećanja na dom, ali bezuspješno. Slike su navirale, jedna za drugom. Sklonio se u mali prolaz između kuća da pretrpi kašalj. Prije kraja zasuzile su mu oči, kao svaki put, od dima i vatre. Ostao je poduprt rukama o bedra i leđima naslonjen na zid dok nije prestalo. Zadnji je nestao gorki okus pepela, kao uvijek, jenjavajući polako. Sabrao se i smrknuto nastavio uspon cestom, ne mareći je li tko išta zapazio usput. Ali slike su ostale. Slike koje ništa nikada neće izbrisati. Posted by: DarkMayhem Sep 13 2010, 08:55 PM Grog je ušao u grad s karavanom, ali ju je odmah napustio čim više nije bio potreban. Zbog same nespretnosti njegovog malja ostavio ga je s karavanom i zaputio se u najbolju krčmu u gradu na 4. razini. Tamo je primjetio jednog čovijeka ponosnog držanja. Kada se raspitao o njemu saznao je da imaju isti cilj: Umbar Kad je čovijek ušao u oružarnicu Grog ga je pričekao ispred. Za to vrijeme mu je prišao stari oružnik i rekao "Sjajan vam je taj oklop majstore patuljče, pitam se gdje ste ga dobili." Grog se smrkne i usiljeno odgovori "U mojoj je obitelji več generacijama, Mithril i crni čelik" oružniku se razrogaće oči "Ovo izgleda kao najkvalitetnija patuljačka izrada, ali..., ma to ne može biti. Ovo su vilenjački detalji..." U taj tren je onaj kapetan izašao iz oružarnice u blještavoj novoj opremi te Grog krene prema njemu. "Čuo sam da ideš u Umbar, začudo djelimo isti prokleti put" pljune na pod "Možda bi htjeo pridružiti se karavani kao zaštitar, može se zaraditi, a gotovo nikad se ništa ne dogodi. Bah, malo zabave nebi ni bilo naodmet" Posted by: Anira Sep 14 2010, 04:45 PM Nedaleko od gostionice Divlje ptice nalazila se oružarnica. Nije se videla sa terase sa stolovima, jer je bila skrivena drvećem, a i bilo bi nekako čudno jesti tu, s porodicom, dok u blizini neko kupuje opremu za klanje drugih ljudi. Ili biste jednostavno mogli reći "za odbranu svojih!", i ublažiti učinak. Majstor Henant je izašao iz nje neko vreme, jer je video kroz prozor patuljka koji je prolazio. Morao ga je pitati za oklop - zaista je bio veličanstven! Crn, ali sa delovima od čistog mithrila koji su se svetlucali... Ah, ti patuljci! Virnuo je unutra, tražeći gostioničara Elisa, ali te ćelave glave ne beše na vidiku. Baš ga je zanimala njegova reakcija na patuljka koji u punoj ratnoj opremi jede u njegovoj gostioni. "...ovo su vilenjački detalji...", govorio mu je još, opčinjeno, pitajući se koliko je taj oklop star jer, Henant sam nije doživeo da vidi i jednog vilenjaka, a bilo mu je pedeset. U tom trenu, pojavi se čovek kojeg je ostavio u svojoj radnji da ga usluži šegrt. Bio je to kapetan jednog broda koji je zorom trebao poći za Umbar, kako je saznao tokom kratkog razgovora. Henantu se činilo suludim što će nositi oklop, ali mu je ovaj objasnio, uz smešak, da je to samo dok ne dođe do dokova. Posle će ga nositi na kopnu. Činilo se da ga je ovaj patuljak poznavao! Rekao je: "Čuo sam da ideš u Umbar, začudo djelimo isti prokleti put. Možda bi htjeo pridružiti se karavani kao zaštitar, može se zaraditi, a gotovo nikad se ništa ne dogodi. Bah, malo zabave nebi ni bilo naodmet." Pri tom je, na Henantov užas, pljunuo na pod. Kakva nekultura! Kapetan, tamnoputi muškarac tankih, crnih brkova u verižnjači, kožnim rukavicama i crvenom šeširu širokog oboda - veoma širokog, pomisli oružar kada ga ovaj nehajno njime očeše prilazeći patuljku - nasmejao se. "Dobre vesti daleko putuju, gospodaru patuljče", govorio je južnjačkim akcentom. Henant se pitao da li je njegov naklon, uz skidanje istog onog šešira, bilo poštovanje ili obično šegačenje. "Loše vesti još dalje, a lošu informaciju vi ste čuli. Umbar jeste moje odredište, ali k njemu se nameravam svojim brodom otisnuti. Postoje neke slobodne kabine, zaista, ukoliko je prevoz to za šta ste želeli da me upitate." Kosa mu je bila crna i na polovini leđa skupljena u rep metalnim i drvenim prstenovima. Nedaleko od njih, Galathor, koji je sad jeo i pio u društvu jednog sluge i stražara koji su ga, šokirani, u masi locirali, zinuo je na patuljka i parče mesa mu je ispalo iz usta. Onda je pogledao svoju flašu pa ponovo patuljka. "Niko ništa ovde ne radi, svi samo dolaze i jedu nam hranu!", mrmljao je tiho, pojeo, ostavio novac na stolu i krenuo kući. Poslužitelj je žurno raščistio njegov sto i odahnuo kada je otišao. *** Modistkinja, ledi Lyorise, zvonko se nasmejala. "Eh, to dugo nisam čula! Ako dodam tome vaš naglasak, sigurna sam da niste odavde". Još više se nasmeja na Mistamirein pogled i poče birati među odećom. "O vašoj lepoti se priča", objasni, izvlačeći jednu haljinu (URL: http://i55.tinypic.com/nxl6j5.jpg) "Šta mislite? Suviše jednostavno? Želite li se isticati ili samo biti lepo obučeni?" Edited by Anira on Dec 21 2010, 03:32 PM Posted by: cuthalion Sep 14 2010, 06:59 PM RPG MODE ON Peto poslijepodne otkako je krenuo s dalekog sjevera prema Minas Tirithu. Nalazio se u sumama koje su ne tako davno pripadale gospi Nerwen poznatijoj pod imenom Galadriel. Iako tu vec 200-tinjak godina nitko nije zivio jos uvijek se osjecala duga prisutnost vilenjaka. Drvece kao da je sumilo a ptice pjevusile beskrajne melodije vilenjackih pjesama. To ga je vratilo u dane kada je boravio na Zapadu, slusajuci i promatrajuci mlade vilenjake kako se igraju i pjevuse, sretni i veseli. No ti dani su prosli i trebalo je zurno nastaviti put prema jugu. Na jednom od rukavaca rijeke Celebrant je sakrio lagani brod koji je nasao na jednom od svojih putovanja ovom sumom. Iako vec jako star, rekli bi ljudi prastar, tesko se umarao i na putu je napredovao jako brzo. Nadao se da ce se za dan-dva naci u Minas Tirithu i da ce po mogucnosti vec jutro nakon dolaska i napustiti grad. Ali je takoder i znao da ce kralj, njegov bivsi ucenik, imati nekakav zadatak za njega. Nadao se samo da to nece znaciti njegov predug ostanak u gradu. Posted by: Númellóte Sep 14 2010, 09:28 PM Ova žena morala je imati dobro uho jer joj nitko to do sada nije rekao. Iznenađeno ju je pogledala i time izazvala još smijeha. Trenutak kasnije Mistamíre je pocrvenjela zbok komplimenta.''Ja.. Ovaj,.. Hvala.'' - odvratila je ovoj ležernoj gospi i bacila pogled na Herlicara koji se izgubio među odjećom. Bio je gori od nje. Mistamíre nije, po prirodi, bila zaokupljena lijepom odjećom, no morala je paziti na to zbog svog statusa. Što se nje ticalo, mogla bi se pojaviti u košulji i hlačama, ali to nije dolazilo u obzir. Iz njenih misli je trgne prodavačičin glas. U njenim rukama nalazila se haljina blijedoplave boje. ''Što mislim? Lijepa je i jednostavna, baš ono što sam željela.'' primaknula se.'' Sviđa mi se motiv'' reče dok je jednom rukom prelazila po tkanini. ''Znate, ja se ne volim baš isticati, ako to nije prijeko potrebno.''- klimne. ''Uzet ću je, a bratić će platitit''- na to se zamijulji. ''Herlicare, jesi li živ?'' Posted by: Ilhirel Sep 15 2010, 03:17 PM Negdje u šumi što je bila na rubnom području Ithiliena i prostranstva samog Gondora na visokoj grani drveta sjedila je nesvakidašnja zvjerka. Ustvari, ljudi ju nebi nazvali zvjerkom jer je uistinu bila jedna od njih, čovjek glasom i stasom, mlada djevojka blijede puti i duge plave kose. Drvo što joj je bilo utočište bio je veliki, stari hrast. Sjedila je ona tako na snažnoj grani i gledala u smjeru neba, iako je vidjela samo mali dijelić jer je pogled bio zaklonjen zelenim lišćem, no nije joj bilo žao jer je kroz lišće mogla razabrati sunčeve zrake što su umorno padale sve do šumskog tla na kojem je pod istim drvom ležao velik vuk koji bi svako malo pogledao u vis prema djevojci, ali ona nije izgledala ni malo zabrinuto. Promatrać bi pomislio da uživa jer je tiho pjevušila neku melodiju koja je podsjecala na uspavanku promatrajući radoznalo listove i biljke koje je sunce obasjavalo, svako malo bi se počela igrati s pramenom kose zamišljeno. O čemu li je samo mislila dok je tako sjedila samo Valari znaju. U jednom trenu vuk je počeo cviliti gledavši prema njoj što je prekinulo tok njenih misli te ga je pogledala. "Možeš otići u lov ili malo protegnuti noge ako želiš, ne trebaš brinuti za mene, mogu i sama." obratila mu se kao nekome tko ju je mogao razumijeti, kao da su bili ravnopravni. Vuk je ustao, još se nije počeo udaljavati od drveta. "Ostat ću ovdje dok se ne vratiš." rekla mu je ona, vuk je jednom mahnuo repom i trkom se udaljio, djevojka se nasmijala, pratila je pogledom kako se vuk udaljava. "Mogla bih posjetiti roditelje, ipak nisu me dugo vidjeli. Goren se sigurno ne udaljava od njih na ovako duge periode kao ja. Trebali bi moći shvatiti da nisam više mala curica." mislila je ona na glas prisjećajući se obečanja roditeljima. Trebala se vratiti kući na par dana barem jednom u 3 mjeseca, njeni roditelji nisu bili lutalice kao njihova kći, oni su lagodno živjeli obrađujući svoje malo polje i kupajući se u suncu. Njen brat, Goren, živio je u maloj kolibi blizu njihove, bio je lovac i znao je dugo izbivati, ali kada bi razgovarao sa svojom sestrom Melwen uvijek bi naglašavao da je ona ta koja više zabrinjava roditelje jer ona uopće nema stalnog prebivališta nego luta šumarcima potpuno sama. "Znam da će se brinuti za mene do kraja života, ali trebali su već prihvatiti moj način života." uzdahnula je i ponovno svoje misli potisnula u vlastiti um. Po suncu je znala da bi uskoro trebala potražiti neko stabilnije mjesto gdje će moći u miru zaspati kada nakon svoje noćne šetnje poželi krenuti na počinak, bližio se zalazak sunca. Edited by Ilhirel on Sep 15 2010, 09:50 PM Posted by: DarkMayhem Sep 15 2010, 08:25 PM "Hmm, nikad se nisam vozio brodom. Možda bi bilo zabavno, ali samo ako imate sredstvo za spašavanje jadnog patuljka iz vode uvijek pri ruci" i nasmije se. "Ova karavana me tako i onako ne treba, bah. Svaki patuljak tamo je veteran u čiščenju planina od goblina" Te se zagleda u daljinu prisječajuči se starih vremena "Kad krečemo, bilo bi bolje kad se nebi imao vremena predomisliti. MOžda nam bude zabavno, čuo sam da ima gusara na moru, Buahaha" i potegne iz čuturice koju je imao na pojasu Posted by: Renarion Arenimon Sep 15 2010, 08:26 PM Preplavio ga je snažan miris metala čim je stupio u oružarnicu. Glavni oružar prepoznao ga je i uz naklon objasnio da su ga očekivali, prije nego je kapetan stigao išta reći. Izbor je, u najmanju ruku, bio bogat. Ovo je bila glavna oružarnica Straže, i tako prepuna oklopa i oružja svih vrsta i veličina. Bogatiju i bolju ponudu pronašao bi jedino u patuljačkim oružarnicama. U prolazu je prešao prstima preko nekoliko odlično izrađenih komada prsnog oklopa s urezanim grbom Gondora, te stane promatrajući. "Za moje potrebe korisnije bi mi bilo nešto... lakše i neupadljivo." reče pogledavši oružara. "Naravno." odgovori mu čovjek, pokazavši rukom na prolaz u pokrajnju prostoriju. Ovo je bilo pravo mjesto. Prostorija je bila ispunjena lakim oklopom i štitnicima, te ostalom opremom kakvu su nosili Ithilienski strijelci i Dunedaini. S odobravanjem kimne glavom i počne birati. Nije mu trebalo dugo da završi i zahvali oružaru, koji mu poželi sreću na putovanju. Stupivši ponovno na ono malo preostaloga svjetla dana, odražavao je sliku i priliku Dunedaina na zrakama zalazećeg sunca. Zamijenio je svoje kožne štitnike novima, i usput uzeo dodatne od lakog, ali čvrstog čelika. Tada krene obaviti zadnju preostalu stvar, nešto što mu je još ranije bilo na umu ali je tek sada pronašao vremena za to. Zaputi se prema glavnoj konjušnici, po Dafyddovom savjetu. Ubrzo nakon što je ušao čuo ga je kako udara kopitima kad je osjetio njegovu prisutnost. "Adûn!" prošapće smirujući svoga vranca rukom. "Nisam te zaboravio, prijatelju." Posted by: Ilhirel Sep 16 2010, 01:33 PM Zahvalna na životu kojeg je jelen dao kako bi ona imala večeru djevojka je zadovoljno krenula u noćnu šetnju šumom nakon jela. Blijeda mjesečina pružala je jedva dovoljno svijetla da može vidjeti put pred sobom, no nije joj to smetalo. Njezin vjerni pratilac, vuk, trčao je spretno izbjegavajući stabla ispred nje. Nasmiješila se na pomisao kako je nekoć isti bio tek štene kada je ostao bez vlastitog čopora kojeg je onda zamijenila ona pružajući mu zaštitu i pažnju. Sad joj se često činilo da je on taj koji njoj pruža zaštitu, a i hranu iako je i sama mogla loviti vuk bi s njom uvijek podijelio svoj ulov. U blizini se čuo žubor potoka, krenula je u tom smjeru, blizina vode je na nju djelovala jako umirujuće. Kada je nakon par minuta i ugledala potok jako se poradovala jer joj se prizor bistre vode što nesmetano juri i gladi kamenje svoga korita činio veličanstvenim. "Lom, dođi, ne smiješ uokolo šetati s krvavom njuškom." obratila se ona vuku i spustila se do vode, vuk ju je nakon početnog oklijevanja sljedio i dopustio joj da mu vodom ispere njušku na kojoj mu je krzno opet postalo sivo, lišeno crvenila koje je svjedočilo nedavnom obroku. "Tako, vidiš da je sad bolje." rekla je ona nasmijano i zagledala se u površinu potoka. Odraz zvijezdanog neba krasio je vodu. Djevojka je dlanove uronila u vodu koja je bila dovoljno čista za piće te progutala par gutljaja osvježavajuće, studene vode. Pridigla se i u tom trenu odlučila da ne mora dalje, ovdje će provesti noć; među čvstim granama starog drveća što je raslo uz potok i pružalo joj pogled na prostranstvo zvjezdanog neba. Posted by: Renarion Arenimon Sep 16 2010, 08:10 PM Nakon što se uvjerio da njegov vranac prima najbolju moguću brigu, i provevši skoro sat vremena u stajama, kapetan se nevoljko zaputio van. Obojici im je bio potreban odmor. Sutra kreću na dugi put. Stupivši van, jedna zlatna zraka sunca uhvati mu se u zelene oči. Nije ih zaštitio rukom, već samo zaškilji, na nekoliko trenutaka zamišljen, te krene dalje. Za samo nekoliko sati već će biti mrak, procijenio je. Obavio je sve potrebne pripreme. Još ga čeka par konačnih sitnica, ali one mogu biti obavljene ujutro. Od potpunog zadovoljstva dijelila ga je samo činjenica da nikako nije uspio naći Mistamire. Dovraga, prokune u sebi. S priličnom sigurnošću pretpostavio je da je našla drugu pratnju za razgledavanje grada. Naposljetku, neće nakon cijelog radnog prijepodneva čamiti sama u stanu. Ako je i bila vani, s nekim, vjerojatno se držala nižih razina. Možda je otišla u posjet nekome? Kako bilo da bilo, kad-tad se mora vratiti natrag. Princ od Dol Amrotha imao je raskošan dom u Minas Tirithu, i Renarion je znao gdje je smješten, ali procijenio je neprikladnim da je traži ondje - barem ne sada u ovo doba. Bilo je prekasno. Ne, pomisli, bit će prekasno ako je ne sretnem ujutro. Tko zna, možda dolazi rano...? Sporim ali teškim koracima zaputio se natrag ka Kućama Iscijeljenja, mareći malo za prorijeđeni svijet oko sebe. Kada je stigao i ostavio stvari u sobi, zaputio se na vrh zidina nedaleko od glavne zgrade. Nije bilo stražara u blizini. Zagledao se prema jugozapadu, gdje se u daljini, sasvim polako i jedva primjetno, spremala još jedna topla i prelijepa noć kakvima je Minas Tirith često bio blagoslovljen. Posted by: Ilhirel Sep 17 2010, 11:28 AM Djevojka se naglim trzajem prenula iz sna i zamalo pala iz drveta na kojem si je složila ležaj te noći. Manično je stala pregledavati svoje tijelo u potrazi za nečim, ali kada je zaključila da je sve u najboljem redu duboko je udahnula i položila glavu na dlanove trljajući si oči. Opet taj san, zašto ne mogu zapamtiti osobu? Pomislila je. Već par noći za redom sanjala je isto: netko ju je probadao? Palio? Ubiti.... netko joj je nanoso bol u isto vrijeme probadajuću i žareću. Znala je da je u snu mogla vidjeti osobu, znala je tko je to i mogla je vidjeti mjesto koje bi joj probadao nečime kao užarenim mačem, ali kada bi se probudila nebi se mogla sjetiti tko je to bio ni koji je ud, koji dio tijela bio proboden. No, osjećala je tu bol, čak i kad bi se probudila još bi ju osjećala po cijelom tijelu, svaka je živčana stanica pucala od boli, a ona bi svaki put tražila izvor boli kojeg ne bi mogla naći, izluđivalo ju je to. Jauknula je iako je bol sada već pomalo zamirala. Kako li ju je samo mučio taj san, a više od njega samoga, osjećaj da joj on nešto govori. Pogidla je glavu i pogledala u nebo, još je bila noć. Ustala je i spustila se spretno. Zora će tek za par sati. Pogledala je oko sebe, njen vuk, Lom, spavao je pod drvom nedaleko od onoga kojeg je ona odabrala za svoje sklonište. Blago se nasmiješila promatrajući kako mu se prsa nadimaju svakim udahom, ali pošto je zaključila da još čvrsto spava i da se ne treba brinuti za njega otišla je do obale potoka i umila se. Pokušat ću naći nešto za jelo putem. odlučila je i krenula u obilazak šumom u pokušaju da razbistri misli no znala je da će ju pomisao na taj san mučiti sve dok oko nje vlada mir, nema o čemu drugome misliti. Edited by Ilhirel on Sep 17 2010, 12:41 PM Posted by: cuthalion Sep 17 2010, 09:18 PM 8. dan putovanja. Nisam se htio zaustavljati u Osgiliathu pa sam se zaputio u sume Ithiliena. U prolasku kroz Osgiliath sam se divio koliko se grad promjenio u zadnjih par godina, ali se unatoc tomu nisam stio zaustavljati zbog prevelike guzve na ulicama. U Ithilienu sam se zaustavio i odlucio sam tamo napraviti sebi mali zaklon za spavanje i odmor, takoder sam zamislio sebi napraviti mali dom i da cu tamo boraviti, daleko od guzve na ulicama glavnoga grada. Tijekom noci sam cuo neku buku u blizini i kad se malo primaknuo primjetio sam mladu djevojku. Bila je covjek ali cudno odjevena za ljude. Izgledala je kao vilenjakinje u svojim lutnjama pod mjesecinom. Kad sam joj htio prici i ona je mene zamjetila, a ja sam odmah skocio u brzo i tiho pobjegao. ''Cudno za mene sto bjezim'' pomislio je. '' Nikad nisam imao strah ni od koga, pa cak i u ona davna vremena. Ali me ta djevojka, ili mozda bolje djevojcica, prepasila.'' S takvim mislima je nastavio svoj put i uskoro nasao jedno malo ali zaklonjeno mjesto i odlucio se tu odmoriti. Posted by: Anira Sep 18 2010, 12:07 AM * * * Noć je pala. Mesec je sijao. Minas Tirith se činio tišim, prividni mir pružao je predah prolaznicima. Na četvrtom nivou, Lore je ležala u postelji, posmatrajući zvezde kroz otvoren prozor i upijajući noćne zvuke. Čula je mačke i pse ponegde, neke noćne ptice i, čak, zrikavce, ali više od svega vazduh je ispunjavala tiha melodija nekoliko različitih instrumenata i glasovi ljudi, ne više mrmoreći kao danju, već izraženiji dok probijaju tišinu. I mirisalo je... Cveće na drveću. Zvezde su se ogledale u vodoskoku i glasovi su dopirali iz Dvorane za Gozbe. Tamo je već neko vreme trajala večera. Cela je kraljevska porodica bila tu, kao i deo Tagarovog dvora. Porodična večera. Princ je bio odeven u boje mora i morske pene i sedeo je sa Kraljeve desne strane. Mistamire je videla sumnjičavost koju u njemu budi poštovanja dostojno mesto. Sto je bio prilično dugačak, a kralj i kraljica sedeli su na njegovim krajevima, jedno naspram drugog. Povremeno bi se pogledali, tako prisno da se jedna Mistamireina rođaka mrštila. Tačno na sredini bio je Ilonorn, odeven u tamno ljubičasto, a preko puta njega Anna, ljupko guštajući dezert. Kraljevna je iskorišćavala ovu nesvakidašnju priliku za što kasniji odlazak u krevet. Ilonorn joj je upravo namignuo. Čudna je to gozba bila, uzevši u obzir jutrošnje glasine. Kralj se nasmejao a Ilonorn razvukao osmeh u stranu dok je govorio o nesvakidašnjem upadu kakvog poremećenog mladića. Alcarun, kraljev pisar, izvadio je omanju knjigu i pritom nešto zapisao. (IMAGE: http://i52.tinypic.com/2a978tw.jpg) Dvorana je bila visoka odaja, uskih prozora i bela. Sve je u Citadeli bilo belo i dobro osvetljeno. I sada je mnoštvo sveća gorelo u svim uglovima i viseći sa stropa. Stakla i ogledala ponegde su dodatno raspršivala svetlost. Kakav kontrast sa tamom noći i onim cvetanjem i sijanjem lica, pojavom koja neke čini tako neodoljivima i svežima dok zavarava umorno telo. Herlicar je sakrio zevanje i otpio iz kristalnog pehara, kakvi su svi bili ove noći. Ostali pribor bio je u tonovima slonovače, a manje posudice za umake potpuno crne. Mistamirein tanjirić za dezert bio je oivičen paučinastom i cvetnom šarom zlatne boje a pribor beše od srebra. Večera je bila laka, ali raznovrsna, posipana vinom u malim, odmerenim količinama koje odgovaraju gospodi. Posted by: Renarion Arenimon Sep 18 2010, 01:05 AM U tami svjetla Bijeloga grada gorjela su poput zadnje žeravice u noći. Na visoke zidine uspeo se tiho, polaganim i gotovo svečanim koracima, ne želeći uznemiriti tišinu. Nasloni se rukama na grudobran i osjeti kako blagi povjetarac hladi toplu noć. Pogled mu je sporo lutao kroz tamu, preko mjesta na kojima je bila išarana plamenovima, pa do krovova što su se lijeskali na mjesečini. I on ponovno osjeti onu istu čežnju, jače nego ikada, i sasvim neprimjetno klizne mu suza niz lijevi obraz, zatim još jedna niz desni, ali on ne napravi nikakvog pokreta da ih otre. Blijedi mjesec bez pitanja je obasjavao lice čovjeka koji ga je uzaludno promatrao u potrazi za odgovorima. Jednom je izgubio sve, ali sada više ne bi mario ni da tisuću puta izgubi sve što mu je preostalo. Kada je konačno spustio pogled, učini mu se da čuje kako one dvije suze udaraju o kameni zid, svaka odnoseći sa sobom tek komadić dragocjene tuge koja mu je preostala. Suočen sa svijetom odabrao je samoću, iako zapravo nije želio biti sam. Tako je postao tek još jednim svjedokom da nada doista umire zadnja. Posted by: Ilhirel Sep 18 2010, 10:41 AM Dok je šetala zamišljena šumom obavijena noću i svojim mislima nije primijetila da je dopustila svojim nogama da čine više buke nego inače, mogla se kretati posve nečujno kad je htjela, ali sad to nije bio slučaj ove noći. Čula je šuštanje lišća, osjetila je nečiju blizinu i oči što ju promatraju te se okrenula prema njima teka kako bi uhvatila obris nečijih leđa u bijegu. Zastala je na tran promatrajući to mjesto. Nije joj smetalo kada bi ju ljudi zaobilazili, ali nikad joj se nije dogodilo da netko ovako burno reagira na njenu pojavu koju nije smatrala zastrašujućom. Tko bi se bojao djevojke koja je sama lutala šumom bez pratnje i oružja na vidljivim mjestima? Ponovno je uprla pogled pred sebe i nastavila svoju šetnju tiho pjevušeći melodiju tužaljke koju joj je baka jednom pjevala. U daljini je začula zavijanje, poznato, Lom se probudio i vjerojatno će ju uskoro pronaći sljedeći njen miris kako bi joj se pridružio u šetnji. Edited by Ilhirel on Sep 18 2010, 11:45 AM Posted by: Númellóte Sep 18 2010, 12:22 PM Večer je prolazila brzo u tako divnom ambijentu. Sjedila je do Tagara te je imala pogled iskosa na Ilonorna preko puta. Istina, malo se bojala kako će sve proći, s obzirom na atmosferu oko Ilonorna i mogućih trzavica s Tagarom. No brat joj nije bio opušten, osjetila je to. No nije htjela da si time pokvari večer, dosta ju je iživcirao tijekom poslijepodneva. Poled joj je pao na Herlicara; nosio jeono odijelo od popodneva. Zadržali su se malo duže kod krojača, ali je vrijedilo truda dok ga je čekala. Ona gospa joj se svidjela pa su malo časkale dok si on nije izabrao sve kaj je trebalo. Kad su došli u Citadelu, vratila mu je novac. Nije voljela biti dužna, iako je on inzistirao. Shvativši da se vrijeme večer brzo približava, nakon nekoliko trenjutaka razmišljanja, odlučila je odjenuti drugu haljinu, a ne ovu koju je kupila. Zato je izabrala tamnozelenu haljinu sa bijelim pojasom, a gore je stavila tamni ogrtač. Nagnula se malo prema naprijed kad se Ilonorn prisjećao jutrašnjeg događaja. Možda je to bilo i previše unaprijed jer je njen pogled zalutao prema sasvim drugom kraju stola i susreo se s kraljičinim. Ovo je bio tek treći njen susret s Isandore, njenom sestričnom. Nije znala što da misli o njoj. Sjećala se kako je otac o njoj govorio s prijezirom; kako je hladna , proračunata. No jedno joj se nije moglo osporiti; bila je lijepa i bila je dostojna tog mjesta. Odvratila je pogled i naslonila se natrag na stolicu. Mislila je uskoro se oprostiti i otiči na počinak. Ujutro ju je čekao posao u Kućama, a popodne, što je jedva čekala, vježbanje lukom. Edited by Númellóte on Sep 18 2010, 10:48 PM Posted by: Anduril Ulair Sep 18 2010, 06:57 PM Dan prvi Mali brzi trgovacki brod se priblizio da vidi razloge bijele zastave ni ne sluteci da ih to cekaju prerusi gusari. Ra'agn se nalazio van pogleda jer svatko tko bi ga vidio znao bi da nesto nije u redu i ne bi tako lakovjerno pristao uz Drazesnu Brandywine i vezao se bok uz bok. Cim je i zadnji vez bio privezan gusari nisu vise oklijevali i pretvarali se da su ubogi mornari nego su podigli oruzje koje se nalazilo uz ogradu i silovito navalili. Cim je Ra'agn cuo komesanje i zvuke bitke vise nije ni on oklijevao i skrivao se u potpalublju nego je bijesno izletio van vitlajuci sidrom na lancu oko svoje glave. No nije ga ovaj put otpustio bez paznje kao prosli put i pritom zaradio mrke poglede kapetana i ostatka posade. Ovaj put se iskazao i sidro je padalo na tocno predvidjena mjesta. Cak je i spasio zivot nekim iz svoje posade: Crvenom , Blaize i samom Kapetanu. No nazalost nije mogao pomoci dvojici casnika, prvom casniku i onom koji slijedi odmah iza njega. Tako je na kraju ispalo da je jedini casnik na gusarskom brodu ostao kapetan. Osim te cinjenice dan je bio uspjesan i posada je prebacila svoje stvari, zarobljenike kao i dosta hrane na ovaj manji, brzi brod, koji je dosta licio na njihov stari. Dan drugi Mamurno jutro. Posada je slavila. Rum je tekao u potocima. Kapetan je bio najglasniji i najpijaniji. Toliko se napio da je vise od pola veceri gnjavio i zafrkavao Crvenog zbog njegove govorne mane. Crvenom se to nije nimalo svidjelo, jer je jedino na to bio osjetljiv. Ra'agn je cijelu vecer proveo na strazi, svojevoljno, jer on ne pije, iako ga je kapetan brojno puta nudio bocom ruma, ali nikakvno odbijanje prethodnih dana kao ni tu vecer nije pomoglo da uvjeri kapetana da odustane od naporne misije da natjera Ra'agna da pije. Sve dok Ra'agn nije zarezao, tek se onda kapetan povukao gundjajuci u svoju bradu. Ujutro je Ra'agn bio prvi na nogama, a malo potom je i kapetan ustao vidno mamuran i mrzovoljan. Posao na brodu se zahuktavao i svi su poustajali, a dodatni motiv je bio i sastanak na palubi radi podjele blaga i imenovanja novih casnika. Prilikom stupanja na brod svi su znali kakvi su uvjeti prilikom podjele blaga. Kapetan dobiva 30% sveukupno svega, prvi casnik 15%, a drugi casnik 10%, dok se ostalih 45% dijele na ostale clanove posade ravnomjerno kolikogod da ih je bilo. Mrzovoljni kapetan je taj dan ucinio strasnu gresku. Posto su prvi i drugi casnik poginuli odlucio se okoristiti njihovom smrcu i prvo je dijelio blago, a tek je onda imenovao nove pomocnike. Tako je sebi dodijelio udjele dvoje poginulih i u njegovim rukama je zavrsilo 55% sveukupnog blaga, sto posadi nikako nije bilo po volji i rogoborila je protiv toga, ali nista nije mogla. Potom je izbor casnika pao na cijelu posadu. Kapetan i posada su predlagali ljude, posada je glasala, a onda je zavrsni odobravajucu ili veto odluku donio sam kapetan. Zacudo na ovim izborima nije bilo previse trzavica u jednoglasno je odluceno da Ra'agn bude prvi casnik, a Blaize bude drugi casnik (ili bolje reci casnica). Dan treci Cijeli prethodni dan Ra'agn je slusao kako posada rogobori protiv kapetana i njegove odluke da se okoristi smrcu dvoje casnika. No ono sto je njima zapravo najvise smetalo nije bilo to sto je iskorostio njihovu smrt, nego to sto nije njihov dio dao posadi, jer su oni smatrali da je tako pravedno i svakako bolje za njihove djepove. Kasno poslijepodne sastao se sa Blaize i dogovorili su se da ce poslije vecere razgovarati sa kapetanom. Ta teska zadaca im je dosla prije negoli su se nadali. Oboje su posjetili kapetana u njegovoj kabini kojemu nista nije bilo jasno. Kada su mu iznijeli problem kapetan se gromoglasno nasmijao i odmahnuo rukom. Na to je Blaize istupila naprijed i predlozila da sebi zadrzi 30%, ali njoj i Ra'agnu da sto bi inace dobilo dvoje podredjenih casnika. Sve je to opravdala na taj nacin da posadi ce to manje smetati, nego sto im smeta trenutacna raspodjela. Kapetan se na to razbjesnio i podigao ruku da udari Blaize, ali je pred njega, a ispred Blaize, stao Ra'agn i puni udarac otvorenim dlanom je sjeo na Ra'agnovu nadlakticu. Ra'agn je samo zarezao, okrenuo se i otisao van kabine, dok se kapetan iza njega odvalio smijati i komentirao kako nije ocekivao od takve zvijeri da se mirno povuce nakon laganog udarca i nazivajuci ga kukavicom. Stvar sa raspodjelom novca je ostala nerijesena. Dan cetvrti Brod je sada bio izmedju kopna i Tol Falasa sa zapadne strane. Kapetan se odlucio na obilazni put zbog mogucnosti da ih presretne neka vojna galija koja bi prepoznala ovaj brodic kao trgovacki kojeg su preuzeli gusari. Cijeli dan je ismijavao Ra'agna koji nije odgovarao na provokacije nego je samo nastavio rezati u sebi. Posada je sada vec otvoreno psovala kapetana i nabijala mu na nos tu podjelu novca. Kapetan se sav silan znao s ponekim dobacivacem obracunati tako da bi ga dao bicevati, ali nikome jos nije dodijelio 40 manje 1, iako se prijetio time. Dan peti Bonaca. Brod je jos uvijek bio na manje vise istom mjestu sa zapadne strane Tol Falasa. Posada je bila sve glasnija i glasnija, a cak se i u ponekim tajnim razgovorima mogla cuti rijec pobuna. Kapetan se nije uopce obazirao na to sve do jednog trena kada je Crveni izvukao noz i napao ga. Kapetan se uspjesno obranio i razoruzao Crvenog, kojeg je potom osudio na 40 – 1. Crveni je vezan za glavni jarbol i kapetan je sam uzeo bic u ruke sa ogromnim i opakim smijeskom na licu. Do 15 udarca Crveni se nije oglasio, ali svaki sljedeci udarac je iz njega izvlacio sve glasnije i glasnije jauke. Kada je doslo do 25 udarca Crveni je vec molio za milost, a kapetan je uzvracao da ce ga prije ubiti i baciti morskim psima nego popustiti. Na 30 udarcu Crveni je pao u nesvijest od bolova, a Ra'agn je u tom trenutku odlucio reagirati i zaustaviti kapetana u njegovu naumu da ubije Crvenog bicevanjem. Stao je izmedju Crvenog i Kapetana, a kapetan je prvo zastao u zamahu bicem, a potom se nasmijao i rekao da kukavice nemaju mjesta na njegovom brodu i da je Ra'agn ako mu se jos jednom usprotivi sljedeci na redu za bicevanje. Posto se Ra'agn nije maknuo kapetan je zamahnuo i opalio Ra'agna bicem preko obraza. Krenuo je i drugi put da ga osine, ali tada se Ra'agn pokrenuo i navalio na kapetana. Uhvatio ga je lijevom rukom za vrat i odigao od zemlje\broda za pola metra, kapetanove noge su lamatale u zraku, a bic mu je ispao iz ruke. Posada je pocela navijati i bodriti Ra'agna da sredi kapetana i baci ga u vodu. Ra'agn je zastao i krenuo spustati kapetana dole, ali prije nego je kapetan bio na zemlji rekao je Ra'agnu da je znao da je kukavica. Tada ga je Ra'agn priblizio svom zelenom licu preko kojega je jos uvijek tekla lagana linija krvi od udarca bicem. Kapetan je problijedio i krenuo mahati rukama, a Ra'agn je uhvatio onu ruku kojom ga je kapetan osinuo, stavio je do lakta u usta i zagrizao. Sasvim jasno se culo pucanje kostiju i tetiva, a jos reskiji zvuk je bio kidanje mesa kada je Ra'agn odvojio svoje lice od kapetanove ruke i pojeo do kraja njegovu ruku. U tom trenu posada je zanijemila nakratko da bi potom pocela skandirati Kapetan Ra'agn, Kapetan Ra'agn, Kapetan Ra'agn. Ra'agn je bacio bivseg kapetana na brodsku palubu, zapovijedio da se prvog casnika Crvenog odveze sa jarbola i odnese u prijasnje kapetanske odaje i da mu se pruzi sva potrebna njega da ozdravi i zacijeli. Potom je zapovijedio da se starom kapetanu poveze ruka i baci ga se u istu prostoriju gdje su se vec nalazili prijasnji zatvorenici. Prije nego su odveli kapetana rekao mu je jednu recenicu: Nadam se da si se sad naucio pameti, jer se nitko ne zahebava sa trolovima. Posted by: Ilhirel Sep 22 2010, 03:19 PM Sunce je velikodušno prosulo svoje zrake dopuštajući da cijela šuma uživa u toplini koju im pruža. Poznata nam djevojka ležala je na travi nizbrdice malog brežuljka što se nalazio u šumi. Sunce joj nije smetalo, štoviše, uživala je zatvorenih očiju osjećajući tople sunčeve zrake na svojoj koži. Lom je ležao u blizini čineći isto kao i ona. Bez smetnji, samo mir, pjev ptica i miris šumskog cvijeća. Kako li je samo obožavala ovakva jutra. Uvijek je mislila da je buđenje uz pjev ptica najljepše, polako, u ritmu cijele šume što ju je okruživala. Nakratko je otvorila oči kako bi pogledala plavo nebo ispunjeno bijelim oblacima što su izgledali kao komadi vate, a činili su joj se toliko blizu iako je znala da nikad ne bi mogla dospjeti tako visoko da se nađe među njima. Nasmiješila se kada je opazila jato ptičica kako zbijene zajedno lete komadom neba kojeg je promatrala te potom ponovno zatvorila oči, bilo je sigurno, zašto ne bi odspavala još koji sat? Otvorila je oči i u prvi čas se sva zbunila gledajući oko sebe. Zar nije dan? Izgleda da ipak nije. Zaspala je kada je sjela pod drvetom za vrijeme šetnje jer je upravo tamo sada i bila, a ne na nekom suncem obasjanom brežuljku. Duboko je udahnula, ova noć kao da je bila drugačija od onih na koje je navikla, a bila je i nevjerojatno umorna iako je uspjela toliko spavati da sanja 2 sna ove noći. No, koliko god se njoj činilo da je prošlo puno vremena, svijet oko nje se nije slagao s tom misli. Edited by Ilhirel on Sep 22 2010, 04:43 PM Posted by: DarkMayhem Sep 22 2010, 08:09 PM Grog je imao jedno pravilo, svaki put kad je završio posao morao je to proslaviti. Kad je pala noć on je našao najbučniju krčmu u gradu i naručio je par piva i jednom častio cjelu krčmu. POtrošio je cjelu zaradu od puta ali ga nije bilo briga. On to tako i onako radi zbog zabave. Onda je jedan čovijek malo previše popio i sve je krenulo još zabavnije "Ovi patuljci ništa ne rade, zakopali su se u svoje rupe. Čujem da sad imaju kraljicu koja je poluvilenjak, hahaha. Čak to i poriču, kolko glupi mogu biti, jedino što im ide je lupanje čekičem." kako je podigao glas cjela krčma je zamrla i najednom se stvorio put između njega i Groga, a čovijek je pobjelio kad je vidio kako patuljak u punom oklopu trči prema njemu i gazi sve i svakoga pred sobom. Onda se zabio u njega. "Pokazat ću ti ja lupanje čekičem" i krene rukom po svoj malj koj je ostavio na ulazu u grad "Bah, nisi vrijedan toga." Te ga nokautira jednim udarcem. Tada prema jemu krene krčmar pa Grog odluči da je bolje da krene van ako ne želi odgovarati za par stolova koje je uništio u svojem jurišu. Nitko od ljudi ga se nije usudio zaustaviti. Čim je izašao krenuo je prema gradskim vratima po svoj malj. NIkad se nezna što ga može snaći u velikom gradu u noći. Posted by: Anira Oct 4 2010, 11:45 AM Uskoro je večera privedena kraju. Kralj i Kraljica su prvi ustali, a kada su jednom oni to učinili, svako za stolom bio je iz poštovanja prinuđen na isto. "Kasni je sat", objavi Isandore, glasom punim i zrelim, majčinski vibrantnim. "Hvala vam, dragi gosti, što ste podelili reč i hleb i med sa nama ove noći, ali sada je vreme za rastanak. Neka bi vam snovi bili laki." Valearion podiže svoj pehar s vinom i sluge doneše istovetne ostalima, i natočiše ih. "Mir s vama, prijatelji" Sa slašću ispi a zatim priđe svojoj supruzi koja ga uhvati pod ruku. Već su prešli polovinu puta do izlaza kada se vrata Odaje za Gozbe otvoriše, pružajući posetiocima impresivan pogled ina zvezdano nebo napolju. I nimalo impresivnu priliku na vratima. Mistamire je videla Ilonornovo stezanje vilica, Herlicarovu unutrašnju borbu između smeha i gađenja, Anin rumen obraza, Pisarev pomirljivo-razočarani izraz lica, čula je posramljeni i tihi uzdah Anine guvernante, u šoku razrogačene oči svojih pratilja, Tagarov prazan pogled i bledilo lica. Kraljević Galathor, kraljevo treće dete, stajao je na ulazu, pokušavajući da se ne pridržava za dovratak. Doduše, samo tehnički stajao: klatio se. Zlatne kovrdže bile su umršene i razbacane i mokre, odeća razrdrljena, iz hlača je virila košulja a i kaiš je bio tek nemarno pričvršćen. Alkoholna isparenja su doprla do onih koji su imali nesreću da mu budu blizu, a na Galathorovu sopstvenu nesreću bili su to upravo njegovi roditelji. "Dobro veče sine", reče Valearion, za tu priliku neobično mirnim glasom. "Prinče, stanite!", čulo se u daljini, a zatim sve bliže. "O ne! Prinče..." Iza Galathora pojavio se mladić, u poređenju s njim previše uredan, očiju razrogačenih od nelagodnosti. Na tren je samo stajao, a onda klekne pred kraljevskim parom. "Moj kralju, kraljice, pokušao sam da ga zau..." "Urota!", vikne Galathor da Odaja odjekne. Njegov pratioc stisne oči, ne želeći ni da ga pogleda. "Svi jedu bez mene!" I krene se probijati napred. Stražari na ulazu nisu imali pojma šta da rade - Mistamire je videla kako se sagledavaju. Zar da uhapse kraljevića, sada i ovde? Kraljevića? "Midare", kralj se obrati Galathorovom praticu koji je skočio za ovim, besan. Galathor je bledo gledao u sto, sa kojeg je sklonjena sva hrana. "Isprati gospe." Mistamire je shvatila da je neko drži za ruku. Okrenula se i ugledala Ilonorna. Bili su napolju, a činilo joj se da još čuje Galathorove reči i zaplitanje jezika, iako su prestali onog trena kada je uskliknuo: "Majko!", a zatim odjeknuo prasak. *** Galathor je podigao ruku ka crvenom obrazu. Oči su bile posramljene i šokirane. Odaja je bila tiha, jer su svi gosti izašli, okrećući glavu od njega ali, s vremena na vreme, poskočivši na kakve gnjusobe koje je izgovarao. "Sad, sine", Isandore poče, prividno mirnim tonom, "ne znam odakle ti pomisao da hvališ gospa Heileine podsuknje i govoriš Alkarunu da mu samo knjige greju krevet, kao i da svoju rođenu braću i sestru gledaš na tako zloban način." Valearion je razmenio pogled sa Isandore i polako se uputio ka vratima. Galathor ga je gotovo molećivo gledao dok se velika kvaka, činilo se, satima zatvarala. Nastala je kratka tišina. *** (Zabrana čitanja, osim za Numellote) Ilonorn je zastao pred ulazom u palatu. Bio je namršen i zbog nelagodnosti se ukopao u mestu. "Veoma mi je žao što si to morala da vidiš." Mistamire ga je osmotrila: ljubičasta odora sa visokom kragnom, ukrašena srebrnim vezom na okovratniku, činila se gotovo crnom sada, na noćnom zraku. Držao je obe njene ruke u svojima, ukrašenih samo jednim crnim prstenom i šiljkom na njima - znala je da ne posmatra ni svoj ni njen nakit, već nešto između, gde su ga oterale misli. Kosa mu je skrivala lice. Videla je i dve crne perle na njoj. Videla ga je celog, prvi put, ne vitku, visoku spoljašnjost, nego... Šta? "Idi", reče Ilonorn, grubim glasom, ali ne grubo. "Zaboravi ako možeš, ili reci u Dol Amrothu kako kraljevstvo propada. Tagar je ocu rekao da odlazite sutra. Voleo bih da ste otišli ranije, sa boljim utiscima. Sramota je sada naša." Oči su mu bile pune besa, zubi stegnuti, držanje napeto. Ali ruke joj je držao nežno. *** Negde, dole, na nivoima ispod Citadele, Renarionov pogled uhvatio je prvi blesak vatrometa. Pa još jedan, i još jedan. Činilo se da dolazi iz Citadele same. Pored njega, protrčao je Patuljak u punoj ratnoj opremi, krećući se naniže. Vatromet je videla i jedna prilika, daleko u šumi. Sijao je, u hiljadama boja, iznad krošnji drveća, veoma daleko... Noć je mirisala, i poneka životinja bi zašuštala, ali osim tog odsjaja, nije bilo ni tračka svetla miljama okolo. Bio je gotovo sasvim sam, osim, možda, one neznanke. Negde u daljini, zavijao je vuk. Jedan, sam, ali ne usamljen. Edited by Anira on Oct 5 2010, 01:22 PM Posted by: Ilhirel Oct 4 2010, 03:54 PM "Znam, prekrasan je. Pitam se slave li što?" rekla je djevojka zavijajućem vuku koji je bio oduševljen raznobojnim vatrometom što se mogao vidjeti čak i kroz guste krošnje drveća. Vuk je veselo mahao repom, njegovo zavijanje je također imalo pomalo razdraganu notu, kao da pozdravlja ovaj lijep prizor. Djevojka se uvijek divila glasanju vukova, njihova pjesma bila je jedinstvena. Kako vatromet nije odmah prestao legla je na travu i promatrala ga iz tog položaja. "Dosta je, Lom, privući ćeš pozornost divljači ako ovako nastaviš." ponovno je progovorila nakon minutu ili dvije, vuk je zacvilio, ali je poslušao i legao do nje polažući svoju njušku na njenu ruku, ona se nasmiješila toj gesti bliskosti. Dlanom slobodne ruke mu je prošla kroz krzno par puta te kad je stala dlan je nježno obavila oko velikog vučjega vrata. "Ajmo pokušati spavati do zore. Ovo je sigurno mjesto zar ne?" obratila mu se iako je znala da nisu na najzaštićenijem mjestu, no šumom je rijetko tko prolazio, a i da je, zvuk koraka bi ju probudio iz njenog lakog sna. Vuk joj je odgovorio nečime što bi se moglo nazvati mrmljanjem te je zatvorio oči, ona je učinila isto. Edited by Ilhirel on Oct 4 2010, 05:09 PM Posted by: Númellóte Oct 4 2010, 04:10 PM Bila je umorna. Dan je bio pun događanja i pravo je čudo da već nije bila u svojim odajama. Ali znala je da je pristojno biti tu dok i kraljevski par. Polako je ispijala poluprazni pehar s vinom nakon savršenog deserta pitajući se hoće li se čuvar Kuća ljutiti ako sutra produži boravak u krevetu. No tad su se Valearion i Isandore ustali i nakon zdravice, svi su polako krenuli prema vratima. Tagar je išao ispred nje; osjetila je njegovo olakšanje što je večera bila završena. ''Da mi je samo znati što mu se vrzma po gl...'' Tres. Vrata su se otvorila, a Mistamíre se ukopala na mjestu. Gadljiv joj se izraz pojavio na licu dok je gledala plavokosu pojavu princa Galathora. Kako joj je prizor bio uistinu odvratan, brzo je skrenula pogled s njega i isto tako brzo uočila reakcije drugih. Bijes, šok, mirnoća; sve se to moglo iščitati na licima prisutnih. Njen pogled se najviše zadržao na Ilonornu da bi se na pojavu drugog mladića ponovo njena pažnja prebacila na prizor kod vrata. ''O Erua, ti, ovo neće dobro završiti. Istina, tako mu i treba.''. Pokušala je ostati mirna lica dok je hodala prema izlazu, iako je skoro povraćala od smrada koji je širio kraljević. ''Fuuuuuj!'' Nije voljela pijance, nije voljela ljude koji se nisu znali kontrolirati. Izašavši napolje zastala je na tren da duboko udahne svježi zrak. I osjetila dodir, a onda joj je jedna ruka brzo nestala u nečijoj. Ilonornovoj. Slabi smješak preletio joj je licem. Ali on se nije nasmiješio. Bio je tih i mrk dok su hodali prema palači, a onda i zastali pred njom. ''Nemoj se ispričavati'' – rekla je kad je konačno progovorio. ''Nisi ti kriv. Tako i tako sam čula priče o njemu; sad mi je jasno zašto ga nisam vidjela kod nas doma.'' – dodala je podižući pogled prema njemu, dok je on i dalje zurio u njihove spojene ruke ili kroz njih. Mogla je osjetiti napetost, nesretnost koja je izbijala iz njega. Ovo nije bio Ilinorn kakav se pokazivao u javnosti, čak ni ona ga nije nikad vidjela takvog, a znala ga je najbolje od sviju. Imala je osjećaj kao da je ogoljen. Odjednom joj se knedla stvorila u grlu jer nije bila spremna na ono što je tren kasnije rekao. ''Što to govoriš, Ilonorne? Zašto bih to učinila? To su vaše unutarnje stvari, ne mora za to znati svaki kutak Međuzemlja. A nekako ću spriječit i Tagara u tome, pa makar me taj pokušaj stajao glave.'' Polako je izvadila desnu ruku iz njegovih, maknula mu kosu iza uha i spustila ju zatim na njegov obraz. ''Nemoj me odbaciti. Ako to učiniš, pa...'' – ostatak je ostao visjeti u zraku jer ju je glas izdao. Naslonila se na njegova prsa, očajnički grizeći usnice samo da spriječi potok suza koji je prijetio poplavom. Posted by: cuthalion Oct 5 2010, 07:42 PM Iako gotovo stotinu milja udaljen Minas Thirith je sjajio obasjan mjesecinom. Sad je nakon par tisucljeca shvacao zasto nosi nosi Bijeli grad. Ali nesto je pocelo rusiti tu ljepotu. Odjednom je nebo pocelo bljestiti u bezbroj boja i odmah je shvatio o cemu se radi. Kraljevska obitelj je priredila svecanu veceru koja je dosla kraju. Iako je nova svjetlost rusila mir na nebu i mjesecinu koja je sjala grad je i dalje bio prelijep. Nije voli gradove. Zapravo volio je gradove ali nije volio ljude i guzve u gradovima. Znao je da ce ga ljudi cudno gledati jer izgleda kao jedan od, kako oni to zovu, lutalica, odnosno prosjaka. Ali je jednako tako znao da ga put vodi upravo tamo, u grad. Ali ako se bude morao zadrzati u gradu, kretat ce se samo po citadeli, a ne po samome gradu. Mir je, uz vatromet naravno, remetilo i vucje zavijanje. Odredio je odakle dolazi zvuk te odlucio krenuti tamo. ''Sigurno je napao onu djevojku sto sam je vidio ranije. Moram joj pomoci.'' Kada se priblizio mjestu odakle je cuo zavijanje zaprepastio se. Djevojka je spavala s vukom do sebe. ''Prici cu joj oprezno, i obratit joj se. Samo da se ne prepadne.'' Posted by: Renarion Arenimon Oct 5 2010, 10:44 PM Iz misli ga je trgnula serija naglih eksplozija. Pogledavši uvis, spazio je prelijevanje sjajnih boja na nebu iznad grada. Uzeo je to kao znak, te polagano sišao sa zidina i zaputio se svojim odajama, bacivši preko ramena jedan zadnji pogled na Pelennor obasjan zvijezdama i bojama vatrometa. Sutra jaše na jug. Posted by: Ilhirel Oct 6 2010, 08:58 AM Nešto je bilo čudno, lak san djevojke bio je ometen trzajima mišića vučjeg vrata kojeg je grlila. Nije otvorila oči, ali je načulila uši, netko je bio ovdje, čula je korake, oprezne i tihe. Je li prijetnja, je li neki zlokoban stvor zalutao i hoće li ovo bit njezin uspavani kraj? Malo je ojačala stisak na vratu vuka da mu da do znanja da je budna. Kretanje koje je čula nije odavalo nikakve znakove agresije, ali nikad previše opreza. "Ustani, polako, imamo društvo." šapnula mu je posve tiho. Vuk se pridigao i pospano zjevnuo okrećući se da "pozdravi" pridošlicu. Edited by Ilhirel on Oct 6 2010, 06:25 PM Posted by: DarkMayhem Oct 6 2010, 08:03 PM Na svom putu dolje Grog je vidio bljesak i samo promrmljao sebi u bradu kao kletvu "Ljudi, hurmph!" Kad je pokupio svoje oružje s ulaza u grad razmišljao je o tome kao bi mogao provjeriti što se dogodilo, ali je odbacio tu mogučnost kad je primjetio da se to dogodilo na djelu u koj nema pristup pa je samo lagano krenuo u šetnju po tamnim ulicama grada, kolko je poznavao ljude znao je da ova noć neće tako dosadno završiti. Zlobno se podsmjehnuo i suptilno pogladio glavu svog malja koja mu je bila iza koljena Posted by: Anira Oct 6 2010, 11:11 PM Mistamire nije videla, ali, kada mu se bacila u zagrljaj, Ilonorn je zaćutao i trepnuo, i senka bola i neke duboke muke bar na nekoliko trenutaka je nestala. Osetila je njegove ruke i smeh. "Zapovedam ti da prestaneš čitati moje misli! Oh, moja omiljena teta. Mista... želim da budeš sigurna. Moja si snaga, jači deo mene. Ako išta imam pravo da tvrdim... Onda mogu to." "Norn, Mire!" Ilonorn se okrenuo na zvuk Herlicarovog glasa. "Uđite unutra. Hajde da nam veče ne propadne." I Mistamire se nađe između dva brata, i obojica su je nežno prihvatili za ruku i poveli. Stražari im klimnuše na ulazu u Palatu, ali u samoj nisu sreli nikoga, osim daleke siluete sluge koji je odmicao, te prođoše dugim hodnicima ka jednoj od biblioteka. Tamo je već gorela prijatna vatrica. Police pune knjiga prerivale su skoro cele površine zidova. Na sredini su bili jastuci i ispred njih jedan beli divan, te tri fotelje u različitim uglovima. Iznad kamina, koji se nalazio tačno naspram vrata, bila su dva portreta. (IMAGE: http://fc02.deviantart.net/fs40/i/2009/046/5/d/Lord_and_Lady_by_Charongoyle_by_TheMaskedShrike.jpg) Mistamire je odmah prepoznala gospodara, upečatljivu istorijsku ličnost. Beše to Boromir, sin Denethora, poslednjeg domostrojitelja Gondora. Herlicar je seo na pod i dohvatio knjigu koja je tu negde ležala - strana na kojoj je stao bila je obeležena jednostavnim srebrnim lančićem sa koštanim, belim priveskom. Ilonorn je za to vreme otvorio vitrinu s pićem i, birajući čaše istovremeno proučavao Mistamireinu reakciju. Edited by Anira on Oct 7 2010, 03:00 PM Posted by: Númellóte Oct 6 2010, 11:51 PM Dvije, tri suze što su joj uspjele pobjeći pretvorile su se u suze radosnice. Ustvari nije znala jel bi zaplakala ili se nasmijala dok je bila u njegovu naručju. Osjećala se tako sigurnom.. ''Čak i kad bih htjela, ne mogu'' - odvratila je brišući rukavom oči. ''Uvijek ćerš mi biti prioritet'' - dodala je iskreno. ''Erua ti, Herlicare, koliko ti misliš da je sati? Večer je, prema mojim navikama, već prošla, prije je noć!'' - zasmijuljila se čuvši poziv mlađeg princa. Dopustila je da ju uvedu u Palaču, ravno u biblioteku. Ovo je prvi put da je nogom kročila u taj dio i zadivljeno je promatrala gomile knjiga. Ona sama je bila zaljubljenica u povijest i znala je satima kod kuće visiti u sobi sa rukopisima ispred sebe. Ovdje neće dobiti tu priliku jer je Tagar rekao kralju da idu kući. Uzdahnula je, žaleći što nije imala priliku ovdje provesti bar jedan dan. Lutajući pogledom, zaustavila se na slici iznad kamina. ''Boromir!'' - uskliknula je trena nakon štp joj je trebalo da prepozna junaka Gondora. Ne bi ga inače znala prepoznati da nije bilo jednog starog crteža u Dol Amrothu. Pažnju joj je zatim zaokupila prelijepa dama na slici pokraj njega. ''Finduilas?'' - izrekla je glasno. Sličila je onima na portretima kod kuće, ali ovdje kao da je bila, kako da se izrazi, nekako življa. Nije mogao biti nitko drugi jer se Boromir nije ženio. . ''A ovaj gdje je Faramir?'' - upitala je, zamišljeno gledajući sliku, dok joj je odsjaj vatre treperio na licu. Edited by Númellóte on Oct 7 2010, 12:55 AM Posted by: Anira Oct 7 2010, 02:18 PM Herlicar se zacerekao. "Imamo i jedan njegov portret, tu negde. Ostali su, naravno, u Osgiliathu. Postoji čitav jedan deo palate tamo koji četvrtkom pre podne otvore za narod. Portreti, crteži, tapiserije, spisi... Sve to izloženo." "Ne baš sve", frkne Ilonorn. "Ah, da. To je sada samo manji deo, pre nekoliko godina neko je oskrnavio kip... Plemeniti nos plemenitog nam Faramira rasprsnuo se u komade. Ne sećam se šta se desilo s tim čovekom." "I ne želiš znati." Herlicar ućuta na kratko. Počešao se po bradi, pa prišao iza Mistamire, uzevši preko njenog ramena čašu od Ilonorna, koji se zavalio na sofi i zamišljeno ih posmatrao. "Draga gospo, dozvolite da vam odžim čas istorije!" Čulo se tiho cerekanje iza njihovih leđa, ali prestalo je nakon Herlicarovog zamaha nogom unazad. "Pred vama je veličanstveni i - po mom mišljenju - ne baš najverniji portred lepog nam Boromira i vilinske deve kojoj se dugo ulazilo u trag." Mahnuo je čašom. "Da li ti je poznata mnogo osporavana priča o Boromirovom kasnijem životu u vreme Rata Prstena? Neki govore da je umro prirodnom smrću, mnogo, mnogo godina kasnije, te da je njegova smrt pred očima Aragorna, našeg pradede, bila samo varka. Oh, možda bih ti kasnije to mogao ispričati, ukoliko te već nisam uspavao, a i Norn pravi zvuke nestrpljenja." Nije se okretao, samo je još više ispravio leđa. "Ellinwyn, tako joj je ime. Čini se da je bila jedna od pratilja kraljice Arwen, ili čak njena prijateljica. Postoji još jedna Ellinwyn, visoka gospa iz Imladrisa. U Rivendellu je ostalo puno spisa nakon odlaska Vilenjaka. Toliko veličanstvenih knjiga i svitaka..." "A to je samo delić znanja koje su posedovali", doda Ilonorn. "Tamošnja citadela je ogromna, gotovo da se može meriti sa ovom u Minas Tirithu." Posted by: Númellóte Oct 7 2010, 04:34 PM Mistamíre je i dalje stajala i promatrala sliku. ''Voljela bih vidjeti tu izložbu, ma voljela bih ja puno toga, no nekako sam ograničena'' - rekla je stisnutih usana. ''Ponekad stvarno zažalim što sam rođena kao žensko'' - dodala je u tišini. Na spomen povijesti lice joj se razvedrilo. ''Pričaj'' - reče spremna da čuje nešto novo što je možda nedostajalo u spisima Dol Amrotha. Sad je već bila posve razbuđena. No nije mislila da će čuti ono što je Herclicar izdeklamirao. Usta su joj ostala razjapljena, koljena zaklecala te se samo složila na jastuke koji su bili položeni na pod ispred divana. ''Ja bih nešto popila, ako nemate niš protiv.'' pružila je ruku prema Ilonornu i otela mu čašu te iskapila sadržaj. ''Vilinska djeva? A Erua mu, ko bi rekao...'' . Ponovo se okrenula prema slici i pogledala gore pokušavajući se fokusirati na ženu. Kad joj to nije uspjelo, odustala je usmjerivši pažnju na prinčeve. ''Nekako u to ne vjerujem, napad orka nije nešto što se može preživjeti ako si im poslužio kao jastučić za igle.'' Podigla je čašu: ''Mogu li dobiti još?'' Posted by: DarkMayhem Oct 8 2010, 09:12 PM Kad je Grog došao na sredinu jedne tamne ulice na svaku stranu su stala po 3 čovijeka naoružana što palicama što noževima a jedan je čak imao mač. Taj koj je imao mač je imao masnicu nasred lica. "Patuljče doma češ se vratiti u komadićima." Mač nije bio nešto posebno dobre izrade, ali Grog je znao da ga nesmije podcjeniti. U ruku je uzeo svoj malj i probno zamahnuo na obije strane. "Ajde da vas vidim." Trojcu bi ih s lakočom sredio, 4 možda ali 6 mu je predstavljao mali problem. Vjerojatno će uspijeti ih barem zauzeti dok netko ne naiđe i nadao se da će pomoči njemu, a ne njima. Napala su ga sva šestorica odjednom, prvog koji se odvojio od linije je pokupio zamahom postrance, ali nije udario prejako kako bi zaustavio nož koj je išao od drugog napadača. Ali je zato pretrpio udarac palicom koji se je zaustavio na ramenu uz malo štete. Odmah se okrenuo i udarcem pokupio prvog u liniji i gurnuo ih sve i spriječio njihove napade. Napadać s nožem je ponovno napao, ali je krivo pogodio i udario u sredinu ploče oklopa i uništio si nož iako mu je to bila najmanja briga budući da ga je Grog uhvatio ispod ramena i zauzvrat dobio 2 udarca palicama po kacigi i po leđima, i bacio na drugog napadača koj se dignuo iza njega. Ostala su samo trojca 2 sa palicama i glavni s mačem ostali su bili izvan pogona ali živi. mlo se povukao uz zid da si zaštiti leđa i da su mu svi neprijatelji ispred njega. Glavni mu je pokušao uputiti niski udarac u pojas ali mu je maljem odozgora udario po maču i prepolovio ga, pa onda blokirao drškom palicu, alli dobio po ruci palicom. Sutra ću biti pun masnica. Odlučio je prekinuti s finesama. Glavnog je udario po glavi maljem, koja se raspala, a on je ostao na mjestu mrtav. Dvojac koji je ostao je bio tolko zatečen da se nije ni pomaknuo. Onaj kojeg je prvog nokautirao se onda digao i s leđa ga je svom snagom udario po glavi. Grogu se zacrnilo pred očima, zadnja misao mu je bila "Možda me netko spasi, barem će se pitati gdje sam kad ne dođem na brod." Posted by: cuthalion Oct 12 2010, 08:33 PM Na trzaj vuka je brzo ali necujno izvukao lagani i tanki mac te ga brzinom munje prislonio na djevojcin vrat. Vuk je htio skociti ali ga je djevojka, u strahu za zivot ili jednostavno iz zelje da sazna tko je stranac, primirila te uvjerila da stoji mirno. -''Kako ti je ime?'' upitao ju je. -''Nakon sto ti kazes svoje cu ti odgovoriti'' srdito je rekla djevojka, bez imalo straha od ostrice pod vratom. -''Moje ime je nebitno. Ali ako te bas hoces mozes me zvati Raven. Sada mi reci svoje ime.'' Posted by: Ilhirel Oct 13 2010, 11:21 AM "Melwen Lomel. Što te nutka da bez povoda prijetiš mačem?" odgovorila je ona strancu nimalo oduševljena što je samo jedan pokret dijeli od rane koja bi ju vjerojatno stajala života. Vuk do nje nije prestajao režati, ali nije ništa učinio, Mel je držala ruku usmjerenu prema njemu, otvorenog dlana, signalizirajući mu da ništa ne poduzima. Da li se bojala? Jako, ali ako je htjela živjeti morala je ostati mirna i ne pokazivati strah. Polako je lijevu ruku zavukla iza leđa. "Što želiš od mene? Kao što vidiš nemam ništa osim onoga što nosim na sebi." pitala je stranca što joj se predstavio kao Raven. Edited by Ilhirel on Oct 13 2010, 12:25 PM Posted by: cuthalion Oct 15 2010, 07:16 PM ''Ne prijetim'' srdito je odgovorio. ''Samo se osiguravam od neugodnih situacija. Danas je cudan svijet i nikome nije za vjerovati. Svijet se mnogo promjenio kao i ljudi. Sto te nutka da sama lezis u sumi s tom zvijeri?'' Odmah kada ju je vidio je znao odgovor na pitanje ali ga je htio cuti iz njenih usta. Pomislio je kako bi netko tko moze pripitomiti zivotinju i ne boji se puste sume bio dobar drug na putovanjima diljem Meduzemlja. ''Zanimalo me tko si jer samo te vidio ranije ove veceri. Polako s tom rukom!'' zaderao se ''Ako sam star ne znaci da sam slijep!'' Ipak je bila onakva kakvom ju je zamisljao. Neustrasiva jer se unatoc ostrici pod bradom htjela obraniti. ''Idem prema velikom gradu. Ako hoces mozes sa mnom. Samo da znas, to ti je velika cast jer inace mrzim ljude ali mi se cini da s tobom moze biti zanimljivo.'' Posted by: Ilhirel Oct 16 2010, 10:45 AM Ako mač položen na moj vrat i povišen ton nije prijetnja, onda ja ne znam što je. mislila je ostajući tiho još sekundu. "Žao mi je, ali ne volim putovati s nekim tko će samo tražiti korist u mom društvu. I da, nikome nije za vjerovati. Ova zvijer je vjerojarno najbolje društvo u kojem bih se mogla naći." odgovorila je izravno, ruku nije dalje micala, ali nije joj se ni malo sviđalo što netko tko je drži u škripcu još ima obraza tražiti njeno društvo. I to još nazivati čašću! pomislila je. "Biste li bili tako dobri i sklonili mač? Možda mrzite ljude, ali to vam ne daje pravo da im oduzmete život, ja vam se ne ću naći na putu, to vam mogu obećati." nije ništa drugo rekla, samo ga netremice promatrala. Posted by: cuthalion Oct 17 2010, 07:46 PM Pametna djevojka. Brzim trzajem ruke je vrati mac u korice, te se ispricao djevojci. ''Ukoliko ne zelis putovati sa mnom u redu. Ali savjetujem ti da se drzis manje skrovitih mjesta jer tvoj vuk ti nece biti dosta protiv mracnih ljudi. Zelim ti vedro nebo i cist put. Zbogom.'' Posted by: DarkMayhem Oct 17 2010, 08:51 PM Grog se budi u uličici sav sretan što je živ, pomislio je kako su njegovi napadači nakon što su ga nokautirali napokon shvatili kako se trudio da ih ne ubije. Teturavo krene do prve birtije da se osvježi i prespava ostatak noći dok ne mora krenuti na brod Posted by: Ilhirel Oct 17 2010, 10:32 PM "Također. Zbogom." odvratila je ona strancu i nakon što je otišao pogledala vuka. "Ajmo potražiti neko bolje mjesto za odmor." rekla je i ponovno krenula u potragu za sigurnijim prebivalištem. Posted by: Anira Oct 20 2010, 06:40 PM ------------ QUOTE ---------- Mistamíre je i dalje stajala i promatrala sliku. ''Voljela bih vidjeti tu izložbu, ma voljela bih ja puno toga, no nekako sam ograničena'' - rekla je stisnutih usana. ''Ponekad stvarno zažalim što sam rođena kao žensko'' - dodala je u tišini. Na spomen povijesti lice joj se razvedrilo. ''Pričaj'' - reče spremna da čuje nešto novo što je možda nedostajalo u spisima Dol Amrotha. Sad je već bila posve razbuđena. No nije mislila da će čuti ono što je Herclicar izdeklamirao. Usta su joj ostala razjapljena, koljena zaklecala te se samo složila na jastuke koji su bili položeni na pod ispred divana. ''Ja bih nešto popila, ako nemate niš protiv.'' pružila je ruku prema Ilonornu i otela mu čašu te iskapila sadržaj. ''Vilinska djeva? A Erua mu, ko bi rekao...'' . Ponovo se okrenula prema slici i pogledala gore pokušavajući se fokusirati na ženu. Kad joj to nije uspjelo, odustala je usmjerivši pažnju na prinčeve. ''Nekako u to ne vjerujem, napad orka nije nešto što se može preživjeti ako si im poslužio kao jastučić za igle.'' Podigla je čašu: ''Mogu li dobiti još?'' ----------------------------- Herlicar se pokloni i dolije joj vino. Prsti su mu izvirivali ispod bogate čipke rukava. Ilonorn je govorio. "Ko može da dokaže da je poslužio kao jastučić za igle?" Posmatrao ju je izazivački, izvijene obrve. "Opet, niko ne može potvrditi da nije, osim tekstova osporavanih autora. Usmenih predanja. Dobro znamo kakva su ona..." Herlicar se popeo na dasku visokog prozora i virio napolje. "Ah, zvezde." "A šta i ako jesu? To je lepa priča. Zašto dobri heroj mora umreti?" Najmlađi princ se tiho nasmejao, a stariji mu se osmehnuo. "Ellinwyn... Kako smo uopšte znali da je ona? Ta gospa što je pevala, plesala i pisala poeme kao ni jedna druga, ako je suditi prema vilinskim spisima? Reci mi, rođako, šta vidiš na njoj?" *** Hladan vetar je pomerio Melweninu kosu, i nestao jednako naglo. *** (Zabrana čitanja, osim za Cuthaliona) Hladan, izvitoperen smeh zagrebao je vazduh, dovoljno daleko da ga devojka ne čuje. "To je bilo časno, branitelju djeva! Sad mi nemoj tuliti kad pokupiš prehladu, a mogao si se zgrejati. Har har!" *** Na Groga je naletelo nešto. Uspeo je videti samo belu kosu, koju je - dete? - hitro uvuklo pod kapu pre no što je ugledalo krvavog patuljka pred sobom. Svetlost ih je obasjala kada su se vrata krčme širom otvorila, propuštajući glasove i muziku. Jedan je pijanac izleteo i nadneo se nad kanal kraj bedema. Doprli su mučni, gnusni zvuci. Grog je uspeo videti svetle, vlažne oči i durljiv izraz lica - ili mu se bar tako činilo. Dečkić ili curica, sve je to ionako slično kod Ljudi... Nosilo je tamnocrveni ogrtač i poveću naprtnjaču na leđima. Dobre čizme. Nema rukavica. A onda je otrčalo, prethodno uplašeno gledajući oko sebe. Grad koji ne spava, ha? Krčmarica je pošla da zatvori vrata, bujna, raskošna žena, i usput je pevušila. Posted by: cuthalion Oct 20 2010, 07:28 PM Opet taj glas. Iako mi cijelo vrijeme pokusava nesto reci ne shvacam. Neko vrijeme je bio ozbiljan, a u zadnje vrijeme se javlja sve cesce i sve podrugljivije prica. Kad bih barem znao sta mi pokusava reci. Odmah je nastavio dalje jer je odlucio za noci proci kroz Osgiliath tako da do podneva bude u Gradu. Posted by: Anira Oct 20 2010, 07:35 PM (Zabrana čitanja, osim za Cuthaliona) Škripanje. Činilo se da se duri. Posted by: Númellóte Oct 21 2010, 11:09 PM Zahvalila je Herlicaru pokretom glave. Otpila je gutljaj, naslonila je glavu na divan i prekrižila noge, ispruživši ih prije. Vatrica ju je fino grijala. Nije joj promaknuo Ilonornov pogled; baš ju je izazivao. Da nije bilo toliko kasno i da već nije toliko popila, sad bi već hodala po sobi i uzbuđeno branila svoje stavove. Joj, baš je bilo fino toplo. Zijevnula je, ali je ipak odlučila odgovoriti. ''Sve ovo što govoriš, može biti istina, iako u to ne vjerujem. Zar želiš reći da je kralj Elessar lagao o tom događaju? I ona dva hobita, kako se ono zvaše? Bar bi vi trebali imati više pojma o tomu, nije da ne postoji neki izvještaj o tome.'' Tu je Ilonornu uzvratila pogled. ''Što se tiče njegova ljubavnog života, e o tome ne mogu suditi. A što reći o njoj? Pa..'' suzila je oči i vratila pogled gore na sliku. ''Lijepa je, ako ste to htjeli potvrditi'' - nacerila se. ''Lijepa, ali mi se doima hladnom''. Nekoliko trenutaka ju je intenzivno promatrala, dok joj oči nisu zasuzile te ih je morala zaklopiti. ''Što bih trebala vidjeti? Sličnost s nekim? Pa vidite da sam ju zamijenila sa Finduilas. Ne znam. Da nije možda Boromiru ostavila nasljednika? Trebali ste me ovo pitati prije nego što sam unijela u sebe podosta tekućine''. Rukom je prekrila zjev. Posted by: Anira Oct 28 2010, 02:01 PM "Baš s razlogom", nasmeja se Ilonorn. "Čak i najistinitiji događaji postaju malo verovatni u očima onih koji su sretni u ovako lepim večerima" - zamahnuo je vinom pred nosom, upijajući opojni mu miris. Onda je uputio nežan pogled Mistamire: "I ne, neću ti reći! Želiš igrati prljavo a ne prihvatati pravila i već utvrđene šeme? A ne ne!" Nastavili su se začikavati, jer niko nije želeo pričati o odlasku. Još samo nekoliko sati delilo ih je od isplovljavanja Princa Tagara i njegove svite, nazad, kući, u Dol Amroth. *** Na iznajmljenom konju, u sitan sat, Evenar je jahao sa posadom i drugim putnicima kroz grad. Iako su na glavne ulice kojima su prolazili danonoćno pazili stražari, bio je sretan što je u društvu. Bila je to čudna pomisao, budući da bi najveći deo dana provodio sam, među knjigama, ali zaštićen zidovima svoje kuće, ili velike knjižare. Ovde, okružen samo tamom i zvezdama koje su se naslućivale iza visokih građevina Osgiliatha, prvi put bi njegovo psihičko biće ustupilo mesto fizičkom. I to ne bi bilo dobro. "Drago mi je što idem kući. Aule mi pomogao, ovde je prokleto hladno", brundao je tamnoputi čovek iz južnog Gondora. Evenar mu nije video lice od kapuljače, ali naslutio je golu bradu i špicast nos. "Leti je pakleno, a zimi ledi kosti. Da ne spominjem ljude." Polako su ušli u luku - ogromno prostranstvo koje se pružalo na sever i jug, dugačko gotovo kao polovina gradskog prečnika. Mladi pisar je naćulio uši. "Mda, svaki put sve gore", tiše je dodao jedan starac. "Pitam se hoću li imati kome šta da prodam sledeće godine?" Tiho su se smejali, ne obazirući se na Evenara koji je treptao. Pred njima se uskoro pojavila Azraindil. Jedra podignuta i već napeta pod naletima vetra koji je ovde bio čak i izražajniji no u Minas Tirithu, prikazivala su zlatno-zelenu orhideju na crvenom polju. Evenar se ukrcao, ne osvrćući se. Edited by Anira on Dec 24 2010, 09:56 PM Posted by: Anira Dec 24 2010, 11:22 PM Treće poglavlje Oluja se diže (IMAGE: http://i53.tinypic.com/11rvkg0.jpg) počinju: DarkMayhem kao Grog, patuljak nezgodnog karaktera Númellóte kao Mistamíre od Dol Amrotha, gospa u nevolji Anduin je nabujao s proletnjim kišama i jedra im gotovo nisu bila potrebna za brzu vožnju. Bio je treći dan otkako je Grog, na brodu Azraindil, isplovio iz Osgiliatha. Kapetana Vargu zapravo i nije viđao to vreme. Bio je ili u svojoj kabini, ili, ponekad, za kromilom, mada je to više prepuštao svom prvom časniku. Nema mnogo posla na reci, biće vremena kada stignu blizu ušća. Otprilike sad. “Ethir Anduin!”, povikao je neko od posade i par putnika se popelo na palubu da vide. Otkad su juče prošli Pelargir – gde su samo kratko zastali radi istovara – ništa se zanimljivo nije desilo. Mada se ni sada nije dešavalo ništa spektakularno – Grog je video samo znatno veće prostranstvo pred sobom. I miris soli kao da je bio jači, mada je to sigurno uobrazilija. Pored njega, neko ljudsko čeljade je zurilo otvorenih usta napred, sa krme, a potom nešto žurno upisivalo u debelu knjigu. Grogu je izgledalo poznato, zbog svetle kose. *** Truckanje kočija budilo ju je, s vremena na vreme. Ponekad kada bi otvorila oči, videla je samo tamu. U drugim slučajevima, svetlost bi prodirala kroz prozore i naslućivala bi drveće. Bilo bi to i sve što bi mogla primetiti pre nego što bi je glavobolje ponovo obuzele. Osetila bi hladne ruke svojih pratilja ili stare dadilje. Jela je na silu, i pila tečnost čudnog, slatkog ukusa i ponovo tonula u san među svilene plahte i meke jastučiće. Uvek je navlačenje zastora bilo poslednje što bi videla pre nego što bi je san obuzeo, i otkrivanje istog sledećeg jutra. Jutra... Sada je zaista izgledalo tako. Ili je možda bio sumrak? Svetlo je prodiralo kroz tanke zavese na prozorima sa desne strane. Kočija se kretala, osećala je blage neravnine na putu. Bila je dezorijentisana. Gladna, pomalo, i žedna. Ali još nešto nije bilo u redu. Bila je sama, na njoj nije bilo ni haljine ni cipela, već samo tanka spavaćica, ali nešto je drugo falilo... Glavobolja! Mistamíre je prvi put bila budna nakon ko zna koliko dana. I to još niko nije primetio – zastor kraj njenog ležaja još je bio netaknut i navučen. Edited by Anira on Dec 25 2010, 01:10 PM Posted by: Númellóte Dec 25 2010, 09:57 PM Mrak. Vardine zvijezde na noćnome nebu. Grozna glavobolja. Hladnoća, žeđa.. Mrak, nešto joj je bilo sipano u grlo. Drndanje kotača po neravnom tlu. Kroz veo glavobolje uspjelo joj je jednom proći misao da više ne smije toliko popiti. Mrak nakon navlačenja zastora. I sve ispočetka Otvorila je oči. Svjetlo?! Zatvorila je oči, misleći da sanja. Bojala se da je sve to samo san. Otvorila ih je ipak. Bojažljivo. Čuo se neki zvuk. Ponovo. Shvatila je trenutak kasnije da to dolazi iz njenog želuca. Bila je gladna. I žedna. Usne su joj bile suhe, ispucale. Teškom mukom se pridigla na laktove. A onda ju je pogodilo; tišina. Bila je sama unutra. I totalno dezorijentirana. Instinktivno je posegnula za oružjem, ali luka i strijela nije bilo uz nju. Nije bilo ničeg. Čak ni odjeće, osim ove – podigla je pokrivač- spavačice. Opsovala je glasno nekoliko puta. Udahnula je duboko jer je osjećala kako se bijes počinje skupljati u njoj. Morala je otkriti što se događa. Podigla se u sjedeći položaj, nabrojila do tri i onda ga razgrnula. Posted by: Anira Dec 26 2010, 01:27 AM Ugledala je ostatak kočije koji se pružao još oko 3 metara, dok je u širinu, naravno i dalje, imao oko 3. To bi značilo da je kočija u dužinu imala 5 metara i beše izrađena tako da nije dozvoljavala velike brzine. Zidovi behu svetlo plavi i baršunasti. Na oba zida bila su pričvršćena dva srebrna fenjera, sada ugašena. Bilo je takođe i četiri prozora, i po jedna vrata između dva, jedna nasuprot drugih. Vrlo simetrično. Sudeći ka prizoru koje je videla kroz najbliže prozore, sa leve i desne strane, kretali su se i dalje, i njen je krevet bio u dnu kočija. Tamo ispred, nalazio se još jedan manji divan, jedan veliki kovčeg kao i nekoliko ogrtača i odeće okačenih o vešalice. Bilo je i polica na zidovima, napravljenih više u obliku ladica, kako stvari sa njih ne bi mogle pasti. Videla je i da je od jednog komada drveta naizgled nemarno naslonjenog ispod prozora bilo moguće napraviti sto - dve šarkice su ga pridržavale uza zid. Sve u svemu, beše ovo udobna kočija za duža putovanja. Kad odjednom! vrata se otvoriše. Ona sa desne strane. "Gospo! Budni ste!", iznenađeno usklikne Mistamireina pratilja. Kćerka nekog sitnog gospodara, Angilia, dovedena je na dvor iznenada - i sudeći prema načinu na koji ju je Tagar posmatrao, ne slučajno. Smesta se našla kraj Mistamire, opipavajući čelo, a onda šmugnula napolje. Umesto nje, ušle su Eithildia i Denariana sa hranom i vodom. Čula je kako Angilia naređuje nekome da donese toplu vodu - što pre. Neki je stražar nosio poveću bakarnu kadu ka šatoru koji je bio izdignut nekoliko koraka dalje. "Oh, tako mi je drago što ste dobro", govorila je jedna od njih, "danima imate vrućicu i teško spavate. Sva sreća pa Gilwinge poznaje trave..." "Jedite, molim vas", rekla je Denariana, milujući je po kosi i prinoseći vlažan peškir da se umije. Na pladnju je bilo sira i voća i srnetine. Bila je još topla. Edited by Anira on Dec 26 2010, 01:28 AM Posted by: DarkMayhem Dec 26 2010, 05:02 PM "Hrmph, more nije mjesto za patuljka" kaže i ode još jednom isprazniti želudac preko palube. Bio je u lakom kožnom oklopu koj mu je posudio kapetan zbog rizika od utapanja, ali je večinu stvari smjestio po đepovima. Njegov oklop je stajao u kabini u kovčegu s par iznenađenja ako ga itko nekim slučajem proba ukrasti. Grog se nadao kako uskoro stiže jer je več sav zelen od morske bolesti, a i putovanje je dosadno. večeri uglavnom provodi kockajuči se s mornarima koji nisu na dužnosti. Jedino mu je pažnju privuklo jedno djete koje mu jednostavno ne spada na brod s mornarima. Morat će pitat kapetana kad ga vidi. Edited by DarkMayhem on Dec 26 2010, 05:02 PM Posted by: Ilhirel Dec 26 2010, 06:17 PM :ph34r: :ph34r: :ph34r: :ph34r: :ph34r: Bilo je kasno poslijepodne prvoga dana kapetanovog putovanja. Da nije bilo guste Ithilienske šume uzduž ceste, još bi mogao vidjeti Osgiliath tamo negdje u daljini, a iza njega sasvim blijede obrise Minas Tiritha. Jahao je brzo, galopom niz prašnjavu cestu kad osjeti da se Adûn umara, te odluči stati i odmoriti se još jednom prije nego završe put za danas. Konačno siđu s ceste, gdje kapetan sjaše i povede konja u obližnji šumarak. Da nešto nije kako bi trebalo biti shvatio je ubrzo, čim je Adûn uznemireno zanjištao. Kapetan samo olabavi mač u koricama i nastavi prema onome što se činilo kao čistina iza prorijeđenih redova stabala ispred njih. Ono što je uskoro zatim vidio od tada je ubrajao u najčudnije prizore u svome životu. "Opet, Lom?" uzdahnula je djevojka kada je vidjela da je lijevi bok vučje dlake sav blatnjav. "Što ti misliš, znaš li koliko je to teško skinuti?" korila je ona vuka koji je zacvilio i polizao joj dlan kao da se ispričava. Djevojka je uzela jednu suhu granu s poda i zaprijetila mu: "Sljedeći put ćeš dobiti po njušci zbog tog, jedno je kad slučajno padneš u blato, ali ovo je već bezobrazno." vuk je ponovo zacvilio na što je djevojka popustila i odložila granu na pod, tek što je to napravila vuk joj je okrenuo leđa i počeo gromoglasno režati. Djevojka se ukočila od straha, u zadnje vrijeme ima puno prolaznika. Kapetan se zaustavio na rubu male čistine, začuđeno ali s oprezom promatrajući prizor pred sobom. Na sredini, ispod hrastovog stabla nalazila se mlada djevojka kojoj nije moglo biti više od 20 godina, a pored nje režeći je stajao oveći sivi vuk. Samo činjenica da se zvijer naizgled ponašala zaštitnički prema djevojci zaustavila je kapetana da izvuče mač iz korica. Umjesto toga pažljivo je spustio ruku na balčak i ostao tako. Nije bilo smisla izazivati sukob ondje gdje se mogao izbjeći. "Dakle, što ćemo sad?" upita pomalo ironično, a u kutu usana mu se nazre jedva primjetan lukavi smiješak poput onoga kakav ima čovjek kada ga razvedri neka nenadana sitnica. Djevojka ga je odmjerila ne odgovarajući na prvu. Polako je obišla vuka tako da mu je sada stajala uz desni bok. "U redu je." šapnula je vuku pogladeći ga po leđima lijevom rukom, vuk je nastavio režati, ali znatno tiše. "Cijenila bih kad biste izašli iz sjena da vas bolje vidim." obratila se muškarcu koji je stajao među drvećem na rubu proplanka. Bila je napeta. Nije znala što pridošlica kani, ali odlučila je da će, ako nešto pokuša, biti spremna. ->Lom će napasti i na najmanju naznaku agresije. Izgleda da pridošlica putuje sam, ako napadne imat ću dovoljno vremena za bijeg<- mislila je ona ne skrećući pogled s pridošlice. Bio je visok, naizgled snažan i definitivno nije htjela da joj priđe preblizu. Barem dok ne procijeni može li mu vjerovati. Bio je obučen poput lutalice ili lovca: tamna odjeća, vidljiv mač za bokom, a dug luk na leđima. Odsutno je gladila vučju dlaku dok je razmišljala što bi mogao biti kadar učiniti. "Naravno, ako će ti biti lakše." reče kapetan stupajući par koraka bliže dok mu je konj ostao na mjestu. "Nemam loših namjera. Dapače, naumio sam pronaći mjesto za odmor od napornog jahanja." Tada oprezno svrne pogled na vuka prije nego što nastavi. "Spreman sam produžiti dalje ako bi ti moje zadržavanje prouzročilo neugodu." I doda: "Ili tvojem prijatelju." Izraz lica mu se promjeni od opreznog prema zainteresiranom, iako se zadržao negdje pri sredini. "Možda bih bila opuštenija da znam tko ste. Što se tiče odmora... Dobro poznajem ovu šumu pa bi vam možda čak mogla pomoći. Mojem prijatelju ovdje samo smeta vaš konj, naravno ako vi ništa sumnjivog ne poduzimate, jako mi je privržen i ne će dopustiti da mi itko naudi." odgovorila mu je promatrajući tamnu sjenu iza njega. Ovo istupanje je pokazalo strančevu dobru volju što ju je malo smirilo pa više nije bila onako napeta kao prije. Kapetan izvede blagi naklon glavom, te rukom koja mu je do tada bila na balčaku mača pogladi gustu, ali urednu, crnu bradu. "Uz tvoje dopuštenje, radije bih ostao ovdje. Sviđa mi se mjesto, a bio bi to samo kratki odmor od najviše sat ili dva." Na licu mu se pojavi lukavi smiješak dok je nastavljao: "A nemam ništa protiv društva. Dapače, ovako zanimljivo društvo nisam dugo imao." Nije imao pojma zašto, ali odjednom kao da mu je bilo jako stalo da provede neko vrijeme s tom djevojkom. Njen odnos s vukom također mu je golicao znatiželju. U nadi da će si popraviti šanse dodao je: "Razumije se, podijelio bih s tobom svoj obrok. Imam ponešto čega u šumi nije obilje." Jednim blagim pogledom i prijateljskim smiješkom završi: "Moje ime je Renarion, i putnik sam. Je li dosta za početak?" "Melwen Lomel, drago mi je." uzvratila mu je Mel smiješak. "Bit će i više nego dovoljno za početak, slobodno ovdje ostanite, nije kao da sam vlasnica šume." nasmijala se. "Oh, ovo je Lom, ako hoćete može nam dobaviti svježeg mesa, odličan je lovac, ipak, to mu je u prirodi." dodala je češkajući vuka iza ušiju, vuk je još režao promatrajući Renarionovog konja. Mel se nije obazirala na to, znala je da Lom ne će nauditi konju bez njenog dopuštenja. "Svježa voda bi dobro došla vama i vašem konju ako smijem primijetiti." ponovno je progovorila svejednako držeći pristojan razmak između sebe i Renariona. "Odlično." reče on dok se vraćao do konja. Doveo ga je bliže, prošaputavši mu pritom nešto na uho, te naizgled nimalo ne mareći za sivoga vuka izvadio pokrivač i od njega napravio ležaj svega nekoliko metara od dvojca. "Sjećam se, kada sam jednom davno putovao ovuda da je postojao potok u blizini, ukoliko od tada nije presušio." reče dok je skidao korice s mačem s remena i odlagao ih sa strane, pritom uputivši vuku jedan prijateljski ali oprezan, letimični pogled. Osjećao se dovoljno sigurnim za sad. "Nagađam da znaš gdje je točno smješten? Ako bi bila toliko ljubazna pa donijela nešto svježe vode dok se odmorim na tren...? Imam ovdje čuturu." Tad počne skidati bisage i ostali teret, na Adûnovo očigledno zadovoljstvo. "Znam. U redu." pristala je pružajući ruku prema Renarionu, čekala je da joj preda čuturu. Iako je to pristojno zamolio, unutar nje nešto se bunilo, tko je on da od nje nešto traži? Ignorirala je taj osjećaj jer je i sama htjela nešto zamoliti. "Nego, putniku kao što ste vi konj je jedini pratioc pa bih se usudila zaljučiti da sa sobom nosite neki pribor za čišćenje dlake. Lom je malo blatan, htjela bih ga očetkati kada se blato osuši, imate li možda četku?" pogledala ga je molečljivo nakon što je od prihvatila čuturicu, vuk je zacvilio na spomen svog imena osjećajući se prozvanim. "Naravno. Dok god Lomu", reče kapetan upotrijebivši ime, "ne smeta dijeliti četku s jednim konjem." S osmijehom joj doda četku i sjedne na ležaj koji je složio. Vuk je gromoglasno zarežao i iskesio zube na tu primjedbu. "Aja, ispričavam se." rekla je Mel i opalila Loma po njušci, on je zacvilio i spustio glavu bliže tlu. "Sam si si kriv.", rekla mu je i uzela ponuđenu četku koju je zataknula za remen, "vratimo se brzo." nasmiješila se prijateljski. Lupila je dlanom o dlan i usmjerila dva prsta pred sebe, Lom je potrčao u tom smjeru u cik-cak liniji, Mel ga je sljedila brzim hodom, htjela je sačuvati malo elegancije, a i čemu žurba? Njene noge su već same znale put pa je mogla istovremeno razmišljati dok je tako hodala. Renarion je bio tako ljubazan i susretljiv što je i nju podsvjesno tjeralo na isto, što je ustvari bila ugodna promjena. Većinom bi se samo skrivala od prolaznika u strahu da joj netko ne naudi. "Izgleda kao lovac, možda zna Gorena, ali ako ga pitam za njega otkrila bi previše o sebi. Svatko može izviti usne u prijateljski osmijeh. Učena sam da ne vjerujem previše ljubaznim ni previše lijepim ljudima. Moram održati distancu, to je sve." mislila je Mel na glas, zašula je šum potoka, još samo par redova drveća i tamo je. "Nakon što ode i mi čemo krenuti na put, otići ćemo do mojih, ideš sa mnom" obratila je Lomu koji je zamahao repom i usporio, sad je hodao uz njen bok. Došla je do potoka i skočila na jedan zaglađen kamen kako bi napunila čuturicu. "Napij se i ti sada koliko želiš." rekla je Lomu i pošto je napunila čuturicu dlanovima si je pomogla da prinese vodu ustima, ponovila je to par puta te se nakon toga zaputila natrag. "Znam da se ustvari bojiš njegovog konja, nemoj izazivat, ne će ti ništa napraviti, a i ako pokuša, znaš da sam ja tu." nasmiješila se ona vuku, znala je, da koliko god se njen suputnik činio strašnim, ne voli biti u blizini životinja većih od sebe jer se boji. Osjetila je glad, tek je sada shvatila da gotovo cijeli dan nije ništa jela. "Što se tiče te večere.... Treba to i uhvatiti.... Bi li bio tako dobar i pobrinuo se za to?" obratila se vuku i pogladila ga po glavi, vuk je zalajao i trkom se udaljio, a Mel je nastavila svoj put i za minutu stigla na proplanak. Do tada ležeći, spazivši Melweninu pojavu kapetan se uspravio u prikladniji položaj. Stizala je iz smjera zapada, i zlatne zrake poslijepodnevnog sunca probijale su se kroz krošnje, hvatajući se u njenoj plavoj kosi. Nije mogao ne primjetiti koliko je ta vitka pojava zapravo bila lijepa. Na trenutak je usporedi s Mistamire, ali bile su to sasvim različite vrste ljepote, neusporedive i jedinstvene svaka za sebe. Zapitao se što li radi ovdje u šumi, te odluči uskoro na neupadljiv način doznati. "Vratila si se." reče nasmiješeno. "Imam spremljene suhe hrane i nešto pića, ali možda bi tvoj prijatelj mogao pribaviti svježijeg ulova?" Melwen kimne glavom, kratko objasnivši da je to već sređeno, na što on odgovori: "Odlično. U tom slučaju pobrinut ću se za vatru." Nedugo nakon, vatra je veselo pucketala okružena prstenom kamenja, a Lom se vratio s ulovom. "Ovo je bio spas u zadnji čas." izustila je Mel uživajući dok je udisala miris pečenog mesa, Lom je zadovoljno glodao kost nedaleko od vatre, sada sjajne, čiste dlake. "Ne sjećam se kad sam zadnji put dijelila obrok i s kim osim Loma." pomislila je Mel na glas i sekundu kasnije mentalno prekorila samu sebe, mišljenje na glas joj je nekako ušlo u naviku. Bojala se da će zaboraviti govoriti ako u svojim lutanjima nije barem malo koristila izgovorenu riječ ili dvije. Skrenula je pogled na komadiće mesa koji su se još pekli na vatri. "Kuda putujete?" znatiželjno je zapitala. "Ne moraš mi govoriti 'vi'. Nisam toliko važan, niti smo na nekom službenom mjestu na dužnosti." reče on. "A putujem na jug, prema Haradu ako te baš zanima. Nevažnim, ali privatnim poslom." Njeno pitanje savršeno je stiglo. Odlučio je odmah iskoristiti priliku koju mu je nesvjesno pružila. "Možda bi mi udovoljila jednakom mjerom, kada bih te pitao otkuda si? Što li djevojka poput tebe radi u šumama Ithiliena, daleko od civilizacije, te još u tako neobičnom društvu? "Ništa posebnog, šeće, bere cvijeće, opušta se.... Da, vuk je neobično društvo, ali i mnogo sigurnije nego prevrtljiva ljudska srca. Ako se uputim na i koju stranu s vremenom bih došla do civilizacije, ali zašto? Sve što mi je potrebno imam u šumi. Odakle sam....iz susjedstva." nasmiješila se Mel sklopivši oči, ni iz njoj samoj znanog razloga, nije bila umorna. "Pošteno. Obuzdat ću daljnju znatiželju." Nakon toga vrijeme su proveli u opuštenom razgovoru koji je u konačnici umirio i vuka. Govorili su o nebitnim, svakidašnjim stvarima. O suncu i mjesecu, vjetru i lišću. Kada je došlo vrijeme da kapetan nastavi put, bio je prilično siguran da Melwen nije bilo baš svejedno što odlazi. Ipak, od nje nije čuo ništa što bi to potvrdilo. Da nije išao po važnoj zadaći, i sam bi radije ostao ovdje dulje. Spakiravši se, pozdravio se s njom i osvježen nastavio cestom na jug. Adûn se očito dobrano odmorio, jer dospijeli su prilično daleko prije nego se smračilo, te su morali stati i prenoćiti. Sutra ih je čekao tek drugi od mnogo dana koji su predstojali na putu za Umbar. :ph34r: :ph34r: :ph34r: :ph34r: :ph34r: Da, to je bio susret koji ju je potakao da se vrati kući iako je to već kanila, ali trebao joj je mali poticaj. Mel je sjedila za stolom predvorja koji je također služio kao blagovaonica. „Ima li što novog u šumi? Jesi li primijetila onu povorku dok si putovala?“ pitala ju je njezina majka, visoka žena duge plave kose nijansu svijetlije od Meline, oči boje olujnog neba pozorno su promatrale Melinu pojavu. „Da.... vidjela sam povorku, ali nisam im se približavala iako sam ostala u blizini ceste. Definitivno koriste puno konja za 2 poveče kočije, bilo je i par manjih, a o straži da i ne govorim. Nije kao da u Ithilienu ima čudovišta koja zahtjevaju taj stupanj sigurnosti. Mislim da sam vidjela grbove Dol Amrotha na kočijama plaštevima stražara, ali uvijek treba uzeti mogućnost da su me oči prevarile.“ Podnijela je majci izvještaj Mel. „Vjerojatno čemo više o tome doznati od tvog brata kad se vrati s ocem iz lova.“ Odvratila je ona. Mel je pogledala kroz mali prozor kroz koji je pogled padao na šumu, sjeverni Ithilien, čudno kako je uvijek više voljela južni, nekako je bio manje naseljen, ovaj dio je bio dosta zastupljen zbog blizine Osgiliatha i Minas Tiritha. Uz prozor je ostavila svoj luk, no nikad se nije odvajala od 2 bodeža što su joj bili skriveni zataknuti za remenom hlaća. Vani je pred psećim kućicama lovačkih pasa njene obitelji ležao Lom, nije mogao biti miran u kući, Mel je samo čekala sa on reagira kako bi mogla izići i pozdraviti brata i oca što su se uskoro trebali vratiti iz lova, ali nešto drugo ju je još mučilo: u blizini njihove kuće nalazi se jedan veliki, tmuran zamak koji pripada lordu Ruthusu. Bilo je komešanja što je Mel mogla vidjeti čak iz sigurnosti kuće. Što li se događa? Posted by: cuthalion Dec 26 2010, 11:07 PM Iako je tek nedavno svanulo mnostvo ljudi je bilo u poljima okolo Minas Thiritha. Uzurbanim korakom stranac se priblizavao gradu. Nije volio kasnjenje. Zapravo to je jedna od stvari koje je mrzio vise od guzvi i gradova. Sve sto mu je bilo vazno je sastanak s kraljem i stari prijatelj. Jedna osoba s kojom je htio razgovarati te jedina osoba kojoj je vjerovao. Nadao se da je kralj najavio njegov dolazak strazi te da nece biti problema pri ulasku u citadelu. Na zveket novcica u torbici za pojasom se malo opustio te je naposljetku odlucio posjetiti Divlje ptice. Ipak mu je tebao jedan posten obrok i casa pravoga vina. Oko podneva je stigao do cetvrte razine. Nije imao nikakvih problema do sada ali je primjetio cudne poglede ljudi na sebi. Cuo je sapat i ljude kako govore da je jedan od posljednjih ''sumara'', kako su ih oni nazivali, te da je ludak zadivljen u izmrlu rasu. Idioti, pomislo je, kada bi barem znali da je medu sumarima bio i kralj Aragorn. Da je u sumarima zivljela Isildurova loza od njegova pada. Podnevno sunce je sjalo a on je na katu u kutu terase jeo divljac i pio vino. Predivan osjecaj iako mrzak zbog cinjenice sto je u gradu. Posted by: Númellóte Dec 26 2010, 11:56 PM Baš je htjela razgrnuti zastor na lijevoj strani, kad se otvore vrata na suprotnoj strani. Zabljesne ju svjetlost, a uši joj propara Angilianin glas. Došlo joj je da se baci natrag i povuče plahtu preko glave. Ali to bi bila gesta razmažena djeteta. Uostalom tako se i na trenutak osjećala kad joj je ta žena opipala čelo. Iza nje su slijedile druge pratilje sa hranom i vodom i umjesto mira sve je bilo kao u košnici. Uzdahnula je, a onda joj je do nosa dopro miris mesa. Želudac je opet zatulio. Prvo si je obrisala lice iako bi najradije odmah navalila na hranu. Od samog pogleda na pladanj curile su joj sline No prvo je htjela saznati gdje su uopće i jesuli blizu Dol Amrothu. A onda je čula Denarianu: ''..danima imate vrućicu.''. ''Danima??!!!'' – bila je, blago rečeno, iznenađena. Nekako je proizvela smiješak i poslužila se hranom. Meso je bilo odlično, kao i sir. Osjećala je zadovoljne poglede na sebi. Iako baš nije bilo pristojno, punih ustiju je stala ispaljivati pitanje za pitanjem:''A gdje smo uopće? Zar ne bi već trebali biti doma? I zašto je nestao moj luk iz kočije? Uostalom, gdje je Tagar?''. Uzela je čašu vode i iskapila sadržaj. ''Posljednje čega se sjećam je da smo se ukrcavali na brod u Osgiliathu.'' Namrštila se. Da, bila je umorna ujutro kad su kretali iz Minas Tiritha, jer je cijelu noć provela u društvu Ilonorna i Herlicara. I u duhu s mrtvim Boromirom i onim divnom vilenjakinjom. Ali da je bila tako umorna da je od toga dobila vrućicu? Pa nije se baš naprezala u Bijelom gradu, a nije.. ''Pa Mistamíre, a što je s Kućama izlječenja? To nije bio napor?'' podsjetila je samu sebe. Pokušala se još sjetiti jel' je nešto popila pri ukrcaju ili pojela što bi je dovelo u ovo stanje.. Odustala je nakon par sekundi i samo se posvetila hrani. I čekala na odgovore svojih pratilja. Posted by: Anira Dec 29 2010, 03:15 PM Pratilje su postale tihe i smušene nakon spominjanja Osgiliatha. "Luk vam je među stvarima gospo", reče Eithildia ravnim glasom i pomeri nekoliko ogrtača na vešalici. Zaista, luk je sve vreme bio ispod njih. Denariana se smrkla i nije odgovarala. Usne su joj bile blago stisnute dok je iz kovčega vadila čisto rublje i odeću za Mistamire. Povremeno bi se našla na vratima i gledala kako se donosi voda u šator. Eithilda je sela na ivicu kreveta, i gledala kroz prozor sa Mistamirine leve strane. "Princ će vam bolje odgovoriti na ta pitanja, ali pre toga se morate urediti." Pomalo izvinjavajuće ju je pogledala jer je, ma koliko lepa, gospa od Dol Amrotha videla i boljih dana. "Cela dva dana niste se budili. On je veoma zabrinut." Čekala je da završi sa hranom kako bi je ispratile do šatora za kupanje. Mistamire je čula glasove napolju. Neko je svirao na fruli. Dva stražara su prošla kraj prozora. Nedaleko je gorela jedna vatrica. Očito, njihova povorka se ulogorila. Posted by: Númellóte Dec 29 2010, 11:31 PM Naravno da joj nisu promakle reakcije njenih pratilja. Katkad je zaista željela da nije naslijedila tu obiteljsku crtu, ali kad se radilo o njenom bratu to joj je bilo od velike pomoći. Kimnula je Eithildi da je shvatila mig o njenom izgledu dok je ritmično žvakala hranu. Ma u ovom trenutku bolila ju je briga za izgled. Ipak istina je bila da se morala oprati, jer ipak s,e dok je imala vrućicu, znojila. Odugovlačila je još malo s polaganim žvakanjem. To se baš slagalo s laganim ritmom pjesme koju je netko svirao na fruli. Nedugo zatim, odgurnula je pladanj s hranom, zatražila je još vode koju su joj odmah natočili. Kad je popila, uz malu muku se ustala; koljena su joj klecala. ''Trebat ću malu pomoć da siđem i odem do šatora.'' Posted by: Anira Dec 30 2010, 12:18 AM Obuhvatile su je i ogrnule plaštom, a onda podigle na noge. "Preslaba je. Možda da dovedemo nekog da je prenese?", predloži Eithildia. Denariana otvori usta da nešto kaže, ali glas koji se čuo nije bio njen. Hrapav, oštar i majčinski strog, brižan i istovremeno pomalo visok: "Ko pokazuje slabost drugima, sklon ju je skrivati od sebe." Pratilje su utihnule. Ženine su šake bile sklopljene jedna preko druge u visini struka i svaka je vena bila vidljiva kroz kožu, tim pre što su rukavi bordo haljine bili podignuti. Bledim očima prešla je preko devojaka, a onda pružila ravan pogled samoj Mistamire. Trepavice joj behu bele kao i (URL: http://www.theartsdesk.com/images/stories/ART/Fisun_Guner/02QueenCharlotteNG.jpg). Gilwinge beše dadilja i prijateljica Mistamirine dalje rođake i, iako je i sama posedovala nešto plemenite krvi, nije bila rada kiti se na račun nečega što joj je darovano samo rođenjem. Imala je prijatelje na dvoru i u sviti koja je putovala za Minas Tirith, te ne beše čudno što je sada bila ovde. Osmotrila je Mistamire i klimnula glavom, a pratiljama uputila oštre poglede: smesta su je pustile. "Pođi, kupka je spremna." Otpratila je Mistamire do vrata i pustila je da sama izađe. Zatim je krenula pored nje. Eithildia i Denariana su ih pratile, noseći rublje. Bilo je vatre. Zapravo, i više od jedne logorske vatre - uspela je izbrojati bar četiri. Videla je svoje vojnike i ljude, sve na bezbednoj udaljenosti od njenog šatora. Nalazili su se na poljani okruženoj retkim drvećem i mogla je videti nepravilni obruč straže, ali šator, od prostog platna, pokazao se pred njom ubrzo, te nije mogla ništa više nazreti, osim toga da je jutro. Gilwinge se izmakla i pustila je da uđe. Unutra, na sredini, nalazila se bakarna kada u kojoj se pušila voda. Edited by Anira on Dec 30 2010, 12:25 AM Posted by: Anira Dec 30 2010, 04:56 PM Na brodu je bilo mirno. Blizu Groga, dvoje putnika igralo je neku igru na drvenoj tabli preko koje je bilo nabacano belo i crno kamenje. Neke su dame nakratko stajale kraj ograde, hladeći se lepezama, ali su se brzo sklonile u senku, strahujući za svoj ten. Početna ushićenost zbog prilaska detli naglo je splasnula. Grog oseti tapkanje po ramenu. "Đumbir", reče mornar, pružajući mu drveni krčag sa čajem. Razgolićena prsa mu behu preplanula a kosa požutela od sunca. Mladić, ali već je imao par ožiljaka i jednu tetovažu na boku u vidu siren-žene divlje kose. "Leči morsku bolest." Klimnuo je patuljku, a onda otišao dalje, deleći iste krčage začinjenog čaja i ruma ostalim putnicima. Galebovi su leteli u daljini. Edited by Anira on Dec 30 2010, 04:57 PM Posted by: Númellóte Dec 31 2010, 12:33 AM ''Oh, super. Što ona radi ovdje? Baš mi je sad trebala!'' – Jedva je suspregnula kolutanje očima. A i plaženje jezika bi baš bilo prigodno. No nekako je izdržala pogled stare Gilwinge. Još joj je samo falila prodika o ponašanju u javnosti. A što bi bilo da je doista bila u takvom stanju da bi joj takva pomoć bila neophodna? Pratilje su je u međuvremenu oslobodile stiska. Odlučno je zakoračila prema vratima. E pa pokazat ću ti ja slabost! Pa makar morala dopuzat do šatora na sve četiri. Prvih par koraka dok je izlazila mislila je da će se strovaliti niz stepenice koliko je duga i široka. Ali je hrabro nastavila dalje. Svjetlost ju je malo zaslijepila i nakon što je savladala spuštanje, zastala je na čas dok joj se pogled nije izoštrio. Po položaju sunca, bilo je rano poslijepodne; logorska vatra još je pucketala, vojnici su bili blizu. Nekako je sve bilo mirno. Onda joj je na um pala ideja. E pa sad ćemo malo demonstrirati hrabrost! Pa da ona rečenica bude smislena'' – nečujno se nacerila. Iako na dovoljnoj udaljenosti, vojnici su je mogli vidjeti. Izvukla je desnu ruku ispod plašta i mahnula im, pri tome se smiješeći od uha do ha. Mahnula im je još par puta, a onda se stvorila pred šatorom. Ušla je unutra uopće ne gledajući Gilwinge. Oči su joj odmah pretražile okolinu, ali osim bakrene kade nije bilo ničeg unutra. Pratilje su odmah ušle nakon njih dvije. Mistamíre nije gubila vrijeme. Skinula je plašt i spavačicu; stisnula zube i zakoračila u kadu punu tople vode. Edited by Númellóte on Dec 31 2010, 12:33 AM Posted by: Anira Dec 31 2010, 02:35 AM "Mislim da joj je otrov malko i glavu promućko", promrmlja levi stražar, pripadnik najbliže prinčeve garde, i napravi tihi zvižduk koji se ipak čuo u unutrašnjosti. Drugi se nakašlje i zavlada tišina. Posted by: Tulkas Andhrimnirson Dec 31 2010, 10:45 AM Cekajuci u redu na ulazu u Minas Tirith, Ichiro se zaista divio njegovim golemim zidinama i jakim, mithrilom pojacanim vratima. Izdaleka se cinio daleko manjim, kada ga je jucer 24. gwaerona, nakon skoro dva tjedna putovanja, ugledao na obzoru. Odrastajuci u selu Enara u sumovitim brdima jugoistocnog Khanda Ichiro nije mogao zamislit ovako nesto. Sigurno, vidio je skice, crteze, umjetnicke prikaze pa cak i tlocrte nizih razina grada, ali nista ga nije na moglo pripremit na ovoliko masivno zdanje gotovo cijelo izgradeno u kamenu. "Ime i svrha posjeta?" grubi mu strazarev je glas prekinuo kontemplacije. "Sato Ichiro, trgovina - chajem za lokalno mirodije." dodao je. Gondorske su trave bile razvikane na siroko i na daleko pa nije ni bilo cudno sto ga je strazar odmah propustio, uperivsi sumnjicav pogled u tanki kratki mach svezan na Ichirova leda. U gradu je prva postaja bila kuca odredenog trgovca koji vec godinama suraduje s Enarima, ipak je najbolji paravan uvijek onaj koji nije lazan a kod Rindana bi jos mogao i dobiti nesto za pojest. Danas popodne mora smislit nacin kako doci do kralja a da privuce sto manje pozornosti, a uvijek je ljakse razmisljat sit nego gladan. Ne zeleci potrositi vise vremena nego je potrebno uzeo je put pod noge, direkt najvecim ulicama, lakim korakom i kroz najvece guzve. Ako ikoga budu zanimao njegov posjet lako ce ga pratiti do trgovceve kuce. Nakon dvadeset-minutnog obroka te brzinskih razmjena novosti Ichiro je odlucio otici na sestu razinu i tamo potraziti nekog preko koga moze doci do kralja. Njegovi raniji planovi o tome da se jednostavno usulja u kraljevsku rezidenciju sada su se cinili smijesnim, sad kada je zbilja vidio zidine i kolicinu straze. Rindan ga takoder je upozorio na glasine o nekakvim sumljivim dogadanjima u zadnje vrijeme, od one vrste zbog kojih straza postane nervozna, pa je odlucio ponijeti samo noz i jedan jedini (URL: http://www.dragonhoshidefense.com/images/P1010275.JPG) skriven u cizmi. Tesko da ce mu straza iz cista mira pregledavat cizme, a jedan noz zakacen za pojas ne bi trebao uzrokovat nikakvih problema. Sada kada je otvoreno dosao do Rindanove kuce i potvrdio svoj paravan koji to nije, doslo je vrijeme za malo diskrecije. Uhoda uvijek ima, pogotovo oko kraljeva, pa nema razloga zasto bi im objavljivao s kim Enari posluju. Racunajuci na to da ce poslije podne biti manje ljudi u na sestoj razini Ichiro je krenio u duzu setnju kroz ulicice Minas Tiritha. Put mu se uglavnom sastojao od vrludanja malim ulicicama, pokojeg presjecanja kroz guzve glavnih pa cak i duzeg popodnevog caja u jednoj nazovi kavani na cetvrtoj razini, sve s ciljem da izgubi eventualne repove. Kada je nakon dvosatnog caja bio koliko toliko siguran da se nitko posebno ne zanima za njega nastavio je svoj put, sada malo direktnije, gore do seste razine. Nije imao nekakav precizan plan sto ce kada tamo dode, ali Rindan mu je spomenuo da je ravnetelj njihovog stacionara-Kuca Iscjeljenja kako su to ovdje zvali - relativno razuman covjek koji bi mogao diskretno doci do kralja. Ako su pak Kuce zatvorene morati ce potraziti nekog u hramu, jer zbilja nije htio doci do obicnog strazara i zahtijevati sastanak s vladarom. TO ne bi bilo diskretno. Penjuci se gore kroz mracne, male ulicice nije mogao ne primjetiti da je, iako su kuce na visim razinama postajale vece a slobodnog prostora sve vise, jedna stvar bila ista kao i na nizim razinama: smrad urina, bljuvotine i necisti. Iza svog uzvisenog drzanja i bogati i siromasni Gondora imali su naviku opijati se pa poput zvjeradi urinirat i nuzdit po ulici, tamo gdje su mislili da nitko nece vidjet. Laknulo mu je kada je izbio na glavnu ulicu pred ulazom u sestu razinu, a jos vise mu je laknulo kada je neometano, uz samo uobicajene cudne poglede prosao kroz vratnice. Edited by Tulkas Andhrimnirson on Dec 31 2010, 10:47 AM Posted by: Renarion Arenimon Jan 4 2011, 01:49 AM Jutro drugoga dana putovanja bilo je već dobrano odmaklo, i sunce se bližilo svom vrhuncu nad južnim Ithillienom. Kapetan je odmarao s konjem uz cestu, jer bili su putovali od same zore. "Adûn." reče prešavši rukom preko vrata svog vranca, te uzdahne. Mnogo je milja preostalo na putu do Umbara. Ovo je bio najduži put na koji je krenuo u mnogo vremena, i bojao se da neće proći bez nevolja. Osmijeh mu se stvorio na licu kad se prisjetio susreta s djevojkom Melwen dan ranije. Hoće li je ponovno vidjeti? Možda. Svakako bi to volio, to je znao. Ogleda se uokolo. Cesta je zjapila prazna, okružena gustom šumom s obje strane. Sunce se nije žurilo. Ali on jest. Uskoro će morati krenuti. Ovo je bio najlakši dio putovanja. Konja će štedjeti kad ga ionako teren prisili na to. Teret koji nosi mora najbržim putem stići na odredište, podsjeti se kraljevih riječi. Za danas je zacrtao prespavati na prijelazu Porosa, koji je označavao kraj Ithilliena. Sutra jaše cestom za Harad. Bilo je dobro ponovno putovati, pomisli s iskrenim zadovoljstvom. Posted by: DarkMayhem Jan 4 2011, 11:56 AM Grog popije đumbir nakon što je užicao jednog mornara za malo ruma. Tad se nasloni na ogradu i pogleda po palubi, primjeti kako jedan mornar vara u klađenju i nasmješi se. Kad je onaj mladi mornar ponovo prošao zahvali mu se. Baš kada je razmišljao kako bi mogao nači neku zabavu primjeti kako je tu more dosta plitko i smisli ideju, te odmah krene saznati gdje je kapetan kako bi tu ideju proveo u realizaciju. Čim je izvukao informaciju od jednog mornara krene prema kapetanovoj kabini i bane unutra "Kapetane imam poslovnu ponudu za vas." kaže s velikim osmjehom na licu. Posted by: Anira Jan 4 2011, 02:26 PM Kapetan Varde ga odmeri s rukama na kukovima. Na sebi je imao crveni kaput, pero u kosi, donji veš i pištolj zataknut za pojas. U kabini se nalazio jedan veliki sto zastrt mapama od kojih jedna beše zataknuta nožem, dva poveća kovčega i vrata koja su vodila u privatne odaje. Luster sa ugašenim svećama ljuljao mu se nad glavom. "Slušam", reče i zagladi brk. Edited by Anira on Jan 11 2011, 02:55 PM Posted by: DarkMayhem Jan 4 2011, 03:57 PM "Kolko sam vidjeo ovdje je voda poprilicno plitka, a zbog nepogoda tu se događaju nesreče. Mogao bih roniti ja dah do olupine broda i izvuči neke vrijedne stvari ako ih nađem. A zaradu djelimo popola. Samo cu trebati pomoc pri izvlacenju" Edited by DarkMayhem on Jan 4 2011, 03:58 PM Posted by: Númellóte Jan 4 2011, 11:49 PM Osim što je bila crvena od topline vode u koju se netom spustila, krv joj se dodatno uskipila na komentar stražara ispred šatora. Nabrojavši do pet, uzdahnula je i slatkim glasom otpovrnula, taman toliko da ju je dotični mogao čuti: ''Na tvom mjestu brinula bih se da mi glava ostane na ramenima''. Ti Tagarovi ljudi su si svašta dozvoljavali. Zadovoljna sobom, udobno se smjestila i zatvorila oči. Ignorirala je ostatak društva, pokušavajući uživati u ovo malo mira koje će, nekako je predosjećala, imati danas. Ali bijesa mu! pred očima joj iskrsnu zelene okice kapetana Renariona. Protrljala je oči, pokušavajući odagnati slike iz Kuća izlječenja. Da joj je tu, najradije bi mu priljepila šamar ili još bolje, svezala ga za drvo i gađala jabuku koju bi postavila na njegovu glavu. Ta pomisao ju je toliko oduševila da je skupljenom šakom lupila po površini vode i zašpricala sve uokolo. Uputila je prisutnima ispričavajući pogled. A onda se opet primirila i pokušala još jednom odvrtiti film natrag, na dan odlaska iz Minas Tiritha. Ilonorn ju je probudio kad su prve zrake sunca izbile na istoku. Zaspala je na podu, na jastucima u biblioteci gdje su dugo u noć pili i pričali o Boromiru i njegovoj vilenjakinji. Herlicar je i dalje spavao na fotelji, pa ga još nisu htjeli buditi. Mistamírei se nije išlo doma, u Dol Amroth, ali nije imala izbora. Kad je došla u svoje odaje, oprala se, a dvije pratilje su užurbano slagale što je još trebalo složiti za put. Mista je otišla još do Kuća izlječenja i ondje doručkovala sa Dafyddom. Obavijestio ju je o povratku i ponovnom odlasku kapetana. Laknulo joj je, jer je bio dobro. S druge strane, bila je razočarana što nije održao obećanje. Da je bar ostavio nešto napisanog, a uostalom nije ona bila tako nedostupna. Mogao ju je pronaći ako je htio. Sudeći po tome, nije htio. Bila je razočarana. Dafydd je to primijetio, ali hvala Eruu, nije dalje potezao za tim. Sjećala se da joj je rekao da će uvijek biti dobrodošla. Zatim je tu bio pozdrav s kraljevskom obitelji, a onda put prema Osgiliathu i brodu koji ih je trebao prevesti dio puta. Zadnje što je Misti ostalo u sjećanju bilo je da se spuštala u potpalublje. I onda crnilo. Nesvjesno se namrštila, a onda je čula glasove koji su je vratili u stvarnost. Edited by Númellóte on Jan 5 2011, 12:01 AM Posted by: Anira Jan 11 2011, 02:54 PM Tulkas - na 6. nivou Minas Tiritha Šesti nivo. Bilo je interesantno videti kako su nivou poređani, hijerarhijski: prvi i drugi nivo bio je puki svet, mada je na drugom bila kasarna. Treći je bio trgovački krug, dok su četvrti dobrim delom zauzele vojne zgrade i, sa druge strane, nešto bogatije kuće i pansioni. Peti je sačinjavalo visoko društvo, iako su se mnogi plemići davno naselili u Donji grad, u kojem su nesmetano mogli praviti veće vile, prema svojim standardima i bez ograničavajućih zidova. A na šestom nivou, tik ispod citadele, nalazila se velika Kuća Isceljenja i Hram. Hram. (IMAGE: http://i53.tinypic.com/9ko1o8.jpg) (privremena mapa) Nastao je u godini 140-oj četvrtog doba. Beše to impresivna građevina od belog kamena, boje iste, ali arhitekture netipične za Beli grad. Nikako nije u lepoti nadmašio visoku Echtelionovu kulu koja je na sedmom nivou blistala iz daljine, ali ipak beše neobičan, njegove kupole behu čudo za sebe, a graditelj, slavni Brius od Awennora, postao je legenda. Međutim, sve što je jedan stranac video jesu posrebrene kupole. Sa mesta na kojem je stajao, na samom ulazu na šesti nivo, nije mogao proći do hrama - osim ako ne skrene levo, pored Kuća Isceljenja pa celim šestim nivoem, prateći zidove citadele. Ilhirel - u severnom Ithilienu Začuje se kuckanje na prozoru Melwenine porodične kuće. Psi su lajali, a onda utihnuli. Kuc, kuc, kuc. Zatim tišina. Pa opet: kuc, kuc, kuc. Nakon toga, grebanje po staklu - nalik kandžama, pa lepetanje i još jedna tišina. Neki hladan vetar je iznenada zazvižao oko kuće, tresući vrata i prozore, i jeza se uvuče u kosti ukućana. Iako beše podne, i Arienino je sunce bacalo vertikalne snopove spasonosnog svetla, iznenada se smrači. Trajalo je to neko vreme, i nikakav se zvuk spolja nije dao naslutiti, osim vriskova vetra, osim plača koji je nosio, besa i pretnji i dozivanja. A onda je polako nestao. Sunce se vratilo. Ptice su cvrkutale u krošnjama oko kuće. Dark Mayhem - na ušću Anduina Oči kapetana Varde zasvetlucaše, iako danas nije ni načeo rum. "Tako, moj saputniče! Priča vam je poznata!", nasmeje se bučno. "Da, jedna od lađi Princa Azrika i dalje je tu. Ukleta je, kažu, i ponekad se magla digne u noćima hladnim i tamnim, i ljudi govore da to su duhovi mornara napuštenih, i kletva na njima leži zapečaćena, čekajući nekog hrabrog ili ludog da oslobodi je!" Tamnokosi muškarac sedne za sto. "Oh, pa u redu. A kada to mislite uraditi, prijatelju? Gnev putnika navući ćemo ukoliko pohod po danu obavimo, a strah u svoje kosti primićemo ako noću pođemo. O ugledu svom brinuti moram!" Numellote - karavan u šumi Pratilje su pomogle Princezi-sestri da se obuče i onda su je otpratile do jednog većeg šatora. Bio je srebrn i oko njega vijorila su se dva identična barjaka: labud i lađa, na plavom. Stražari, u livreji sličnih boja i belim labudom na grudima, pokloniše se gospi. Kada ona uđe unutra, karavan, koji je do tog trena zadržavao dah, ponovo živnu: začuše se pesma i frula i harfa i cvrčanje kakve divlje životinje na vatrici. Vojnički duh, obgrljen mnogim nevoljama, lako je razgaliti. Unutrašnjost šatora bila je osvetljena fenjerima. Nije bilo nikoga, osim Tagara, za stolom od svetlog drveta i mapom pred sobom. Kada je Mistamire najavljena, skočio je na noge, održavajući strogo držanje sve dok se pratilje, stražari i njegovi kapetani nisu izvukli napolje, ostavljajući ih same. Tagarova je košulja bila razdrljena, oči mu behu crvene od besanih noći i svetlucave kada okrznuše Mistamireine. Tamne kovrdže neuređene, pesnice stisnute. "Živa si", procedio je, i šok i olakšanje zameniše brigu. Zatvorio je oči i stegnuo privezak koji mu je visio na zlatnom lančiću oko vrata - belo sunce za 14 zraka srebrne i zlatne boje. Mrmljao je nešto, molitvu, blagoslov ili novi napev Valarima za zaštitu spasenih. "Živa si", još jednom ponovi, čisto da se probudi iz sna. Edited by Anira on Jan 15 2011, 04:52 PM Posted by: Ilhirel Jan 15 2011, 04:43 PM Mel je stajala ukipljeno kraj prozora, povijenih koljena, spremna da skoći na najmanji znak prijetnje. Nešto se desilo što nije mogla objasniti, pogledala je majku čije je lice bilo beskrvno, ali izraz na njemu kao da nije bio previše uznemiren. "Da li se ovo često događalo u zadnje vrijeme?" upitala je Mel majku koja je samo odmahnula glavu te pogledala kroz prozor. "Ovo je prvi put." rekla je polako. "Mirfea!?" povikao je muškarac smeđe kose što je ušao nakon naglog otvoranja vrata od kojeg je Mel poskočila. "Prepao si nas. Dobro smo." obratila mu se Mirfea, Melina majka. "Naglo se smračilo, psi su se čudno ponašali pa smo pohitali da provijerimo da li je ovdje sve u.....Mel!" objašnjavao je mladić što je ušao nakon smeđokosog muškarca. Bio je nešto viši od njega, vitak, plavokos u jednakoj mjeri kao Mel, a sada ju je promatrao sivim očima, jednakim onima kakve je imao muškarac. "Budi pozdravljen, brate." nasmiješila mu se Mel nakon čega ju je pridošlica zagrlio. "Pretpostavljam da je onaj vuk vani došao za tobom? Bez brige, psi ga drže opkoljenim, nismo imali vremena pozabaviti se njime pa smo ga ostavili na sekundu da provijerimo je li sve u redu u kući... Ali sad imamo." rekao je mladić na što se Mel protisnula pored njega i otišla van, on ju je pratio. Kao što joj je brat rekao: čopor lovačkih pasa u polukrugu je motrilo Loma koji je bio potjeran uza zid kuće. "Goren, povuci ih, brzo....Još koju sekundu i mogao bi ostati bez pasa." obratila se bratu koji je odmah naredio da se psi povuku, vjerujući svojoj sestri na riječ. Lom se nija makao s mjesta, režao je gromoglasno, ogoljenih očnjaka i povijenih nogu, spreman za napad, pratio je pse pogledom. Psi su se, njih 7, povukli do mjesta na kojem je Goren stajao. "Lom?" zazvala ga je Mel nesigurno. Lom se odmakao od zida, ali nije dizao pogled od pasa i svejednako je prijeteći režao napredujući polako prema mjestu gdje su bili. "LOM!" povikala je Mel, ovoga puta vuk je reagirao, podigao je glavu gledajući Mel u oči. Mel se pomakla i krenula u njegovom smjeru stajući pola metra od vuka, održavala je kontakt očima. "Odvedi pse, zatvori ih u njihove kućice. Ovo je Lom, vuk koji putuje sa mnom, našla sam ga u šumi kao štene i trenutno je jako ljut." rekla je Mel Gorenu. "Oh, trebao sam pretpostaviti..." gotovo tužno je odgovorio Goren i učinio kako mu je Mel rekla. Kada su se zatvorila i 7. vratašca Mel je pogledala u njihovom smijeru što je učinio i Lom te je nakon toga promijenio stav. Rep koji je do tada bio ispružen vodoravno je ponovno pao u uobičajen položaj, zubi su ponovno bili skriveni, glava postavljena više, režanje je prestalo. Mel mu se približila s oba dlana okrenuta prema njemu. Vuk je onjušio ruke, dozvolio joj da ga pogladi te se potom udaljio do ruba šume i legao u sjenu drveta odakle je dalje promatrao Mel. Edited by Ilhirel on Jan 15 2011, 05:51 PM Posted by: Anira Jan 15 2011, 05:02 PM A iz kuće se začuo vrisak. Mifrein je dlan bio krvav a krv je bila i na kljunu velike crne ptice koja se kandžama držala za uzglavlje najviše stolice. Gavran se oglašavao, ujednačeno i preteći. Oko vrata je imao ogrlicu i na njoj majušni rubin. Kada je spazio Melwen, zalepetao je krilima i onda je osmotrio jednim okom, ne trepćući. Posted by: Ilhirel Jan 15 2011, 05:07 PM Nakon što je utrčala u kuću reagirajući na vrisak svoje majke Mel naizmjence par puta pogleda dlan svoje majke i pticu kojoj ovdje nije bilo mjesto. "Ti si strugao po prozoru, zar ne? Nosiš li što?" obratila se ptici polako prilazeći stolici na čijem uzglavlju je stajala. Iza njenih leđa onaj čovjek, njen otac, je zaštitnički stao pred Mirfeu kako joj ptica više nebi mogla nauditi. Posted by: Anira Jan 15 2011, 05:14 PM Gavran trepne. Možda. Glas je bio hrapav, i zao. I otrovno crven, kao rubin, i kao drugo oko kojim je sad pogledao, okrećući glavu na stranu. Ali niko pored Melwen se nije pomerio. U tvojoj glavi, lutkice, ne plaši se. Imam ponudu za tebe. Graktanje koje je ptica zatim ispustila bilo je nalih podsmehu. Posted by: Ilhirel Jan 15 2011, 05:18 PM Mel se jedva suspregnula od nekog otvorenog izraza gađenja. Nije joj se sviđala ta crna ptica koja se tako superiorno postavljala. "Kojim poslom si ovdje? Što želiš od mene?" progovorila je Mel promatrajući pticu skupljenih očiju. Edited by Ilhirel on Jan 15 2011, 06:19 PM Posted by: Anira Jan 15 2011, 05:36 PM "Kra-a?" Tako je otprilike zvučalo kada je gavran otvorio usta, upitno kriveći glavu i klateći se s noge na nogu na stolici. Kao najobičnija ptica kojoj nije jasno šta od nje žele. I kao i svaka obična ptica i on je raširio krila kad mu je postalo dosadno, i iznad njihovih glava zdimio kroz otvorena vrata. Kada je gavran izleteo, Mel je mogla videti blesak slika pred očima: Loma, krvavog i izgrebanog kandžama, utvrdu sa četiri kule u plamenu i pod opsadom - a to je bila utvrda kneza Ruthusa - kovčeg sa nakitom, pun zlata i opala, jedan veliki plavi kamen u nečijim belim rukama sa dugim, iskrzanim noktima, ogromna krila naspram neba i veliko crno perje koje pada na tlo; zatim su usledili nizovi strašnih prikaza, pustih humki za koje je instinktivno znala da pripadaju njenim roditeljima i bratu, i sveštenik koji je nad svakom pravio znak 14-krake zvezde sa srebrnim krugom u sredini koji je postajao crn... I jedan čovek koji jaše sam, a njegova leđa gore, kao i njegov plašt i kosa, ali on to ne primećuje i jaše kroz poljane i dine i pustinju. I na kraju, imala je utisak da gleda kroz oči ptice, ptice koja leti od njene kuće ka severu i spušta se ka onoj istoj utvrdi, uleće kroz jedno okno u tamu, leti hodnicima, i naposletku kroz rešetke, gde u kutku nazire čoveka u ritama koje su nekada morale biti bogate. On diže glavu, sklanja crne uvojke sa očiju i Melwen utapa se u njihovom plavetnilu. Ja mogu sprečiti da se to desi. Čovek trepne i sve se zamrači. Kada se svetlost vrati, Melwen shvati da je i dalje u svojoj kući, gledajući kroz otvorena vrata u krošnje drveća. Posted by: Ilhirel Jan 15 2011, 05:44 PM Kada je došla k sebi nakon onoga što je upavo vidjela potrčala je van, prema rubu šume. Čula je povike za sobom, ali nije marila za njih. Nije ugledala Loma na uglu šume gdje je ležao maloprije. Kao košuta u bijegu stala je vrludati među stabilima tražeći. Nakon što je počela pomalo gubiti dah stala je na mjestu podigla glavu prema nebu i imitirala vučje zavijanje. Bila je to jadna sjena vučje pjesme, ali dobila je odgovor nakon čega joj se srce malo smirilo. Lom je dobro, u šumi, vjerojatno krvave njuške, ali to je dobro, udaljio bi se od nje samo radi hrane. "Moram poći u zamak....ne... moram ostati, štititi što mi je milo. Što li je ono bilo? Kako znam da su ono bile slike budućnosti?" pošaptala je za sebe i krenula hodom nazad prema kući, znala je da je Lom na sigurnom upravo gdje je, nakon što pojede vratit će se bliže kući. Edited by Ilhirel on Jan 15 2011, 06:49 PM Posted by: Tulkas Andhrimnirson Jan 15 2011, 06:54 PM Ulazeci na sestu razinu Ichiro je bacio brzi pogled uokolo, cisto da si mentalno zabiljezi ulaz u citadelu, staje, strazarske barake, i na sveprisutne hramse kupole na drugoj strani kamene izbocine koja je rezala citav grad poput noza. Na nizim razina je bilo tunela kroz tu izbocinu ali na sestoj razini taj tunel je vodio do sedme razine, pa bi do hrama morao ici skroz okolo uza zidine. No na srecu, zasad Ichiro nije imao razloga za takve setnje, njegov je cilj - Kuce iscjeljenja - bio odmah lijevo. U Kucama pogledom je prvo potrazio nekakvu recepciju gdje bi ga mogli uputit Dafyddu. Posted by: Anira Jan 15 2011, 07:07 PM Ušao je u veliku odaju kroz vrata koja su uvek bila otvorena. Ljudi su tu uvek cirkulisali. Jedan polukružni pult bio je ispresecan na dva dela - za njim su stajala tri mlada vidara, usmeravajući ljude kroz četiri prolaza. Kameni pod i kameni zidovi činili su da svi glasovi odjekuju, stoga su svi šaputali. "Athelas, zar se to još koristi?" "Kroz treća vrata, molim, sestra će vam pomoći." "...odmor i san, u pitanju je samo umor, ne brinite." "Hajde da ne zakasnimo na tržnicu." "...ne jede, samo plače, šššš, ššššš, ljubavi." Jedan vidar odvede ženu i dete, i bebin plač se utiša. Ichiro se sad nalazio pravo pred vidarom sa leve strane. "Recite?", upita ovaj mehanički, usput slažući papire i dopisujući cifre. Posted by: Tulkas Andhrimnirson Jan 15 2011, 07:12 PM "Moje ime je Sato Ichiro. Trebam razgovarati s gospodinom Dafyddom, recite mu da me poslao Rindan, trgovac biljem s trece razine, i recite mu da je vazno." Posted by: Anira Jan 15 2011, 07:22 PM Vidar odmahne. "Nije ovde. Zaista jeste hitno jer tu isporuku bilja čekamo već dva dana, ali Čuvar teško da će primiti ikoga." Zastade pa uzdahne. "Vidite, unuka mu je umrla. Imala je šest. Mogu vas odvesti jedino do nekog od glavnih vidara." Posted by: Tulkas Andhrimnirson Jan 15 2011, 08:19 PM "Isporuku? Podsjetit cu Rindana na vas ali ja trebam razgovarat s vasim šefom osobno. Nista onda, hvala i dovidenja." Ni ne cekajuci odgovora Ichiro se okrenuo na peti i opsujuci si u bradu odmarsirao van. Krasno sad cu jos morat do hrama, valjda tamo ima neki religijski starjesina koji bi mogao nesto sredit. Pa, put do hrama bi bio daleko zanimljivij da ga je presao po obodu zidina no strazari na zidinama nisu izgledali pretjerano razdragani kada je krenio prema njima, pa se morao zadovoljit setnjom u sjeni uz zidine. To je doduse, zbog kruznog oblika zidina imalo manu - nakon nekog vremena, dosao je do osuncanog dijela. Na brzinu je presao preko parkica izmedu dvaju zidina da bi se opet nasao u sjeni, ovaj puta sedmog reda zidina, te nastavio svojim putem do hrama. Edited by Tulkas Andhrimnirson on Jan 15 2011, 11:16 PM Posted by: Ilhirel Jan 17 2011, 06:50 PM "Dobro što radiš? Samo tako otrčiš. Zabrinjavaš majku. Čime je to bilo izazvano?" odmah po povratku ju je otac dočekao na vratima. "Morala sam nešto provijeriti, ispričavam se, ona ptica je imala zlokobnu auru...." poklonila je glavu Mel, znala je da joj je i otac malo van sebe, ali to joj nije pomoglo s njenom vlastitom unutarnjom borbom: Što učiniti? "Uđi, moramo se svi malo primiriti." poručio joj je otac nakon čega je ona poslušno ušla u kuću. Goren i Mirfea su sjedili za malim okruglim stolićem što je bio smješten u samom kutu sobe, raspravljali su o onom nemilom događaju. Mel je pomno promotrila majčinu šaku koja je sad bila uredno povezana te je, nakon što je zaključila da joj gavran osim toga nije napravio ništa nažao, sjela s njima. "Pitam se kakva sila ima prste u ovome, jer ovakvo ponašanje životinja nije prirodno, a nagla smračenja još više odskaču od normalnog." govorio je Goren nervozno kuckajući jagodicama po stolu. "Tko bi znao..." komentirala je Mirfea zamišljeno. "Najbolje da se ne obaziremo na to." ubacila se Mel. Goren ju je pogledao. "Zanimljivo kako tebe uvijek prate neki nemili događaji." rekao je šaleći se dijelom, Mel tužno slegne ramenima. "Mel je u pravu, najbolje da to ostavilo iza sebe za sada, hajde da nešto pojedemo." od stola je ustala Mirfea i krenula u pokrajnju sobu. "Hoćete li mi donijeti današnji ulov ili da se vratim po njega?" začuo se ponovno njen glas nakon sekunde. Goren i njegov otac su se trgnuli i otišli do svojih konja. Posted by: Anira Jan 17 2011, 09:59 PM Glasovi su je vratili u stvarnost. "Mistamíre!"- zavikne stara Gilwinge. "Dosta bi bilo izležavanja, moramo ti još kosu oprati. Ne možeš takva među ljude." Pratilje su već bile spremne. Sve je bilo spremno – bočica sa gustom tekućinom, maleni stolac, ručnici – sve je to registrirala dok se podizala iz kade. Eithilda ju je umotala u ručnik, istrljala i dala joj dugi ogrtač da joj ne bude hladno – haljina tek na kraju ide - dok je Denariana čekala da se Mista sjedne na stolčić kako bi joj oprala kosu. Nije da to ona nije mogla sama, ali dok je stara dadilja bila s njima, sve je moralo funkcionirati po njenom. Kad je to obavljeno, Misti su dali da odjene tamnoplavu haljinu, na rubovima izvezenu cvjetnim motivima. Na to je stavila ogrtač s kapuljačom koju je stavila na glavu jer joj je kosa bila vlažna od pranja, da se slučajno ne prehladi. Otpratili su je do šatora koji se nalazio nedaleko mjesta gdje je malo prije bila. Kimnula je stražarima i, pričekavši malo, ušla nakon što je Tagaru bio najavljen njen dolazak. Bila je, blagorečeno, šokirana njegovim izgledom dok je spuštala kapuljaču. Njegove oči, kosa, odjeća... "Živa si" – čula ga je reći. "Jesam. Teško se mene riješiti." Nasmiješila se, iako Tagaru nije bilo do šale. On se molio. On je stvarno bio zabrinut za mene! – grlo joj se steglo. Instinktivno mu je prišla i zagrlila ga. To je rijetko činila jer Tagar nije bio veliki pristalica takvog ponašanja, bar ne u javnosti. S godinama je naučila tako živjeti. A onda se odmaknula na korak udaljenosti. "A sad mi reci gdje smo točno i što se dogodilo?" "Ovde", pokaže prstom na mapu, samo nekoliko desetina milja iznad Osgiliatha, sa istočne strane Anduina. Tagar se mrštio nad njom, a onda klimnuo Mistamire da sedne, ne ispuštajući je iz vida. Lagano je odmahivao glavom, i jasno se videlo da se premišlja kako da počne. Na kraju se kiselo nasmeje: "Preživela si pokušaj sopstvenog ubistva, voljena sestro, to se desilo." Mistamíre je nabrala čelo kad je vidjela mjesto koje joj je Tagar pokazao na karti. "Iznad? Zar ne bi trebali imati Osgiliath sad već za leđima?" - reče dok se smještala na stolicu tako da ga je mogla gledati u lice. Naravno da nije bila spremna na ono što mu je sišla s usana. "Mmmmolim??!" Da nije sjedila, noge bi joj otkazale poslušnost. Bljedilo joj se popelo u lice, a drhtaj prošao tijelom. Stegnula je jače oko sebe ogrtač. ''A ja sam mislila da je to zbog premorenosti il...'' glas joj se prekinuo na trenutak. "Imamo li uopće ideje tko bi to učinio? Molim te, nemoj bit tako škrt na riječima; reci mi sve što se događalo." - pogled joj je bio preklinjajući. "Onda ti moram ispričati celih prethodnih deset godina. A i više. Možda tako i treba." Svalio se u stolicu preko puta nje, pogled mu je lutao. "Još i pre nego što su otac i majka umrli... mi smo bili zaštićeni. Nakon njih, ja sam te nastavio držati sigurnu, trudeći se da ti obezbedim udobnost i ispunim svaku želju. Nisam bio dobar kada je pružanje ljubavi u pitanju, jer i sam sam odavno zaboravio očevu i majčinu toplinu. To nije dovoljno dobar izgovor", slegnuo je ramenima, "ali pokušao sam ti je zameniti svime što si htela. A uz to, ja sam pre svega želeo da budeš sigurna. Uvek. Da imaš haljine, raskošne odaje, da imaš lepo društvo i knige, da sviraš i da plešeš. Pratilje da sa njima razgovaraš o onome o čemu samnom nisi mogla. Dok sam ja vladao... Upravljao stvarima za koje sam se zakleo da ih nikada nećeš znati. Da se ni jedna naznaka besa ili bola nikada ne pojavi na tvom licu." Stegnuo je usne i pogledao je, i video da je omanuo. A ona je i dalje čekala odgovor. Tagar besno ustane, rukom obori sve stvari sa stola ispuštajući nerazgovetan urlik besa, i okrene leđa Mistamire, kršeći ruke. "O Valari, prosvetlite me!" Stegnuo je 14-kratku zvezdu, prinoseći je čelu i prosiktao: "Kraljica." Edited by Anira on Jan 17 2011, 10:20 PM Posted by: BalrogOfMorgoth Jan 18 2011, 01:56 PM (IMAGE: http://i54.tinypic.com/20fruj8.jpg) U jutarnjim satima, dvorište tvrđave odzvanjalo je od udaranja čelika po nakovnju. Jedan sluga prešao je čistinu između zgrada, zaobišao bunar u sredini, i prišao kovačnici. Poklonio se. "Knez Ruthus vas je pozvao, gospodine. On želi da pođete zajedno sa svećenikom i gospodinom Brandom kako biste dočekali karavanu s juga." I tako, tek što je prošlo podne, i sjenke su se već malo, po malo počele dužiti. Kardal se nalazio u ne baš zabavnom društvu dva gospodina. Iza njih jahalo je četiri čuvara. Gospodar Branda bio je mladi plemić, platinaste kratke kose, odjeven u smeđi dublet okičen zlatom. Svečenik, ili Donosioc rječi, ili Prvi od sljedbenika, kako su ih nazivali, bijaše čovjek po imenu Irurim, sluga sedmero i sedam, kako se uvjek predstavljao. Nosio je bjelu odoru - na ljevom ramenu mu je sedmokraka zvezda bila srebrne, a na desnom zlatne boje. Na grudima se nalazila jedna veća, od 14 krakova - i srebrnih i zlatnik, oko bijelog diska koji se presijavao na suncu. Ti kraci predstavljali su 14 Valara, znao je Kardal, a bjeli disk bio je čistoća samog Tvorca. Naravno, niko to ne bi rekao tim rječima, opleli bi neku zamršenu priču i nabacili koju suludu legendu, ali simbolika je bila tu. Irurimova je kosa bila sjeda i talasasta, tamo gde ju je bilo. "Hmpf, jedan Patuljak, u društvu ovakvih staraca!" Namrgođeni Kardal pomisli. "Ah, posao je posao." Zapalivši svoju lulu, zagledao se u horizont. "Koliko ima odavde do te karavane? upita Branda. "Otprilike 15 kilometara", odgovori mu ovaj. "Izvrsno, pomisli Kardal, barem put nije dug!" Edited by BalrogOfMorgoth on Jan 18 2011, 01:59 PM Posted by: DarkMayhem Feb 5 2011, 04:45 PM "Neka onda bude po noći, barem se neću morati smočiti bwahaha!" Grog je imao neki manijakalni sjaj u očima. "Nemam se što bojati duhova dokle god imam svoj malj" te spusti malj na stol s kojeg popadaju stvari od udarca. "Putnike možemo uspavati napitkom čije sastojke imate u skladištu." Te izvadi papir s uputama za mješajnje napitka. Posted by: Númellóte Feb 9 2011, 11:35 PM Nije vjerovala da će joj ispunit želju. Očekivala je da će joj na fin način odbrusit da radi sve što je u njegovoj moći da otkrije kako se to dogodilo i da se s time ne zamara, a ona će bit bijesna i nemoćna. No prevarila se; jutro je nosilo još jedno iznenađenje. Smjestila se što je mogla ugodnije na stolcu, i ne baš damski, prekrižila noge ispred sebe. Pozorno ga je slušala i gledala da joj ništa ne promakne. Osjetila je ubod boli na spomen njihovih roditelja, ali nije ni zucnula. Toliko se udubila u slušanje da je skoro pala sa stolice kad je bijesno ustao i porušio sve sa stola, zazivajući Valare. Pogledala je prema ulazu, no nitko nije utrčao unutra. Srce joj je lupalo kao ludo. Udahnula je nekoliko puta, dok ga je gledala u leđa. Očito je nastavak priče bio podosta gadan. A ona je trebala pokazati da nije neka cmizdravica, razmaženo derište. E pa dokazat ću da mogu sve podnijeti. - pomislila je. ''Tagare'', reče čvrstim glasom, ''koje su to stvari za koje si mislio da nikad neću trebati saznati i o kakvoj ili čijoj kraljici govoriš?''Dok je to govorila, gotovo je osjećala kako se teški i tamni oblaci spuštaju nad kraljevstvom Dol Amrotha. Edited by Númellóte on Feb 9 2011, 11:35 PM Posted by: Anira Feb 10 2011, 12:01 AM "Ima li ova zemlja druge kraljice osim Isandore? Pa, ja bih bio najsrećniji da ima, jer bih joj se prvi priklonio!" Prišao je sestri i čvrsto je uhvatio za ramena. "Slušaj me Mista. Više nema igre. Više nema plesa. Više nema lakomislenosti i naivnosti. Trn si u njenom oku, ne znam zašto, ali znam da niko drugi nije poživeo da odgovori zašto. Gospe koje su nalažene u jarcima, glasnici koji se nikada ne bi vratili, plemići čije bi guće izgorele, obični ljudi koji trunu po tamnicama. Da li me razumeš? Da li mi veruješ? Ne, to bi bio pogrešan odgovor, jer sada svaka reč može biti pogrešna. Vodim te tamo gde ćeš neko vreme biti sigurna, u to ti se kunem. Nisam želeo za tebe ovakvu sudbinu, ali sada je kasno, i uradiću sve samo da tvoj život bude siguran! Da li me razumeš?" Posted by: Anira Feb 10 2011, 12:39 AM Sedmi nivo Minas Tiritha Ovaj nivo grada bio je mirniji od onih nižih. I on je bio jednako prostran, i tu su se, u sporednim ulicama, nalazile kuće nekoliko ponosnih, starih plemića, te razna skladišta i arhivi. Ichiro se nalazio na glavnom, prohodnom putu koji je, kružno, oko cele citadele vodio ka Hramu. Desno od njega nalazio se drvored, nekoliko metara udaljen od samih bedema sedmog nivoa. Drveće ne beše više od 3 metra, dok zidine ne behu niže od 8. Povremeno bi se video neki stražar kako hoda na njima, ili njihovim podnožjem. Na jednom mestu, zidar, zajedno sa šegrtom, vršio je neke sitne prepravke i popunjavao manja udubljenja nastala ko zna kako, ali sem toga, zidovi su uglavnom bili ravni i glatki, bez izbočine koja bi dozvolila penjanje. Na polovini puta do Hrama, Ichiro je naišao na veliko raskršće: stena sa njegove leve strane rastvarala se i otkrivala put koji je vodio dalje, duboko u planinu, preprečen masivnim vratima. Fen Hollen. Tamo behu grobnice kraljeva Gondora. Dva stražara ispred nosila su bele plašteve. Naš putnik je sada već mogao nazreti kupolu Hrama: Echtelionova kula se sklonila s vidika, iako su se krovovi palate još uvek nadmetali. Čuo je zvonca, stotine njih, sitnih i kristalnih, i što se više približavao, to je onaj čudni miris postajao jači. Pored njega su prošli mladi momci, u smeđim odorama sa lančićem na čijem je kraju visio beli disk okružen zlatnim i srebrnim zracima - budući sveštenici. I onda ju je napokon video. Bila je to velika, sasvim bela građevina, kružnog oblika, sa velikom kupolom koja je sijala na popodnevnom suncu. U stvari, izgledala je kao kružni red stubova - njih 14 - na koje je postavljena kupola, a koji su kasnije zastakljeni. Svaki vitraž prikazivao je drugačiji lik: bila je tu upečatljiva figura koja je u rukama držala beli rog, druga je u rukama držala jelenske rogove i cveće, trećoj se kosa vijorila i uvijala kao da se nalazi pod vodom. Gradnja je očito bila inspirisana vilenjačkom, mada su stubovi bili masivniji. Ipak, i dalje su se činili izuzetno krhko naspram te kupole koju su držali. Naročito zbog toga što su vrata bila u podnožju svakog stuba. Bila su bela, naravno, i ukrašena srebrnim intarzijama u obliku sveća. Na sredini svakih nalazila se 14-kraka zvezda. Okolni vrt bio je bogat, pun svakovrsnog žbunja i lepo potkresane živice. Takođe, zidine su ovde bile veoma niske - tek jedan metar, a pogled je pucao ka donjim nivoima, donjem gradu, Osgiliathu nešto severnije, i planinama Mordora, na istoku. Edited by Anira on Feb 10 2011, 12:32 PM Posted by: Anira Feb 10 2011, 12:50 AM ------------ QUOTE ---------- "Neka onda bude po noći, barem se neću morati smočiti bwahaha!" Grog je imao neki manijakalni sjaj u očima. "Nemam se što bojati duhova dokle god imam svoj malj" te spusti malj na stol s kojeg popadaju stvari od udarca. "Putnike možemo uspavati napitkom čije sastojke imate u skladištu." Te izvadi papir s uputama za mješajnje napitka. ----------------------------- Varde je izvukao nož iz stola i potapkao ga po dlanu. "Onda delimo blago... 70:30, recimo?" Edited by Anira on Feb 10 2011, 12:51 AM Posted by: Anira Feb 10 2011, 07:56 PM ------------ QUOTE ---------- "Hmpf, jedan Patuljak, u društvu ovakvih staraca!" Namrgođeni Kardal pomisli. "Ah, posao je posao." Zapalivši svoju lulu, zagledao se u horizont. "Koliko ima odavde do te karavane? upita Branda. "Otprilike 15 kilometara", odgovori mu ovaj. "Izvrsno, pomisli Kardal, barem put nije dug!" ----------------------------- "Ja... ne bih želeo da vas uvredim ili da vam dosađujem, poštovani patuljče", reče Irurim. "Retko se susrećem sa vašim narodom, i otkako sam vas video pre nekoliko dana želim... želim vam postaviti neka pitanja. Koji su vaši bogovi, moj gospodaru?" Brandeova se glava hitro okrene ka svešteniku. Kako je Irurim jahao u sredini, Kardal je mogao videti mladićev sablaženjeni pogled. Sveštenik, nesvestan toga, ljubopitivo je posmatrao Kardala. Posted by: Númellóte Feb 10 2011, 11:36 PM Pa, tehnički gledano, ne mora se uvijek raditi o njoj. brzo joj je prošlo glavom, jedva se suzdržavši da ne zakoluta očima. Kad se okrenuo natrag prema njoj, načinio je par koraka i čvrsto ju uhvatio za ramena. Kako je i dalje sjedila, morala je podignuti glavu prema gore. Lice mu je bilo ozbiljno dok je govorio. Osjetila je da se naježila od njegovih riječi, a dala bi se kladit da je ponovo bila blijeda. Saslušavši ga dokraja, kimnula je glavom.'' U redu, razumijem te. Ali ne razumijem nju, ako je bila ona koja stoji iza svega. Mogla me je već uhvatiti tisuću puta i činiti sa mnom što ju je volja. Ali nije. Da mi je samo znati zašto sam tako posebna.'' Slabo se nasmiješila.''Kamo me vodiš?'' Posted by: Anira Feb 11 2011, 01:58 PM "U utvrdu kneza Ruthusa. Još sutra postaćeš njegova supruga." Posted by: DarkMayhem Feb 11 2011, 02:18 PM "40:60 i imamo dogovor, ipak ja na sebe uzimam većinu rizika u ovoj operaciji. Isto još tražim pravo prvoizbora svog dijela pljena" Posted by: Anira Feb 11 2011, 02:31 PM Varde se snebivao. Pogled mu odluta ka kovčegu, ponovo se vrati na patuljka, te klimne. "Pristajem, i krv dajem i reč." Postavio je kratki nož u šaku tako da mu je oštrica ležala upravno na dlan i pružio je da se rukuje. Bio je to stari piratski običaj za sporazum: tako pomešana krv zabranjivala je prolivanje iste naredna tri dana, i obećavala da će pravila ugovora biti ispoštovana. Na njega se gledalo kao na svetinju. Edited by Anira on Feb 11 2011, 02:33 PM Posted by: DarkMayhem Feb 11 2011, 02:52 PM Grog čvrsto stisne kapetanovu ruku, "Sad moramo razraditi plan" Posted by: Númellóte Feb 11 2011, 10:29 PM ------------ QUOTE ---------- "U utvrdu kneza Ruthusa. Još sutra postaćeš njegova supruga." ----------------------------- ''Što?''- uzviknula je. Ovog puta od silnog šoka nije ostala sjediti kao prikovana, već se naglo ustala, srušivši pritom stolicu. Njegove ruke su joj pritom spale s ramena. ''Ti mora da se šališ!'' - rekla je stojeći sučelice njemu, dok joj je srce prijetilo iskočiti iz grudiju. Stegla je šake u bijesu. ''Bit ću supruga kneza Ruthusa?! Tko je, do vraga, knez Ruthus???'' Edited by Númellóte on Feb 11 2011, 10:29 PM Posted by: Anira Feb 11 2011, 10:44 PM Tagarov je pogled postao tvrd. "Dvadeset i pet ti je leta, sestro. Već deset se tvoja ruka traži, ali ja sam odbijao sve zahteve, molbe i pretnje i puštao sam te samu, čekajući da izabereš nekoga koga voliš. Nisi niti jednom. Moja je dužnost, kao tvog starijeg brata i gospodara da ti pronađem dostojnog supruga. Takođe, dužnost mi je da te zaštitim i pružim ti bezbedan život. Sada sam te dve obaveze spojio." Prekrstio je ruke. "Ruthus je prijatelj Dol Amrotha već godinama. Naš je saveznik u mnogim poslovima, i poslednji je preživeli potomak velikih Čuvara prolaza i puteva, koji su u vreme Rata za prsten predstavljali prve redove ljudske odbrane protiv Saurona. Na svojim pohodima", on na mapi opisa Planine Senke, lanac koji je razdvajao Gondor i Mordor, "crne vojske su morale prvo zaobići utvrde Čuvara." Prstom je potapkao nekoliko mesta na mapi. "I da njih nije bilo, Minas Tirith bi se suočio sa mnogo većom vojskom, i možda ne bi bio obavešten o napadu na vreme." "Vidiš, njih niko nije obavezao na to. Bila im je to dužnost, po rođenju i krvi i ispunilu su je časno. Tako ćeš i ti svoju." Posted by: Anira Feb 11 2011, 11:00 PM ------------ QUOTE ---------- Grog čvrsto stisne kapetanovu ruku, "Sad moramo razraditi plan" ----------------------------- Na brodu, kapetan je nakratko izašao napolje. "Biti će dva kruga podneva nakon. Ostaje nam još četiri nestrpljiva! A ljudi vole slavlja... Igranku priredimo! Pesme pevajmo! Onda ćemo opiti ljupke dame i gospodu što putuje, a posada će se moja postarati za to. Mogao bih otvoriti čak i sva ova vina nova!" Varde omirisa svoj pehar i neznatno nabra usne. "Ah, Osse zna da su opora i kratka poput severnjaka samih." I zagladi brk. Posted by: Númellóte Feb 11 2011, 11:48 PM ''Uskoro ću dvadeset pet, brate, uskoro. Zar i datume već zaboravljaš?'' suzila je oči, a onda je stala šetati šatorom, ne znajući kud bi sa sobom, nakon što je prije par trenutaka dobila nove informacije. ''Osim toga, zar ti nije palo na pamet da moje neobjavljivanje osjećaja, da se tako izrazim, za bilo koga, možda obrana od razočarenja koje bi mi priuštio odbijajući potencijalnog prosca zbog toga što me ne bi bio dostojan?''pogledala je prema van između proreza; umjesto vedrog neba ona je vidjela tamu. Kako je žarko željela da je Ilonorn sad tu. Ali ni on ne bi mogao ništa učiniti. Da, njezina je sudbina bila odlučena rođenjem - bila je žena. Oh da se barem nisam probudila, da je trovanje uspjelo. Okrenula se prema njemu, lica kamenog. ''Molim te, završimo s tim što prije.'' Posted by: Anira Feb 12 2011, 12:30 AM Tagar je samo izvio obrvu. "Ali nisi ni pokušala, zar ne?" "U redu, drago mi je što je ovo tako brzo završeno. Nemamo više vremena za razgovor. Previše je toga što ti moram reći, a odgovoriću na sva tvoja pitanja jednom kada budemo u utvrdi. Obećavam ti to. Sada kada si živa, ponovo... Budi pažljiva. Ukoliko me zatrebaš, pošalji Gilwinge - njenoj reči bezuslovno verujem - a u međuvremenu se odmaraj. Krećemo ovog momenta!" Tagar izlete kroz šator tako hitro da iznenadi i stražare. Ali nije bila ni trenutak sama, a on se već vratio. "Gotovo sam zaboravio", procedi, i odnekud izvadi tamnu, drvenu kutiju veličine muške pesnice. Bila je stara, i neugledna. Pružio ju je sestri. "Proverili smo sadržaj čim si... Sigurna je. I sasvim priladan dar." Oči mu prikovaše Mistamireine i ponovo je bio umoran, čak i više nego pre. Onda ode, i u šatoru zavlada tišina, isprekidana samo fijucima vetra. Još dva stražara su čekala ispred ulaza, povremeno provirujući kroz sada raskriljen ulaz, kako bi Princezu-po-krvi odveli do njene kočije. Posted by: Anira Feb 12 2011, 01:01 PM Na vrata kuće na bregu pokuca jedan mladić. "Dobri gazde! Imam za vas poruku od našeg dragog kneza Ruthusa! Molim vas, otvorite mi, i saslušajte je." Posted by: Ilhirel Feb 12 2011, 01:06 PM Začuvši kucanje Mirfea ode do vrata te ih otvori. "Oh, pozdravljen budi, mladiću, kakvu nam poruku nosiš?" obratila se glasniku kada je otvorila vrata. Posted by: Númellóte Feb 12 2011, 01:07 PM Da mu kažem da sam ja uvijek bila ta koja je učinila prvi korak, a da bi drugi se povukli jer su znali da od toga ne bi bilo ništa, da je jaz prevelik?. No nije ustala u svoju obranu, samo je čvrsto stisnula usne. Ostavši sama u šatoru, sa kutijom u ruci, polako je prišla stolu i nagnula se nad mapom. Par je trenutaka tako promatrala određene točke, a onda je podigla kapuljaču na glavu i otišla. Dva stražara su je pratila sve do kočije. Nakon što je ušla unutra, strovalila se na krevet, ne mareći ni za koga. Kutiju je odložila pokraj sebe, nije imala želju gledati što je unutra. Odjednom se osjećala tako maleno. Okrenula se na leđa i stala zuriti u strop kočije. Posted by: Anira Feb 12 2011, 01:34 PM Glasonoša se pokloni, što čudno izgledalo budući da je bio na konju. A onda pročisti grlo. "Pozivamo vas da sutra, tačno u podne, u utvrdi Ruthengar, svedočite sjedinjenju pred Svetlošću našega kneza, Rapharon Ralda Eamon Ruthusa, i njegove gospe Mistamire. Obred će izvršiti otac Irurim, sveštenik naše kneževine. Molimo vas da ne nosite oružje i da uživate u hrani, vinu i pesmi novog početka za sve nas!" *** Karavan je krenuo. Niko nije ulazio u Mistamirinu kočiju, čak ni njene gospe koje je čula u daljini, kako drsko flertuju sa vojnicima i štražarima. Posted by: Ilhirel Feb 12 2011, 01:56 PM Mirfeaino lice je pokazalo koliko je bila iznenađena, ali se nasmiješi i odvrati: "Rado ćemo doći, hvala vam na obavijesti." Ostali ukućani su također načulili uši i počeli međusobno razmijenjivati mišljenja po tiho. Mel je tištila pomisao da bi bez oružja bili bez ikakve zaštite, plašila se da se njenoj obitelji ne dogodi nešto zlo i naopako kako je najavila ona ptica. Posted by: Anira Feb 12 2011, 01:58 PM "Pozdrav, neka vas Svetlost obasja!" Glasnik se opet pokloni i ode. Posted by: Ilhirel Feb 12 2011, 02:16 PM Mirfea zatvori vrata,a lice joj obasja neka djevojačka zaigranost. "Mel, dušo, hodi da isprobaš neke moje stare haljine, znala sam da će biti korisne jednom, hajde." obratila je svojoj kćeri veselo, taj osmijeh je bio zarazan, ali Mel nije bila baš najsklonija poslušati je, nije mogla ignorirati strah da će se na tom velebnom događaju dogoditi nešto loše. "Majko....ne bih rađe....to je događaj za visoko društvo, gospe, lordove, prinčeve.... Nije mjesto za nas male ljude." pokušala se izvuči, nije htjela doista podijeliti što je razlog njena oklijevanja, mislila je kako ne bi shvatili. "Gluposti, sestro, kad smo već pozvani, mogli bi i otići, knez Ruthus očito poziva i običan puk, ne bi bilo pristojno kad bi takav poziv odbili. Osim toga, mlada si, trebala bi nositi haljine, zabavljati se, plesati. Čemu taj smrknuti izraz lica? Nije to smrtna kazna!" pokušavao ju je razuvjeriti Goren i nehotice spomenuo baš ono što ne treba. Mel je ustala sa stolice i ushodala se sobom te uputila pogled ocu koji se dosad držao po strani, njena zadnja nada, ako joj otac zabrani pohođenje takvog događaja ova rasprava će biti zaključena. "Što ti misliš, Oče?" upitala ga je polako, on je prešao pogledom preko svih prisutnih, te ju odmjerio pogledom. "Slažem se s tvojom majkom i bratom, Melwen, vrijeme je da se malo odmakneš od šume i makar na tren postaneš dijelom društva. Obuci haljinu, znam da će ti dobro pristajati." odgovorio je i ohrabrujući joj se nasmiješio na što Mel skrene pogled i za tren usne izvije u smiješak. "Hajde da vidim i to čudo." protisnula je i slijedila majku što ju je povela u obližnji sobuljak. "Nešto ju muči, Oče, nešto što ne želi podijeliti s nama. Vjerujem da se to vidi, no ja to osjećam još intenzivnije. Ni sam nisam siguran što je bila ona tama... Mislim da je pametno da ipak ponesemo neko oružje ispod sedla naših konja, time nećemo kršiti zamolbu jer ga nećemo unijeti u dvorac, a ipak je misao da ga imamo utješna." ozbiljno se obratio Goren ocu nakon što su se Mel i Mirfea zatvorile u sobi. Starii muškarac je polako klimnuo glavom i odgovorio: "Doista je nešto čudno u zraku, a iako rijetko viđam Mel znam njen izraz lica, upravo ovaj kojeg nosi kad se ne smiješi prikrivajući ga, doista ju nešto muči. Zamolit ću Mirfeau da popriča s njom večeras." Edited by Ilhirel on Feb 12 2011, 03:44 PM Posted by: DarkMayhem Feb 12 2011, 06:11 PM Grog nije mogao vjerovati svojoj sreći, našao je bačvu pive kad se ušuljao u brodsku kuhinju. "Napokon neko normalno piće, nije da imam nešto protiv ruma, al što je previše je previše." razmišljao je on. Bačva je na sebi imala oznaku jedne od najcjenjenijih pivnica u cijeloj zemlji. Grog je nekad davno čuo da ga zapravo proizvodi malen narod preko maglenog gorja. Brzo je potražio kriglu (največu kojiu je mogao naći) i kad je otvorio bačvu otkrio je da je i kuhar ljubitelj pive jer je četvrtina bačve več bila prazna. Napunio je kriglu do vrha i krenuo na palubu, nije želio propustiti početak slavlja. Oklop je bio spreman u njegovoj sobi tako da ga može brzo navuči kad mu kapetan da znak. Posted by: Númellóte Feb 12 2011, 09:19 PM Krenuli su. Ona je krenula prema svojoj sudbini koja ju je pomalo plašila. Nije znala što očekiati. Pokušala je odvrtiti cijeli razgovor s Tagarom, ali su joj misli letjele na sve strane. Odustala je od toga nadajući se da će večeras imati mira za sebe u utvrdi. Sad je bilo važno da se odmori. Sklopila je oči i slušala svoje pratilje kako flertuju s vojnicima. Posted by: Ilhirel Feb 14 2011, 12:31 PM Mirfea je zatvorila vrata i okrenula se Mel najednom ozbiljna lica. "Znam što ti se mota po umu, ne u potpunosti, ali dovoljno. Znam da si komunicirala s onom pticom, nisam od jučer. Dečki znaju da te nešto muči, ali sam im rekla da šute, zvjerke su ipak uvijek tebe slijedile te sam im rekla da se ne obaziru. Ali, ja, kćeri moja, znam." obratila joj se ne skidajući pogleda s Mel, njene oči kao da su bile uhvaćene u oluju što je njihova boja još jače naglašavala, da ju Mel nije poznavala ovakav intenzivan pogled bi ju možda i uplašio. "Ponekad zaboravljam koliko dobro zapažaš." nasmiješila se Mel slabašno i sjela na bračni krevet što je bio smješten u centru sobe. "Bojim se, majko, ona ptičurina mi je donijela neke strašne slike koje sada ne mogu obrisati iz uma. Slike groba tata i Gorena, mrtvog Loma, tvrđave u vatri, upravo one u koju smo pozvani...." priznala joj je Mel svoje strahove. "Ne možemo živjeti u strahu, sa svim demonima treba se suočiti, a mi smo svi uz tebe." rekla je Mirfea blago i otišla do Mel te je zagrli. "Ne moraš kroz sve prolaziti sama." dodala je kad joj je kći uzvratila zagrljaj. "Otiči ću na zabavu, svi ćemo, ali budi na oprezu, Majko, reci i Ocu i Gorenu da pripaze i drže oči širom otvorene. Zlokobne se sjenke nadvijaju nad tim mjestom, a ja.... u jednom trenu ću se odvojiti od vas, a od vas tražim da me ne slijedite, to vas preklinjem." odlučno je rekla Mel dižući pogled kako bi ga zadržala na majčinim očima, ono što joj je prešutjela moralo je ostati samo njenom brigom. Te plave oči....nači će ih i otkriti što je skovano za nju. "Upozorit ću ih." odgovorila je Mirfea kratko te se odvojila od Mel i otvorila ormar tražeći haljine. Mel je znala da ono što je od nje tražila niti jedna majka ne može obečati svome djetetu, ali također je znala da će njena pokušati. "Kakvu bi više voljela? Plavu ili cr...pa...jako blijedo crvenu, haha. Žao mi je što je izbor tako ograničen..." okrenula se Mirfea od ormara držeću na rukama dvije haljine, nasmiješena. Mel se uvijek divila toj majčinoj sposobnosti da sve sumnje, strahove i brige skrije iza tog osmijeha, tko ju ne poznaje nikada ne bi niti posumnjao da joj je nešto drugo osim sreće na pameti. "Uzet ću blijedo crvenu." odgovorila je Mel također uvijajući polako usnice prema gore dok je ustajala s kreveta da prihvati korzetiranu, blijedo crvenu haljinu lepršavog materijala. Mirfea joj je pomogla da ju obuće i još iz ormara izvukla krem balerinke. Ona sama je obukla svijetlo plavu haljinu prožetu sitnim bijelim ukrasima izvezenim koncem što su se u spirali spuštali sve do njenih gleđnjeva. Doljni dio haljine je bio blago naboran, a na nježna stopala je navukla identične balerinke kao one što je dala kćeri, samo bijele boje. "Ajmo se pokazati dečkima, a za sam događaj ti moramo makar dobrano proći četkom kroz tu kosu." rekla je Mirfea naposlijetku, Mel je samo klimnula glavom i slijedila ju iz sobe. "No?" zahtjevala je Mel reakciju prisutnih pripadnika muškog roda koji su izgleda, ostali bez teksta. "Tko si ti i što si mi učinila sa sastrom?" našalio se Goren na što se mel široko osmijehnula i pogledala majku koja je prihvaćala more komplimenata od strane njena oca. "Bez brige, mladiću, tvoja sestra je na sigurnom. Vratit ću ti ju kad zabava završi." odgovorila je Mel na šalu i kraičkom oka vidjela kako joj roditelji odlaze u kuhinju. "Dušo, nešto nije u redu, ali stvarno ne mogu to ignorirati, moraš razgov..." "Već sam to sredila. Ništa ne brini, samo sutra kad ćemo biti na zabavi drži oči otvorene, i ti i Goren. Ne sviđa mi se ova napetost u zraku." prekinula ga je Mirfea. "Uvijek sam znao da mi čitaš misli, haha. I kanili smo biti malo oprezniji, sve je dogovoreno dakle." odgovorio je on. "Stvarno smo dobar par, Arone." dodala je Mirfea zaljubljeno kao mlada djevojka na početku veze. "Jesmo." prihvatio je on. Posted by: cuthalion Feb 14 2011, 07:07 PM Nakon rucka u Divljim pticama nastavio je dalje prema citadeli. No ipak prije odlaska samome kralju trebao je posjetiti jedno mjesto. Jedino mjesto koje se nalazilo u gradu, a da ga je smirivalo, Hram. To je bilo velicanstveno mjesto. Kupola koju je nosilo nekoliko stupova te Hram ispod nje. Oko Hrama je uvijek bilo ljudi ali za oko mu je zapeo jedan mladic. Prvi put ga je vidio, a znao je vecinu ljudi koji su uvijek bili oko Hrama. Na prvi pogled se cinio strancem u ovome gradu, istocnjak mozda. Zadivljenim pogledom je gledao u Hram, te kao da trazi nesto, lutao ocima uokolo. Posted by: BalrogOfMorgoth Feb 17 2011, 06:56 PM ------------ QUOTE ---------- "Ja... ne bih želeo da vas uvredim ili da vam dosađujem, poštovani patuljče", reče Irurim. "Retko se susrećem sa vašim narodom, i otkako sam vas video pre nekoliko dana želim... želim vam postaviti neka pitanja. Koji su vaši bogovi, moj gospodaru?" Brandeova se glava hitro okrene ka svešteniku. Kako je Irurim jahao u sredini, Kardal je mogao videti mladićev sablaženjeni pogled. Sveštenik, nesvestan toga, ljubopitivo je posmatrao Kardala. ----------------------------- Kardal se grohotom nasmije. "Hahaha! Gospodaru Irurime, vidi se da ste novi na imanju. Moja stajališta o tim vašim bogovima su ova : sve su to tlapnje za stare žene, ostatci praznovjerja, dok su ljudi još spavali, a prokleti šiljatouhi demoni hodali po šumama!" Svećenik ga zaprepašteno pogleda, te mu reče pomalo drhtavim glasom : "Gospodaru patuljče, zar vama ništa nije sveto? Sebi za pravo dajete pljuvanje po drugima, što baš i nije lijepo!" Kardal mu srdito odgovori : "Pitali ste me za mišljenje, dao sam vam ga. Ako vas pak zanima nešto o običajima moga naroda, i našim vjerovanjima, upitajte! Ionako moramo skratiti ovaj put, zašto se ne zabaviti starim pričama?" Posted by: Renarion Arenimon Feb 20 2011, 12:16 PM Dan se odužio za jahača izgledom nalik na Dunedaina iz prošlosti, dok je na vrancu jahao cestom za Harad. Nekoliko sati iza podneva, najviše, prosudio je pogledom na užarenu kuglu što se neprimjetno udaljavala prema zapadu. Nebo je bilo vedro, vjetar slab, i puhao je u dobrom smjeru. Na jug. Jug. Jug, gdje je Harad. Jug, gdje leži Umbar. Južnije od toga nikada nije bio. U tom trenutku obuzme ga onaj osjećaj dobro poznat svim istinskim lutalicama. Žudnje, uzbuđenja, i znatiželje. Pitanje je vremena kada će se naći na prijelazu nevidljive granice koju nikada nije prešao. Hoće li je prijeći, samo za onaj osjećaj kada se kroči u nepoznato? Možda. I u tom trenutku se sve svelo na jednu jedinu misao, jedinu istinu: Da će samo okovan za cestu ikada doista biti slobodan. Prenuo se iz razmišljanja, i pogled mu padne na gustu šumu što se pružala s obje strane. Južni Ithilien je bio prekrasan, na svoj način, različit od sjevernog koji je bio sve više crnogoričan što se dalje išlo na sjever. Ovdje se miješalo nekoliko različitih vrsta stabala. Cesta se pružala ravno uz povremeno zavijanje, prisiljena od strane prirodnih elemenata. Nagnuo se naprijed, stavio ruku na Adúnov vrat, i osjetio kako ga hvata umor. Nije bilo razloga da izmara konja. Čak uz još par kratkih odmora stići će do prijelaza Porosa do večeri, što je bio Renarionov cilj za drugi dan putovanja. "Još malo, prijatelju." prošapće mu na uho dok je cesta bježala ispod njih. Posted by: Anira Feb 22 2011, 02:23 AM Minas Tirith Eruheran je pogledom obuhvatio s leve strane široka prostranstva i nekoliko žbunja i belih vrba koja su pomalo zaklanjale pogled. Zatim je prešao preko Hrama a desno, uz sam zid citadele nalazile su se redovničke odaje, nekoliko spratova belog zdanja rastegnutog uzduž i popreko bedema, sa gomilom prozora i prozorčića. Video je i nekoliko vrata, balkona... Krov najvišeg sprata bio je svega metar ili dva ispod zidina sedmog nivoa po kojima su se neprestano šetali stražari. Nije morao naročito obazrivo gledati da bi primetio da ih se i na šestom nivou Hrama šeta bar šestoro. Mrko su posmatrali retke ljude koji su se tuda šećkurili, naročito onog Khanđanina. Odjednom, jedna od vrata Hrama se otvoriše i kroz njih žurnim korakom iziđe jedan muškarac, u crvenoj odori sa zlatnom ogrlicom koja je označavala bliskog kraljevskog savetnika. Paperjasta, seda kosa još se držala na glavi, a obrve, smeđe, tvorile su slovo 'V'. On prođe kraj Eruherana, ne primećujući nikoga na putu i ubrzo nestade van vidokruga. Malo severnije... "Ne još zadugo." Branda povuče uzengije, zaustavljajući konja. "Eno", klimne glavom pravo ispred njih, "eto naše svite." Irurim zatrepta - on nije bio naročito stariji od ovog mladića, ali njegovo držanje i ponašanje znalo mu je dodati po par desetleća - i osmehne se kada ugleda plave i bele barjake. "Ovo je sretan dan." Mistamire je osetila da su se kola zaustavila na neko vreme, a onda ponovo pošla. Po prinčevom naređenju nije bilo dozvoljeno njeno uznemiravanje, pa tako niko nije došao da je obavesti o tome šta se desilo. S druge strane, Kardal je prisustvovao pozdravljanju sa Princem Tagarom, koji je očito video i bolje dane ali se trudio to ne sakriti. "Moji dobri gospodari", poče a Branda se grohotom nasmeje: "Uz najdublje poštovanje, vaša milosti, prijatelj se drugačije pozdravlja!" Branda pritera svog konja do Tagarovog i snažno ga zagrli, lupajući ga bratski po leđima. "Porastao si", namigne Tagar. "Još se držim", odvrati Branda, široko se osmehujući i skloni se s puta Irurimu. "Bogovi s vama, oče, drago mi je što vas vidim." "I meni, dete. Jeste li dobro putovali?" "Videćemo kroz nekoliko sati. Neke su nas nevolje zaobišle, ali to bih ostavio za kasnije." Irurim klimne. Tagar se okrene prema Kardalu i blago nakloni. Edited by Anira on Feb 22 2011, 02:24 AM Posted by: Anira Feb 22 2011, 11:03 PM Minas Tirith i dalje, oko 14h Kao da je osetilo da se ništa zabavno ne dešava, sečivo na Eruheranovom boku postalo je vrelo se i glas nalik grebanju metala o metal zacvileo mu je u glavi: Ne znam kako, ali osećam ga. Tamo je, ali zašto? To je nedopustivo! Ali tu je. I uprljano je! LOPOV! Mač se usijao i škripanje je eksplodiralo. LOPOV! Uzmi ga, otmi mu ga! Zgrabi ga, ubij ga, proli mu krv, uzmi ga, LOPOV! to nije njegovo, moj gospodaru, moj gospodaru! Pokreni se matora budalo, uzmi ga!!! Eruheran shvati da ga nešto vuče mimo njegove volje, pravo ka Khanđaninu. I onda, iznenada, pred očima mu sevnu prizori vatre, razorene utvrde i ponovo se budio među ugarcima. Vatra siknula, oko njega, i iznad njega. Neko ili nešto se nadnosio nad njim, ali uspeo je naslutiti samo oči bistre poput neba, a onda su se udaljile, nestale, zajedno sa svim ostalim slikama i vriscima nepoznatih ljudi, i ponovo je bio ispred Hrama. Edited by Anira on Feb 23 2011, 10:34 PM Posted by: Anira Feb 23 2011, 07:18 PM Ušće Anduina, na brodu Azraindil. 17h Nebo se već smračilo, i postalo je toplo. Daleko na istoku, oblaci su nagoveštavali nemire. Varde preskoči jednog opruženog putnika i protrlja tanki brk. "Spreman kada i ti, patuljče gospodaru." Upalio je jedan fenjer i postavio ga na ogradu. "Lud sam!" 2km južno od utvrde Ruthengar Karavan se vukao kao puž, satima. Branda se svako malo odvajao od grupe, odlazeći daleko napred, ili na sam kraj, nestrpljiv zbog Tagarovog naloga. Nije želeo previše uznemiravati mladu, iako su se već odvojili od glavnog neravnog puta i kretali onim popločanim, ka utvrdi. Vazduh je bio topao i sparan, nagoveštavajući skorašnju kišu, a nebo je postalo sivo. Ipak, bilo je prijatno i svi su raskopčali svoje kapute. Kratko opuštanje ih je skupo koštalo - samo jedan vrisak je rasparao vazduh, i dok se prethodnica okrenula ceo karavan se već borio. Jedna od pratilja, Eithildia, potrčala je napred, ali nakon svega nekoliko metara sruši se. Drška bodeža virila joj je između lopatica. Tagar je vrištao Mistamireino ime i bezglavo poleteo ka njenim kočijama. Irurim je izgovarao molitve, Branda je otrčao za princem, a četvoro stražara ga je pratilo. Kardal nije video nikakve pridošlice, samo na desetine članova Prinčeve svite kako se bore sa ostalima. I svi do jednog koristili su po dva crna, zakrivljena bodeža s kojima su izvodili smrtni ples, uvijajući se i vrteći dok su sekli. Mistamire je bila u svojoj kočiji, zajedno sa dva muškarca koja su je držala. Prepoznala ih je, iako ih nije poznavala, kao stražare. I dalje su nosili svoje verižnjače sa grbom labuda i belog broda, a pogledi su im bili divlji. Još gori su im bili bodeži - crna sečiva, sa po jednim ukrasom, ili slovom, teško je bilo reći. Napolju, bar šestoro ljudi ležalo je beživotno i još više ih se borilo. A kroz prozor skrivene kolibe na brdu jasno je pucao pogled na bitku koja se odigravala na sred puta... Nekoliko milja severno od Pelagira Toplota je ovde bila još veća, budući da je tako blizu mora. Omamljivala je i terala na san. Put koji će uskoro poneti naziv Haradski, sve do sad je bio prazan: debla i kamenje blokirala su ga celom dužinom i nekoliko glava proviri. "Dalje nema", odjekne glas iza Renarionovih leđa. Edited by Anira on Feb 23 2011, 11:23 PM Posted by: cuthalion Feb 23 2011, 08:54 PM ''Opet se probudio'' promrmlja. Slike, cinile su se tako stvarnima, kao da je mogao osjetiti vatru i strah oko sebe. ''Ali kakve veze ima onaj mladic, zasto me vuce bas k njemu?'' upita se na trenutak. Bilo bi prebanalno samo otici kod njega i poceti ga ispitivati, bolje ga malo pratiti i pokusati saznati tko je, odakle je i sto hoce. ''Otici cu kod kralja jer ne zelim kasniti te cu od njega traziti da me upozna sa zapovjednikom straze kojeg cu upozoriti na mladica. Ali sto da mu kazem zasto mi je cudan, zasto sumljam na njega? Najbolje bi bilo da sam pokusam saznati sve o mladicu.'' Odustao je od posjeta samome hramu i krenuo uz zidine do ulaza u citadelu. ''Stoj!'' -povika strazar u trenutku dok je prilazio vratima citadele. ''Kralj je naredio da se nikoga ne pusta unutra bez njegova osobna dopustenja'' rekao je stavljajuci koplje pred Eruherana. ''Dosao sam po kraljevoj naredbi'' odgovori ''te namjeravam uci unutra i vidjeti kralja. ne trazim da me pustite, vec zahtijevam vidjeti kralja! I to odmah.'' U isti mah je doslo jos nekoliko strazara te se je Eruheran nasao okruzen s 10-ak strazara. Opet je zatijevao da se nade s kraljem te je jedan strazar rekao da ce reci kralju da ga trazi netko ali takoder da i kralju treba reci ime stranca. ''Reci mu da ga trazi Strider. Znat ce o kome se radi.'' Posted by: Anira Feb 23 2011, 10:33 PM Jedan stražar se nasmeje. On je voleo slušati i čitati priče. "Strider! Jeste došli da preuzmete presto?" Ostali ga nelagodno pogledaše i zavlada muk. Stražar se uzvrpolji, nakašlje i seti da ima posla negde drugde. Mmmm, pazi ti to, zašišti mač i činilo se kao da se kikoće. Nego, jesam li ti rekao koliko si glup? I kako misliš naći lupeža u ovolikm gradu? Ma jesi ti normalan! Zar si toliko ćorav? Ooo, u čije me ruke dadoste, svetlom obasuti, iz vaših zlatnih ruku ovom izrodu, da bar lembas seče mnome bio bi korisniji!" Čangrljanje se utiša u grebanje. Durio se. Eruherana odvedoše u zgradu sa strane i ostaviše ga da čeka. Za to vreme su mu samo jednom doneli nešto piva, a dvojica stražara su sve vreme stajali ispred prostorije. Kada su mu napokon, nakon dva sata, rekli da može ući, pratilo ga je četvoro. Išli su pravo ka Echtelionovoj kuli, prošli kraj još stražara kojima su pratioci podneli izveštaj i pustili da Eruherana obaspu sumnjičavim pogledima, pa kroz masivna vrata, splet hodnika i napokon u jednu sasvim skromnu sobicu. Stražari se pokloniše čoveku u stolici i postaviše se ispred vrata. "Kakvo iznenađenje", reče Valearion i nasmeši se. Posted by: Númellóte Feb 24 2011, 12:26 AM Postalo joj je toplo, ali je oklijevala zbaciti ogrtač sa sebe. Još uvijek je bila slabog imuniteta, ma koliko god izvana djelovala kao da joj nije bilo ništa. I ako bi se sad prehladila, to bi bila katastrofa. Ipak je odustala od skidanja, ali se ugodnije namjestila, prebacivši se na bok. Uskoro se pričanje pratnje pretvorilo u šapat; pala je u neki polusan. Nije znala koliko je prošlo kad se povorka zaustavila na neko vrijeme. Pokušala je kroz prozor vidjeti što se dešava, ali nije ništa vidjela. I nitko joj nije došao reći; sigurno ju se to nije ticalo, po njenom bratu. Povukla se natrag na ležaj. Kad ćemo konačno stići do te utvrde? - pomislila je, moleći Valare da taj knez nije neki starac koji samo što nije otegnuo papke. Inače ću se bacit s prozora. Još malo je mislima bila uz sudbinu kojoj je hrlila ususret, a prije nego ju je ponovo shrvao san, osjetila je da se ponovo kreću. Sanjala je more i svoj dom. Osjećala je da se umorila i krenula je plivati prema obali. Ali nije mogla; ruke je nisu slušale. Ne samo da nije plivala prema obali, već je svakim pokušajem bila sve dalje od nje. Uhvatio ju je strah; snaga ju je napuštala. Vid joj se zamutio. Voda joj je ulazila u usta. Pokušala je dozivati, ali nije mogla; zagrcnula se. Tonula je. Uspravila se na ležaju; kap znoja spustila joj se niz korijen nosa. Srce joj je lupalo kao ludo. Duboko je uzdahnula, a ona je zrak proparao vrisak. Na tren se ukočila, a onda je posegnula za oružjem. Uspjela se baš dočepati luka koji je visio iza odjeće, kad su se vrata otvorila na kojima je ugledala stražare. Htjela ih je upitati što se događa, kad je primijetila noževe u njihovim rukama. A Tagar je uzviknuo njezino ime. ''Spustite luk i sve će biti u redu'' - reče jedan od njih s divljim pogledom u očima. Mistamire ga je poslušala, jer je na brzinu vagala i shvatila da nema šanse protiv njih dvoje. Zatim su se popeli i svaki joj je sjeo s jedne strane. Kraljičino maslo? - pomislila je pokušavajući ostati sabranom, iako je umirala od straha. Edited by Númellóte on Feb 24 2011, 12:27 AM Posted by: Anira Feb 24 2011, 01:16 AM "Nosi je!", vikne jedan, otvori vrata i nasrne na nekoliko vojnika. Ovaj drugi je prebacio Mistamire kao da je džak krompira i potrčao ka šumi. Videla je kako se prvi bez problema obračunava sa dvojicom: krv mu je isprskala lice a on se smešio. Kada je primetio da ga ona gleda, namigne i pohotno joj se nasmeši. Još jedan napadač pridružio se begu, ostali su i dalje nasrtali i svakim novim korakom bivali brojniji od prinčeve svite. Posted by: Númellóte Feb 24 2011, 12:49 PM Sparina joj je udarila u nosnice kad je grubo bila odvučena van i prebačena preko ramena. Primijetila je pogled jednoga upućenog njoj, a crte lica su joj instinktivno zadobile gadljiv izraz. Pokušala je udarati svog nositelja po leđima, ali nakon par pokušaja i podsmijeha drugih odustala je. Bio je previše zaštićen. Nekako je podigla glavu koja joj se klatila dok je njen otimač trčao. Užas joj se pojavio u očima vidjevši razmjere napada. Potražila je pogledom kako bi našla svoje pratilje, ali jedino je vidjela brata kako trči prema njoj, ali je bio previše udaljen. Tagare!!!!!!!! - proderala se iz svega grla. Posted by: Ilhirel Feb 24 2011, 01:15 PM "Što se dogodilo? Zašto si tako blijeda?" skočio je Melin otac na noge kad joj je majka naglo ušla u kuću sva izbezumljena (do tada je bila u šumi, skupljala bilje). "U nizini...karavana je napadnuta...napadači su brojčano jači, karavana treba samo malu pomoć..." objasnila je Mirfea zastajući kako bi uhvatila zraka. Goren je ostavio jelenju kožu koju je dotad obrađivao. "Zar nebi bilo malo brzopleto da samo banemo?" prigovorila je Mel, nije joj se sviđala nastala situacija, također je pošla do prozora u nadi da će vidjeti kakvo je stanje i vidjela je baš to. "Prići ćemo im s boka, iz šume." odgovorio je njen otac. "Idem pripremiti konje." izvjestio ih je Goren i izašao van. I Mel je htjela ići, nekako nije bila sklona puštati oca i brata iz vida od onog posjeta gavrana, ali znala je da posjeduju samo 2 konja te da bi bila spora... ipak, želja je bila jača, poći će makar morala šprintati za njima. "Idem i ja." odlučno se obratila ocu, uzela svoj luk i dva bodeža zataknula za pojas. "To su muška posla Mel, ostani s majkom." prekinuo ju je otac oštro također podižući oružje, dug mač i koplje. "Bez brige, napast ću izdaleka." odvratila je Mel gledajući ga ravno u oči kamena lica, nije namjeravala popustiti što je njen otac vidio. "U redu, ali ostani zaklonjena, jasno?" pristao je on nevoljko. Oboje su izašli iz kuće, Goren je već uzjašio sivog pastuha oboružan kratkim lukom (istim kao Melin) i mačem. "Hajde dok nije prekasno." požurivao ih je, Aron se popeo na leđa drugog, nešto starijeg konja riđe dlake. "Krenite, sustići ću vas." rekla im je Mel te ponovno imitacijom vučjeg zavijanja prizvala Loma koji joj je uz odgovor potrčao u susret iz šume, ali na njen pogled napravio oštar zaokret te usporio dok mu je ona trčala u susret. Kada su bili bokom uz bok oboje su se izgubili u sjeni šume. "Idemo u lov, prijatelju, ali ovog puta lovimo jahače, pobrini se za konje, neću te tjerati na izravan napad, dovoljno je da im onesposobiš jednu nogu, ja ću se pobrinuti za pripadnike svoje vrste." uputila ga je Mel svejednako trčeći uz njega koliko su ju noge nosile, blaga nizbrdica joj je pomagala te je brzo dobivala na brzini, oko 200 m ispred sebe uočila je znakove bitke, znala je da joj se brat i otac već bore. "Još malo." prošaptala je, krajičkom oka uočila je Lomove ogoljene očnjake, oči su mu divlje sjajile, bio je rođen za ovo, da bude pušten s lanca. 50m od same borbe Mel se zaustavila, zadihana, ali odlučna brzo se popela na drvo i namijestila strijelu spremna da ju odapne kad dobije metu, Lom se nije zaustavljao, znao je što treba učiniti. Čim je primjetila kako se jedan od konja ruši uz njištanje odapela je strijelu ne gađavši vitalne organe, nije htjela ubiti, samo ukloniti prijetnju iako je i sama znala da i jako ranjene zvjerke mogu biti opasne. Goren je na konju radio krugove oko karavane gađajući lukom i strijelom dok se Aron borio prsa o prsa s jednom od napađača držeći se linije obrane što su tvorili ostali vojnici što su štitili karavanu. Edited by Ilhirel on Feb 24 2011, 02:22 PM Posted by: Anira Feb 24 2011, 03:34 PM Nažalost, Melinina je strela oborila konja jednog od vernih vojnika - niko od izdajnika nije jahao, budući da su se borili noževima sa kojima bi na konjima bili beskorisni. Kako bilo, to nije bila jedina greška - mnogo njih je palo jer su izgledali sumnjivo iako nisu bili izdajnici. Ponovo, pobunjenici su bili u istoj odeći kao i ostali, te je bilo teško odrediti ko je čiji osim po oružju - već pomenutim crnim, zaobljenim noževima. Tagar, Kardal, Denariana i Gilwinge stajali su u krugu, oko šestoro preživelih vojnika - sedmoro pobunjenika kidisalo je na njih. Tagar je preko lica imao posekotinu, zamalo je ostao bez oka. Branda je bio potpuno krvav i jedna ruka mu je mlitavo visila, a Denariana, iako samo sa ogrebotinama, neutešno je plakala. Dva pobunjenika padoše iznenada kao pokošeni. Zatim i treći pade i iza njega ugledaše nepoznatog čoveka. Jedan mladić na konju je pravio krugove oko njih. Četiri preostala pobunjenika se osvrnuše i, bez mnogo pompe, dadoše petama vetra. Nakon nekoliko koraka, svi do jednog su se osvrnuli i po jedan nož bacili ka preživelima (jedan se zabio u nogu vojnika, drugi je očešao Kardala, a treći se zario u prsa Gorenovog konja. Četvrti je za dlaku promašio Gilwinge) a preostali zarili u srce. Četri tela padoše kao jedno, uz tup zvuk, u prašinu i krv. Mista je već bila u šumu. "Umukni, glupačo!", vikne njen otmičar, baci je na zemlju i svom stagom udari po licu. Zatim ju je manijački povukao za kosu, prošištao psovke i poneo je ka šumi. "Tagare!!!", začula je Mel ženski glas, svega nekoliko desetina metara iza sebe. A čuo ga je i Tagar i, ne ostvrćući se na masakr, potrčao napred, sa sečivom prekrivenim krvlju. Edited by Anira on Feb 24 2011, 03:36 PM Posted by: Ilhirel Feb 24 2011, 03:53 PM Bitka se brzo odvijala uz velike gubitke, napadači su se povukli. Mnogo je ljudi bilo ranjeno ili mrtvo. Mel je začula dozivanje, nije poznavala to ime, ali okrenula se u krošnji tražeći izvor ženskog glasa i ugledala je grupicu u bijegu, a bila je sigurna da je čovjek kojeg su ostali pokrivali nosio tijelo, mogla je vidjeti dugu crnu kosu što mu je padala preko ramena i blijedo lice. "LOM!! GOREN!!!" proderala se prije no što je odapela strijelu što je pogodila jednog od onih što su pokrivali čovjeka što je nosio djevojku. Lom je prvi odgovorio na povik trčeći prema grupi razjapljenih ustiju. Edited by Ilhirel on Feb 24 2011, 04:56 PM Posted by: BalrogOfMorgoth Feb 24 2011, 05:43 PM Napokon situacija za patuljka, pomisli Kardal. Dohvativši svoju sjekiru, prodere se drevni patuljački ratni poklič, što se mogao čuti na mnogim bojištima od početka vremena. "Baruk Khazad! Khazad ai Menu!" Mašući sjekirom, zaleti se u najbližeg napadača, te mu raskoli glavu sjekirom. "Dobar udarac, majstore patuljče" zadere se Branda. Bilo je teško razlikovati neprijatelje, osim po čudnim crnim bodežima kojima su se vješto koristili. Ali nijedan nije dorastao vještini patuljaka. Jedan po jedan su polako padali pred njim i njegovom pratnjom, dok nisu stigli do preživjelih vojnika. Svega šestero ih je preživjelo. U zbrci bitke Kardal nije shvatio što se dogodilo sa Mistamire, ali znao je da je nešto pošlo po krivu. "Dovraga" pomisli i pljune na zemlju. "Ovo nam nije trebalo. Misija je propala, gazda neće biti zadovoljan. Morat ćemo je spasiti. Ali o tome ćemo kasnije s Brandom. Sada je vrijeme za još malo pokolja". Posted by: Renarion Arenimon Feb 24 2011, 06:00 PM Kapetanovo jahanje omela je blokada od debla i kamenja posred ceste. On prvo uspori, a zatim i potpuno stane, te se namršti. Tome nije bilo mjesto na cesti! No od svake daljnje pomisli i radnje ustavi ga glas odostraga: "Dalje nema!". Okrenuo je konja bočno i okrenuo glavu da se suoči s neznancem, istovremeno rubom lijevog oka spazivši nekoliko figura kako se pojavljuju s druge strane blokade. "Tko to kaže?" upita mirnim ali čvrstim glasom. Posted by: Númellóte Feb 24 2011, 11:52 PM Bila je previše šokirana kad ju je otmičar bacio na pod i nije očekivala udarac po licu, tako da nije ni ruke podigla u samoobranu. Osjetila je veliku bol; imala je osjećaj kao da će joj glava prsnuti. Krv joj je odmah briznula iz rasječene usne. Ali nije ispustila ni glas, kao ni kad ju je povukao za kosu. Samo su joj na oči grunule suze, a zubi su joj zagrizli u već ranjene usne. Nije im željela pružiti zadovojstvo da vide njene suze. Uskoro je ponovo završila na leđima otmičara. Razaznala je da idu dublje u šumu. Edited by Númellóte on Feb 25 2011, 12:21 AM Posted by: Anira Feb 25 2011, 12:11 AM "Ovamo Kardale! Ostali..." Branda se osvrtao oko sebe, zbunjen i sumnjičavo je zagledao preživele vojnike, kao da je očekivao da će ga i oni napasti. "Ti", ščepa Denarianu i prodrma je za ramena. "Uzmi jednog od konja i jaši napred! Prekini da plačeš!" Videvši da ne vredi, on dohvati za uzde jednog od konja čiji je jahač završio ko zna gde i podigne - mada je više ličilo na bacanje - devojku u sedlo. "Ruthengar je na pet minuta, trči ženska glavo i traži pomoć!" Lupi konja po turu i ovaj, već istraumiran, poleti. Branda potrči za Tagarom, a ovaj je sad zašao među stabla i naleteo pravo na vuka. "Bogovi te odneli!", vrisne i onda ugleda Mel. Pomislivši da je to zamka, uperi mač ka njoj. Uto stigoše ostali: Kardal, Branda, Aron, Goren i šestorica vojnika. "Gde je moja sestra? Govori!" *** Mnogo milja južnije, čovek se nasmeje. Kosa mu je videla mnogo leta, lice sunca a nos mnoga pesničenja. Bio je krupan, odeća mu je bila uglavnom smeđa, ponegde crvena i zelena, mada je i to bilo tamno od prljavštine i iznošeno. O pojasu mu je visio tobolac i jedna sekira. "Luran, i njegova družina, u ime celog svog naroda. Okreni se druže, južnije odavde ni u jednoj tački i na jednom putu ne'š proći." Bar tuce drugih, starijih i mlađiš iskoračilo je i prekrštenih ruku, neki s izvučenim oružjem, postrojilo se ispred prepreke. Edited by Anira on Feb 25 2011, 12:21 AM Posted by: DarkMayhem Feb 25 2011, 12:34 AM Grog je stajao na palubi broda u punom oklopu s svojim maljem preko leđa. Čim je sunce zašlo za obzor mjehurići počeše izlaziti nekih 10 metara od broda. Polako se počeo izdizati jarbol, drvo je bilo raskvašeno i sablasne zelenkaste boje. Ukleti brod je bio prepun morske trave. Osjetno je zahladilo, te se u trenu podigla magla. Što je brod više izašao to je postajalo hladnije i magla se zgušnjavala. Kad je ukleti brod potpuno izašao iz vode, razdaljina između dva broda je iznosila samo par metara. Paluba je izgledala pusto, ali mogla se osjetiti neka aura u zraku zbog koje se Grog naježio. "Sad su i oni spremni." Kaže iako ni sam nije znao tko su "oni". Paluba je izgledala napušteno i cijela se sjajila od skliskog premaza koj su izlučile alge. "Oprezno hodaj, vidio sam mnogo dobrih boraca koji su prerano završili karijeru jer su se poskliznuli." Jedan mornar stavi dasku preko koje su mogli preči preko. "Ajde kapetane što je najgore kaj nam se mre dogoditi?" Kaže s usiljenim osmjehom pokušavajući smanjiti napetost. Dok je prelazio na drugu stranu pljune u vodu. I napokon stane na ukleti brod. Čuo je kako daske škripe pod njegovom težinom. Posted by: Anira Feb 25 2011, 12:54 AM Varde se taman spremao da se sakrije iza ograde kada ga Grog pozove. "Oh, šta se može..." Isukao je zakrivljeno sečivo i, prvo opipavši dasku nogom, pretrčao preko nje. "Znaš, ako se ne vratim, moje pravo ime je Brama, rođen sam u Rohanu i glumim ovaj glupi južnjački naglasak." Brod se zatrese. "Neuspešno!" Oko njih se začuju glasovi, omamljujući i visoki. "Bogovi te je***i, jesu li to... A bojim i kosu u crno." "Sirene", reče mornar nakon što je stupio u palubu. "Kažu da ih ne smeš gledati u oči, inače će ti ukrasti dušu." Posted by: Renarion Arenimon Feb 25 2011, 01:04 AM Renarionu ovo nije nimalo išlo u prilog. Što li dovraga ovi hoće? Nije imao vremena za takve gluposti, i morao je dalje, na jedan način ili drugi. No unatoč svoj vještini i iskustvu nije se mogao nadati da će sam savladati tucet naoružanih ljudi. Ima mu se poslužiti drugačijom vještinom ovdje, zaključi dok je namještao prijazniji izraz lica. "Časni Lurane," započne visokim tonom te dalje nastavi ljubazno, "kakav bi to razlog, pitam se, mogao natjerati tako sposobnu družinu poput tvoje da običnim putnicima priječi put koji je tako dugo vjerno služio svima?" dovrši i na licu mu ostade blagi osmijeh. Ali u sebi je nagađao da su Harađani, i to mu se nije svidjelo. Kapetanova lijeva ruka polako je umirivala Adúna, dok mu je desna visjela kraj korica mača. Posljednje što je želio bilo je takvo rješenje, jer čak i da izađe iz sukoba kao pobjednik, velika je mogućnost da bude ranjen on ili Adún, a u oba slučaja putovanje bi postalo znatno teže. Stoga odluči prvo pokušati drugim putem, pa ako ne ide drugačije... čelik njegovog mača ugrijat će krv. Posted by: Anira Feb 25 2011, 12:03 PM Na Renarionove reči, Luran zgađeno pljune. "Da, verno služi, mater njegova! Verno služimo i mi i šta smo dobili? Jedva žene i decu prehranjujemo, dok se ona gospoda ožderavaju i vrckaju! Pišam ti se ja na čast i sposobnost i takve reči kojima se gospoda kiti. Ovaj put neće niko proći, dok se kralj ne seti da i mi postojimo!" Posted by: Renarion Arenimon Feb 25 2011, 04:09 PM "U redu." reče kapetan. "A tko ste onda vi ljudi, čiju je vjernost naš kralj tako nesmotreno zaboravio i zaslužio vašu ljutnju?" upita mirno, s najboljom voljom. Edited by Renarion Arenimon on Feb 25 2011, 04:12 PM Posted by: Anira Feb 25 2011, 04:39 PM "Misliš da imamo neko ime? Vesela banda nekog zgodnog i domišljatog naziva?", Luran se bezglasno nasmeje. "Samo narod Gondora, koji želi bolje za sebe, svoju braću, svoju zemlju. I evo, imamo udela u tome. Svako ima svoju ulogu. A koja je tvoja, putniče?" * "Lore, kuda ćemo?" Evelyn se mrdala oko devojke koja je skupljala odeću, predmete, knjige, sve natrpavajući u zavežljaj. "Zašto mi ne odgovaraš? Jesam li te uvredila ili rekla nešto loše?" Lore zastane i skloni crveni pramen s lica. "Naprotiv, dušice. Samo se pomeramo na sigurnije mesto." "Nedostaje mi Evenar. Zašto je otišao?" "I meni", reče Lore, uzme zavežljaj jednom, a Evelyn drugom rukom. Otišao je da se obrazuje, i još važnije, da pobegne iz ovog grada. Evelyn je to znala, ali nije joj zamerala što ponovo zapitkuje. Izašle su iz kuće. U ovom kraju bilo je tiho, ali sa nivoa ispod uzdizalo se mnoštvo glasova. Čula je već sve glasine: o truplu koje je sinoć pronađeno u jednoj fontani, i rasturenoj krojačkoj radnji neke znamenite gospođe. Siroti, verni Artan, zar nije mogao da ćuti? I ta žena. Kažu da je toliko unakažena da je možda čak ni bogovi neće poznati. "Joj, boli me!" "Ma vidi! A mislila sam da si ti snažnija od mene!" Lore se na silu osmehne, opuštajući stisak. "Ovuda, zlato, pažljivo." Plava vrata se otvoriše i zatvoriše za njima. Jedini ukras na njima bio je srebrni mesec, postavljen tako da leži, kako se ponekad vidi na Bliskom Haradu. Vazduh je bio topao. Edited by Anira on Feb 25 2011, 04:44 PM Posted by: Renarion Arenimon Feb 25 2011, 05:02 PM Znači ipak nisu Harađani. Bilo mu je palo na pamet da je to možda kakva banda zalutala s juga. Harad jest bio još udaljen, ali ipak je dovoljno blizu za takvo što. "Tajanstvenost mi nije cilj, i u normalnim okolnostima bih se ranije predstavio, no imam tu naviku kada me bespravno zaustave u vlastitoj zemlji da prvo očekujem da se izjasne tko su." Završivši rečenicu ublažio je stroži izraz lica koji se stvorio dok je pričao. Nastavio je čvrstim i pomalo službenim glasom. "Ime mi je Renarion, a uloga služba našem dobrom kralju, iako mi se čini da Valearion u ovim krajevima više nije na glasu na kakvom je nekada bio. Šteta," a zatim doda: "je to za koju bi se priličilo da bude ispravljena, jer doista kakav bi bio čovjek koji kraljuje nad nezadovoljnim kraljevstvom?" i blago se nasmiješi. "Dobri ljudi, kakvom vam se to nepravdom zamjerio naš kralj kojem svi ovdje nazočni vjerno služimo? Govorite slobodno i iskreno, jer vaše slijedeće riječi mogle bi pronaći put do kraljevih uši." Edited by Renarion Arenimon on Feb 25 2011, 05:04 PM Posted by: Anira Feb 25 2011, 05:19 PM "Mislite da to nismo čuli već stotinama puta?", dobaci mladić plave kose. "Da", odvrati treći glas koji je pripadao visokoj i mršavoj ženi. "I svaki bi nam rekli lepu reč i ostavili nadu u srcu. Onda bi otišli i zaboravili!" Luren klimne glavom. "Evo, ponoviću. Besni smo jer prestupnici ne bivaju kažnjeni, jer uzvišeni kradu, i jer savet povlači tako mudre poteze da zbog toga narod ispašta. A sve radi ponosa. Zašto nam Rohan više ne daje dobre konje? Jer ga je Gondor svojom nesposobnošću šutnuo dalje od sebe! Zašto je nekoliko pritoka Anduina pregrađeno bez da se pre toga upozore ribari koji od te reke žive, ili poljoprivrednici, kojima su polja poplavljena? Da bi neki plemić imao dvorac na prokletoj brani! Ma hajde, trgovinu nisam ni spomenuo. Plodovi naše zemlje propadaju, bacaju se ili prodaju za sitne novčiće po tržnicama, a u palati jedu isključivo krompir i grašak iz Rhuna! Gde to ima?! Ja ne kažem da je naš kralj loš - borio sam se za njega, na njegovoj strani! - ali ona gamad koja mu se naziva savetnicima, pa makar to bili i vi, svaki svoj mudri potez povlači po golim leđima naroda, ostavljajući krvave tragove svog prolaza!" "I dok mi ovde razgovaramo, narod se diže na noge u svakom gradu, selu ili budžaku koji oseća ponos, i svaki domoljub ujedinjen sa stotinama i hiljadama drugih čini silu koja ovoga puta neće biti ugušena!" Dramatično je uperio prst u Renariona. "A ti si samo jedan tihi glas." "Ali regrutujemo, i dalje", doda žena i ponosno digne bradu. Edited by Anira on Feb 26 2011, 11:39 PM Posted by: Renarion Arenimon Feb 26 2011, 11:24 AM Kapetan na sve ovo nije mogao sakriti čuđenje. "Ja ne potječem iz Gondora, a osim toga sam osobnim i službenim poslom često izbivao na dalekim putovanjima, te sam se tek prije nekoliko dana vratio u zemlju." reče, i zatim doda s tužnim tonom: "Nisam imao pojma da je situacija ovdje tako loša. Ali kako je to moguće? Valearian je uvijek mislio na dobrobit svih. Ta ne može biti da nije svjestan mogućeg ustanka u vlastitoj zemlji, ako je sve što kažete istina." Renarionova desna ruka koja je do maloprije spremno visjela uz balčak mača, sada je gladila njegovu gustu crnu bradu, potez koji je često činio dok razmišlja. Posted by: Anira Feb 26 2011, 05:42 PM "Zašto ne bi bio? Manje je već gušio obećanjima i kraćim periodima mira." Luren se osmehne i isprsi. "Ovaj put neće." "Imate dva izbora. Vratite se istim putem i sretnite iste, ili ostanite s nama." Edited by Anira on Feb 26 2011, 11:40 PM Posted by: Ilhirel Feb 26 2011, 08:12 PM Mel na tren pošuti. "Djeva crne kose? Otmičar ju je odnio dublje u šumu, oprostite mi, nisam ga stigla zaustaviti, a Lom se istovremeno može baciti samo na jednu osobu." odgovorila je gledajući vuka. "Može vam pomoći u potrazi." ponudila je vidjevši silnu brigu u očima čovjeka koji joj je prijetio mačem. U taj čas Goren je stigao te vidjevši prizor izvuče strijelu iz tobolca i namijesti je ciljajući čovjeka što je prijetio Mel. "Polako, spusti mač, siguran sam da ti moja sestra nije učinila ništa nažao." Posted by: Anira Feb 26 2011, 08:20 PM Tagar se uopšte nije obazirao na Gorena. "Kuda?!" Osvrtao se pokušavajući da odredi smer, ali u šumarku nikoga nije bilo. Drveće je bilo gusto a žbunje sveže zeleno, i da nije te sparine, mirisalo bi kako proleće inače miriši. Zemlja je bila meka i vlažna. Posted by: Ilhirel Feb 26 2011, 08:22 PM Mel je podigla ruku ispred sebe, ravno naprijed od mjesta na kojem je stajala. "Onuda, sretno." rekla je. Posted by: Anira Feb 26 2011, 08:29 PM Tagar je poleteo u tom smeru, a Branda se iza Melinih leđa otvoreno iščuđavao hladnokrvnosti tog odgovora. Pogledao je patuljka. "Kardale, razdvojimo se! Ja idem za princem. Pomozite i vi, ako želite", dobacio je preko ramena dok je trčao za Tagarom. Posted by: Ilhirel Feb 26 2011, 08:40 PM Mel je malo odahnula, nije voljela da joj netko prijeti mačem. "Mel?" pogledao ju je Goren na poziv za potjeru, Mel je znala da je živio za nju. "Gdje je tata?" odgovorila mu je, ne na način koji je on priželjkivao. "Dobro je, zadobio je lakšu ozljedu na leđima, sada pomaže preživjelima. Molim te, to ili se moram vratiti." na ovo ga je Mel kratko odmjerila pogledom. "Idu li još uvijek istim smjerom?" pitala je dok joj se brat zagledao u daljinu, on je bio obiteljsko oko sokolovo. "Skrenuli su više na zapad, možemo ih sustići." odgovorio je. "Hajmo onda trkom, ja ću ti čuvati leđa, Lom će ići s tobom u ravnini." odgovorila je i krenula u trk značajno pogledajući svog vučjeg pratioca, a on je, kao da joj čita misli, stao trčati uz Gorenov bok, oni su sad bili njegov čopor, a ovo je lov. Edited by Ilhirel on Feb 26 2011, 09:50 PM Posted by: BalrogOfMorgoth Feb 26 2011, 09:05 PM "Naravno da ću pomoći! Patuljak mog statusa nesmije si dopustiti da se okolo priča kako sam kukavica!" To rekavši, Kardal se dadne u trk za Tagarom i ostalima. Posted by: Anira Feb 26 2011, 09:55 PM Branda je već poodmakao i Kardal se nađe sam. Sudeći po tregovima na zemlji i slomljenim granama, neko je ovim putem već prolazio, i on ga je uspešno pratio sve dok nije stigao do račvanja. Hoće li poći levo ili desno? Šuma je bila puna zvukova, šuštanja lišća, insekata i sitnih životinja. Mistamire takođe ništa nije čula ni videla, osim daha i nogu svog otmičara, zemlje koja promiče za njim, slomljenih grančica koje bi ponekad i osetila. Edited by Anira on Feb 26 2011, 10:40 PM Posted by: Renarion Arenimon Feb 26 2011, 10:47 PM ------------ QUOTE ---------- "Zašto ne bi bio? Manje je već gušio obećanjima i kraćim periodima mira." Loran se osmehne i isprsi. "Ovaj put neće." "Imate dva izbora. Vratite se istim putem i sretnite iste, ili ostanite s nama." ----------------------------- Renarionu je bilo jasno da stvari ipak neće ići kako se bio ponadao. Bilo bi prelako, pomisli u sebi dok mu se kraj usana izvio u jedva primjetni, trenutni smiješak koji je nestao naglo kako se i pojavio. "Za mene izbora nema." reče glasom u kojem nije bilo niti trunke dotadašnje popustljivosti i ljubaznosti. Uputio je oštar pogled Loranu. "Ali za vas ima. Sumnjam da vam se ikada pružila prilika da se požalite nekome tko vam doista i može pomoći. Kao kraljev prijatelj ponudio sam vam pomoć. I ne krivim nikoga od vas ako ostajete pri svome." Čvrstim pogledom prijeđe po svakom skupljenom licu. "Ali unatoč svemu, ja moram na jug. Na jedan način ili drugi." Posted by: Anira Feb 26 2011, 11:44 PM Luren uzdahne kao da ništa nije ni očekivao i nekako preko volje uzme sekiru. Ostali učiniše isto, neki s mačevima, neki s noževima, par njih sa samostrelima - ta dvojica su stajala svaki na jednom kraju prepreke. Ukupno jedanaestoro njih, a krajičkom oka Renarion vidi kako se još trojica pokreću i staju i preprečuju mu put iza. Četrnaest, uzvišen broj! Posted by: Renarion Arenimon Feb 27 2011, 01:56 AM Na sve to Renarion sarkastično odglumi čuđenje, te se kratko nasmije. "Žalim vas, ako vam je to prvo na pameti. Zašto da itko gine zbog nesmotrenosti jednoga vladara i tvrdoglavosti tuceta podanika? Ne, drugovi. Nemam namjere započinjati sukob ondje gdje ga se može izbjeći." Više nije ni gledao Lurena, već je naizmjence pogledavao na nekoliko strana kao da se obraća svima u isti čas. "No unatoč vašem nepovjerenju, ja ću razgovarati s kraljem Valearionom. Samo upamtite moje riječi: Do tada možda bude prekasno, ako vam postupci krenu putem vaših današnjih riječi." Završivši, polako okrene konja natrag i lijeno se zaputi putem odakle je došao. Usput Lurenu uputi jedan kratki, umorni pogled. Sunce kasnog poslijepodneva bacalo je zlatan sjaj na sve, i nije bilo vjetra u krošnjama. Posted by: Ilhirel Feb 27 2011, 10:03 AM "Lom, nađi čovjeka na konju i njegovu pratnju i skreni ih na ovaj put inače će njihova potjera biti uzaludna. Mogli su već podosta odmači ako konj galopira, požuri." rekla je Mel ne popuštajući u trku, otpičar nije mogao biti puno dalje, pod teretom i brzina kojom je ovako pobjegao je impresivna, no umorit će se uskoro, nema mu druge. Posted by: Númellóte Feb 27 2011, 11:26 AM Njezin ''nosač'' nije posustajao. Šibao je kroz šumu kao da nema nikakvog tereta. Najgore joj je bilo kad je u početku prolazio nižim raslinjem pa je tako zaradila dvije-tri porezotine na licu, jer je i dalje bila u položaju vreće krumpira. Uspjela je na glavu navuči kapuljaču od ogrtača da se zaštiti. Tako skoro nije ništa vidjela osim stražnjih dijelova čizme i tla po kojem je gazio. Tako i tako nikad nije bila u ovim krajevima i nije znala u kom se pravcu kreću jer je otmičar ponekao mijenjao pravac kao bi ju, najvjerojatnije, zavarao. Ma mogao je hodati kako god je htio, ona nije imala pojma o njihovu trenutačnom položaju. Samo se nadala da će sve završit ubrzo, na ovaj ili onaj način. Izmolila je kratku molitvu bogovima, a onda se vratila gledanju tla. Posted by: Ilhirel Feb 27 2011, 11:48 AM "Dobro, što je ovaj? Brz je, opet mijenja smjer, hoće li nas Lom moći pronači?" pitao je Goren. "Hoće, prati moj miris, ja se više bojim da ga oni ljudi ne povrijede. Ako ćemo pojačati tempo zaostat ću, znaš da ne mogu dugo održati veliku brzinu." odgovorila mu je Mel. "Mora da su nam se roditelji već zabrinuli, samo da već jednom sustignemo to čudo, bilo bi lakše da imamo konje." na ovo je Goren tužno pomolio glavu, a Mel je proklela u sebi, nije to smjela spomenuti, znala je da joj je brat volio palog pastuha, bili su jednakog karaktera. No ipak, činjenica je da bi bodež pogodio Gorena da on nije bio na konju i za to je bila zahvalna. Edited by Ilhirel on Feb 27 2011, 12:49 PM Posted by: Anira Feb 27 2011, 02:14 PM Trojica momaka koji su se nalazili iza i prema kojima se Renarion okrenuo uputili su mu opake poglede, i ostali na svojim mestima, čak se ni ne okrećući kad je prošao pored njih. Niko nije progovorio, ali ni spustio oružje. Sigurno nije bilo lako odjahati tek tako, dok su vam samosreli upereni pravo u leđa. Vetar se podigao. Osećao se miris mora. Posted by: Renarion Arenimon Feb 27 2011, 02:36 PM S čudnom mješavinom razočaranja, tuge i ljutnje u sebi, kapetan je galopirao na sjever putem kojim je i došao. Prokleti seljaci, prokune u sebi. Kada završi ovu pustolovinu doista je namjeravao razgovarati s Valearionom. Ta nije moguće da se situacija može toliko pogoršati a da kralj to ne zna? Ako je tako, to je zasigurno djelo tih silnih savjetnika na dvoru. Ali za sada je imao preča posla. Prijeko barikade mu nema prolaza. Čak i neuki koliko jesu, nekoj budali bi pošlo za rukom da ga pogodi samostrijelom. A čak i da ne, zar bi ubijanje tuceta jadnih duša bilo rješenje? Ne. Mogao se vratiti do Osgiliatha i u kasarni zatražiti oružanu pratnju do Porosa, ali to bi privuklo pozornost, uz bilo kakvu izliku kakvu bi smislio. Ali zapravo, već je bio odlučio. Kada su se odmakli otprilike milju od mjesta zasjede, kapetan uspori konja i nagne se naprijed, te šapne: "Morat ćemo malčice izmijenjenim putem." Tada skrenuše s ceste i zaputiše se polako kroz šumu na istok, prema Ephel Duathu. Putovat će na jug uz podnožje planine, prijeći Poros gdje je plitak, i onda se vratiti na cestu za Harad. Vjetar je ponovno zapuhao, i otpalo lišće zaplesalo je u zraku ispresijecano zlatnim zrakama Sunca. Miris mora postajao je sve slabiji, dok u konačnici nije potpuno nestao, zamijenjen mirisom zemlje i stabala južnog Ithilliena. Edited by Renarion Arenimon on Feb 27 2011, 02:37 PM Posted by: Anira Feb 27 2011, 10:58 PM Na kamenoj ogradi balkona obraslog mahovinom soko je čekao nakon dugog leta. Njegova vlasnica mu priđe i odveže pošiljku s noge nakon čega se ptica smesti na svoj stalak. Izvadila je ukrašeni, zlatni nož i isekla vrpcu kojom je uvijena hartija bila privezana. Posmatrao ju je kako čita, očima sevajući levo desno, a onda ponovo, iz početka. Talasasta kosa nesmetano joj se spuštala niz leđa a belo lice postalo je još belje, ukoliko je to ikako bilo moguće. Onda pusti pismo da joj ispadne iz ruke, podigne haljinu i potrči unutra. Pisalo je: 25. Gwaeron 300/IV Minas Tirith Draga gospo Mairwen, Nadam se da ste dobro i da ste na sigurnom. Ovde je opasno. Žao mi je što vas uznemiravam. Bili su u pravu, danas je počelo. Bili smo prisutni i zahvaljujući tome što su mnogi bili rastrti po različitim delovima grada, možemo vam ispripovedati pravo stanje stvari. To ne znači da je sada gotovo, naprotiv, ali stanje je donekle sigurno i upravo zbog toga sam u stanju da vam pišem. Počelo je još jutros, iako su istinski događaji oni od pre nekoliko dana, ali budući da ih znate neću ih opet spominjati. Nekoliko časova nakon svitanja prve grupe ljudi iz Donjeg grada i okolnih sela počele su se slivati u grad. Osim sitnih nesuglasica i manjih čarki, nije bilo nikakvih većih problema. Zatim su im se pridružili i građani prvog nivoa. Garda je već bila u stanju pripravnosti. Saznali smo da je citadela trostruko osigurana, i dok ovo pišem, ostala je netaknuta i niko se unutra nije uspeo probiti. Ali, vratimo se na početak... Jedan čas nakon podneva, povorka je krenula na drugi nivo. Plan je bio da na svakom nivou ostanu po jedan sat, čekajući da im se građanstvo pridruži i time simbolično osvoje taj deo grada. Sve je teklo po planu do trećeg nivoa, kada su se manje grupice počele probijati na gornje nivoe. Stražara je bilo manje nego inače, te su im uspevali pobeći ili, ako nisu, savladati ih. Prisustvovali smo kako surovom prebijanju stražara od strane pobunjenog građanstva, tako i žestokoj odbrani čuvara Minas Tiritha. Oni koji su uspeli, uskoro su se sasvim povukli do šestog, oni koji nisu pali su u ruke besnog naroda. Bilo je sasvim gnusnih i strašnih prizora koje vam ne želim ovim putem reći. Na kapiji šestog nivoa bilo je vrelo i došlo je do pravih okršaja. Mnogi su zahvaljivali bogovima što su Kuće Isceljenja u blizini, a drugi su pošli zaokretnim putem, oko Kuća pa do Hrama gde su, sva sreća, bili manje poletni nego na kapiji, te su se zadovoljili samo pretnjama i kletvama. Nije trajalo duže od časa, ali letelo je štošta, i poprilična količina krvi je prolivena. Kralj se još nije oglasio, ali čim saznam nešto novo, biće vam javljeno. Ovo je tek početak, i slično bi moglo biti ponovljeno u narednim danima. Ovog puta nameravaju potpuno preuzeti glavnu kapiju i sprečiti bilo koga da uđe ili izađe. Ostajte mi dobro i oprostite mi na šturosti i nečitkom rukopisu! L.S. Soko se počešao ispod krila a zatim odleteo. Edited by Anira on Feb 27 2011, 11:04 PM Posted by: DarkMayhem Feb 27 2011, 11:03 PM "Daj ne bulazni, kao da je to i važno." Grog polako počne ići po palubi i pregledava bačve. Jednu sruši i iz nje izleti voda i jedan rak. "Tu nema ništa, ovo mjesto izgleda napušteno." reče iako je znao da je u krivu, osječao je neku sablasnu prisutnost. "Nešto je krivo ovdije. Sviđa mi se" Posted by: Anira Feb 28 2011, 04:00 PM Goren i Mel su, tako zapričani, naleteli na Kardala koji je i dalje stajao na raskrsnici dva moguća puta. Otisci koji su dotle vodili odvajali su se, iako je bilo očigledno da je samo jedna osoba došla do raskršća. I dalje nikog nije bilo i i dalje su svi zvuci koje su čuli bili uobičajeni, šumski. Vreme je odmicalo. Kojim putem? Posted by: BalrogOfMorgoth Feb 28 2011, 04:15 PM "Dovraga! Kuda ću sada?! Nikada nisam bio pretjerano vješt u praćenju tragova, a tko zna kakve sve zvjeri vrebaju po ovoj šumi?" Kardal se promeškolji... Bilo mu je neugodno, on, patuljak, a boji se šume... "Bah, idem lijevo, pa što bude, neka bude! Tako odlučivši, stegne sjekiru jače. Još je bila zamazana od neprijateljske krvi. "Ah, kada sam već tu, mogao bih je i očistiti". Tek tada je primjetio kako ima posjekotinu. Opipa ju. "Vraže! Otkuda sad ovo? Sigurno me jedan od onih prokletih pobunjenika okrznuo. Ah, barem još jedan razlog da krenem za njima!" Krenuvši lijevim putem, odjednom je zapeo za poveći korjen. Pade i zamota se u robu. "Ah! Tko je još ovo vidio, jedan patuljak a tako nespretan. Sreća da nema nikog da vidi ovo. Život na dvoru me omekšao". Posted by: Ilhirel Feb 28 2011, 04:16 PM "Skreni za nama! Moj vuk je otišao za čovjekom na konju, dovest će ga na pravi put!" povikala je Mel ne stajući već skrečući u lijevo kad je primijetila priliku što stoji na raskršću što su stvorili tragovi. Posted by: Anira Mar 1 2011, 12:39 AM Mistamire se našla na omanjem proplanku. Spuštena je na travu koja je bila ispresecana crnim linijama, zaostalim ugarcima spaljenog zelenila čija je preostala većina začudo bila mlada, sveža i vlažna. Otmičar se spustio kraj nje, povukao je za kosu i sasuo joj gorku tečnost pravo u grlo. "Ne budi nezahvalna, lepojko", prorežao je na njeno otimanje. "Ovog se ne bi rado sećala." Udovi su joj momentalno otežali a umor se spustio na ramena. Plavokosi muškarac, ne stariji od trideset, odložio je noževe i haljinu joj pocepao rukama. Sva sreća pa su Goren, Melwen i Kardal pošli levom, donekle kružnom stazom jer je pobunjenik iskrsao pred njima, umesto iza njih. Kao da ne haje što je njih troje, a on jedan, krenuo je ka najbližem od njih sa isukanim noževima. *** A na pučini... ili bar blizu nje. Uglavnom. "To je trebala biti dirljiva scena, pokvario si je", reče kapetan, zainteresovano se osvrćući okolo. Samo jedan član posade bio je s vama, ostali su sa Azraindila posmatrali, naoružani puškama i fenjerima. "Hmm, ovo ne izgleda kao Dol Amrothski brod. Možda smo pogrešili dan, sezonu, mesečevu menu, šta već. Za nasukani brod princa Azrika vele da je imao slomljen jarbol u obliku bajne deve. Ako je ovaj bio deva, odveć je mršava za moj ukus." "Potpalublje?", predloži mornar. "Dobra ideja, Gemaše. Pitaj kapetana!" Protrljao je brk i uputio Grogu izveštačen osmeh koji je jasno govorio koliko mu prija ovaj ambijent. Edited by Anira on Mar 1 2011, 07:24 PM Posted by: Ilhirel Mar 1 2011, 01:10 PM Ispred njih, na malom proplanku, uočili su bjegunca koji je odmah krenuo na njih. Mel je brzo odapela strijelu na njega dok je Goren isukao mač iz korica kako bi mu se suprotstavio. Posted by: Anira Mar 1 2011, 07:32 PM Čovek zastane i zbunjeno pogleda strelu koja mu je štrčala iz ramena. Kada je ponovo pogledao ka vama, zenice su mu bile toliko raširene da su oči izgledale crne. "Moj gospodar je samnom. Moj život je ionako njegov. Moj strah više nije tu!" Iščupao je strelu i iskeženih zuba dočekao Gorenov mač. Sada je bio sporiji, ali ipak je svojski iskorišćavao to što sa noževima može prići vrlo blizu svom protivniku nego što ovaj sme s mačem. Terao ga je da se neprestano osvrće i iskrsavao mu iza leđa. U jednom trenu se sagnuo kada je sečivo sevnulo i, još sagnut, zasekao po listu. Edited by Anira on Mar 1 2011, 07:34 PM Posted by: Númellóte Mar 1 2011, 11:24 PM Trbuh ju je počeo boljeti zbog nezgodnog položaja u kojem je bila već neko vrijeme. No morala je stisnuti zube jer je bila sigurna da njen prigovor/molba za udobnijim položajem završila udarcem. Nanjeno čuđenje uskoro su se zaustavili i bila je na manje grublji način spuštena na pod. Brzo je pogledom pretražila mjesto. Sve što je mogla uočiti bilo je da se nalazi na nekom proplanku na kojem je tlo bilo vlažno i na većim dijelima opožareno. To je bilo sve što je stigla opaziti jer njen otmičar nije gubio vrijeme. Ponovo je osjetila ruku na kosi koja ju je nemilosrdno povukla unatrag. Počela se otimati, ali to joj je samo pojačalo bol. Pokušala je usne držati čvrsto zatvorenim jer je primijetila da drugom rukom drži bocu koju je odnekud izvukao, ali ju je još čvršće povukao za kosu i tekućina je ušla u njena usta iz kojih se izvio prigušeni jecaj. Njegove riječi, koje je pritom izgovorio, su joj brzo došle do mozga. Pokušala se odgurnuti u groznoj spoznaji, ali nije mogla ni prstom mrdnuti. Užas joj je prostrujio tijelom kad je leđima dotakla travu. ''Upomoć! Ilonorne!'' povikala je slabašnim glasom a oči joj se počele sklapati. Zadnje što je vidjela bila je plavokosa glava sa odurnim smiješkom na usnama kako joj kida haljinu. Posted by: Ilhirel Mar 4 2011, 03:23 PM Goren je zajauknuo i povukao se na stranu, porezotina je bila dosta duboka. Mel se trznula u hipu ostavljajući luk za sobom i vadeći dva bodeža. Bodeži su imali duple oštrice, jednu normalnu i jednu malo manju što se kao trn nastavljala na glavnu. Jednim bodežom napala je izravno dok je drugim zamahnula prema boku protivnika spriječavajući ga da napadne Gorena. Posted by: DarkMayhem Mar 5 2011, 12:19 PM Grog uhvati kapetanov pogled i slegne ramenima. Polako se približi vratima koja vode u potplaublje sklužuči se po palubi. Kad je došao do vrata primjetio je da su zaključana. po tipičnoj patuljačkoj finesi je samo šakom udario vrata 3 puta oko brave te ostavljajuči rupe veličine šake iznad pored i ispod brave. Te se samo onda naslonio malo jače na vrata i nakon kračeg škipanja ona su popustila. "Krenite polako zamnom, tu su trošne stepenice. Onaj tko nosi baklju neka stoji iza mene. Drugi neka nam čuva leđa. Nešto ovdje nije uredu, premirno je." Kad su sišli niz stepenice dočekao ih je dugačak hodnik koji je s svake strane u pravilnim razmacima imao vrata. Čim su sišli postalo je osjetno hladnije. Osvjetljenje je dosezalo samo prvu trčinu hodnika. Jedina promjena je bilo odsustvo morske trave. Sa stropa je visila užad te je na njima visio kostur jednog mornara. "Kapetanova kabina je najvjerojatnije na kraju hodnika, ostatak možemo pogledati nakon toga." Posted by: Anira Mar 13 2011, 04:20 PM A onda su se vetrovi digli. Niotkuda i sa svih strana, naizmenično hladni i topli, nalik na sukobljene morske struje koje su naše junake čupale i gubile ih u moru. Isprva samo povetarci, prerasli su u pravu halabuku i lom dok je nebo postajalo sve sivlje. Kardal, Melwen i Goren osetili su ga prvi: naleti su bili tako snažni da su jedva stajali na nogama i šuma je izgledala istovetno gde god da se okrenu. Da stvar bude još gora, čak i kada bi vikali najglasnije što mogu, fijuci vetra sprečavali su da reči dođu do sagovornika, a kosa, lišće i prašina što su im upadali u oči, nos i usta dodatno su ih ometali. Njihov napadač je nestao kao da ga nikada nije bilo. Renarion je isprva mogao registrovati samo čupanje sopstvenog plašta, a onda je i Athunu zasmetalo. Izdržljiv, verni prijatelj video je mnoge oluje, ali sada je rzao, odbijajući da ide dalje, i nemirno pocupkivao u mestu. U Minas Tirithu, Cuthalion je video samo olovno sive oblake kroz prozor iza Valearionove glave, a na pučini je još uvek bilo mirno... Previše mirno. "Ovaj brod se ne mrda, gospodine. Zašto se ne mrda?" "Nasukan je, Gemaše", odvrati Varde, s rukom na dršci sablje. "A zašto ne bismo prvo ostale? Ne bi' da mi nešto iskoči odavde..." Sumnjičavo je gledao vrata i prazan hodnik iza sebe. Posted by: Ilhirel Mar 13 2011, 05:18 PM Nakon iznenadnog naleta izuzetno jakog vjetra Mel se osvrnula oko sebe, protivnik je negdje nestao. Vjetar nije stajao pa Mel nije mogla predložiti Gorenu da zajedno potraže djevojku što je onaj čovjek (?) nosio prije no što su ga sustigli. No kako ni sama nije znala kuda krenuti jer odjednom kao da nije poznavala šumu u kojoj je provela djetinjstvo samo je ostala tako stajati u tišini. Zbunjena, čekala je nadajući se da će nalet vjetra popustiti. Edited by Ilhirel on Mar 13 2011, 09:20 PM Posted by: cuthalion Mar 13 2011, 07:09 PM Nakon kratkog pozdrava i gunđanja zbog doceka Eruheran se napokon nasao nasamo s Kraljem. -''Pozdrav stari prijatelju. Cujem da sam ti opet potreban?'' Posted by: Anira Mar 15 2011, 11:36 PM Vetar nije popuštao. Šta više, toliko je divljao da su neke svetlucave stvari letele okolo, iako nisu uspeli da nazru šta je u pitanju. Kardal se derao i pokazivao u nekom pravcu Mel i Gorenu da ga slede. Probijali su se neko vreme kad - čik! - eto dobrog starog napadača ponovo! Sva sreća pa je izleteo pravo pred njih, inače teško da bi ga čuli... Mahnito je pogledao iza sebe i zaleteo se pravo na trojku. Plemeniti Valearion nije ni stigao da odvrati učtivošću kada se prozor slomio a preko stola otkotrljala kamenčina veličine pesnice. Stražari smesta uleteše unutra. "U redu je, u redu je", uveravao ih je, podigao kamen i, blago dotakavši Eruherana po leđima, izveo ga na hodnik. Bio je smiren. Previše smiren s obzirom na situaciju. "Kao što si možda video, prijatelju, traje mala pobuna ovde u gradu." Potapšao ga je po ramenu. "Zato su te i zadržali tako dugo, dok se ne uvere." Stražari su šetali hodnicima, a nekoliko članova garde, najbližih kraljevih zaštitnika, protrčalo je jednim sporednim hodnikom. Dok su hodali u toj čudnoj tišini, Eruheran se mogao diviti tapiserijama iz nekih starih vremena. Za to vreme, svako ko bi naišao poklonio bi se kralju ili s njim razmenio reč-dve, u prolazu ili trku; kod prizora kakve djeve što je svirala harfu, međutim, razgovor potraja duže. "Pošaljite mi poručnika Idrenil." Kršan momak pogne glavu, držeći u ruci krilatu kacigu. "Ne mogu, vaše visočanstvo." "Dezertirala je." "Da, vaše visočanstvo." Valearion je izgledao kao da želi reći "nisam začuđen", ali umesto toga samo odmahne glavom. Uto, još jedan, ako ne krupniji, onda markantniji, gardista priđe. "Moj kralju, smesta moramo govoriti." Usput je učtivo klimnuo Eruheranu. Srednje tridesete, kosa strogo ošišana, i nekoliko ožiljaka na mrkom i uglastom licu. Oči su mu bile još ozbiljnije od reči. "Bogovi...", reče Valearion. "Harlače, odvedi mog gosta u Palatu - neka mu daju najbolje sobe i sve što poželi." Mlađi gardista otpozdravi - usudio se da podigne glavu. Valearion se okrene Eruheranu i umorno reče: "Razgovaraćemo uskoro. Sve je pod kontrolom", nadoda za svaki slučaj, i ode za onim krupajlijom, koji još jednom klimne glavom. Harlak zatim isprati Eruherana do dvorišta, sasvim pustog izuzev mnoštva stražara na zidinama. Posted by: Ilhirel Mar 16 2011, 10:04 AM Nije imala vremena namijestiti srtijelu (luk i strijele je pokupila s poda kada su krenuli za Kardalom), neprijatelj je opet jurišao na njih. Bacila je jedan od svojih bodeža pogodivši ga u trbuh no on nije posustao. Što je ovaj, Valara mi? pomislila je promatrajući ga kako prilazi sa strahom u očima. Hoće li ga moći savladati? Bili su brojčano nadmočniji, ali ovo....biće...nije bilo ljudsko ili se barem nije činio takvim. Ta snaga i izdržljivost nadilazila je ljudsku. Edited by Ilhirel on Mar 16 2011, 02:07 PM Posted by: Anira Mar 17 2011, 04:26 PM A onda im je jedna od tih svetlucavih stvari proletela pred očima. Linija, nalik na finu crvenu vrpcu pojavila se na napadačevom vratu, a oči više nisu gledale ni u šta. Strovalio se na zemlju, a ono što mu je preseklo vrat zabolo se u obližnje drvo. Bio je to bodež izrađen od kakvog tamnog metala sa srebrnim intarzijama ili ukrasima. To je bila jedna od onih stvari koje su letele, nošene vetrom. Edited by Anira on Mar 17 2011, 04:42 PM Posted by: Ilhirel Mar 17 2011, 04:32 PM Mel je na tren stajala potpuno zbunjena, kada je shvatila da je neprijatelj poražen i da je to mogao biti njezin vrat nije mogla ništa drugo doli slegnuti ramenima. Pogledala je oko sebe. Goren i Kardal još su bili uz nju. Sad još samo kad bi prestalo puhati... pomislila je. Posted by: Anira Mar 17 2011, 04:45 PM Kardal je opet vikao i mahao rukama: zavukao se iza jednog debla a onda ponovo zamlatarao i ponovo se sakrio. Posted by: Ilhirel Mar 17 2011, 04:46 PM Mel se sakrila iza obližnjeg drva blizu onome iza kojeg se sakrio Kardal, pogledala je iza sebe, Goren je učinio isto. Posted by: DarkMayhem Mar 19 2011, 08:27 PM Grog je znao kako je Vardeova izjava da je brod nasukan kriva, Varde nikad nebi riskirao da se njegov brod nasuka. Nije ništa rekao zbog uplašenog mornara. Kad je Varde predložio pregledavanje soba samo je kimnuo i maljem odalamio po najbližim vratima. Soba je bila mala i na daljem zidu se isticala zakrivljenost trupa broda s obije strane vrata su bili kreveti na kat samo je jedan krevet bio prazan na njima su ležali kosturi dok je jedan kostur bio na podu kao da je pao iz kreveta. Boca mu je još bila u ruci. "Ono što je meni čudno je da nema paučine na ovim kosturima, kao da..." odluči ostaviti tu misao nedovršenom kad je primjetio izraz na Gemaševom licu. Druga soba je bila gotovo potpuno jednaka samo što su svi kosturi bili na svom mjestu. "Mislim da nema smisla više ovo pretraživati, očito je da je ono što tražimo u kapetanovoj kabini. Što god to već bilo." Posted by: Anira Mar 19 2011, 09:56 PM "Mislim da nema smisla što idemo samo nas trojica. Ali trojica lakše beže!" Varde otrči do vrata i drmne bravu. Zatvoreno. Okrene sa ka Grogu: "Hajd' druže!" Pomerio se u stranu da u ionako uzanom hodniku napravi Grogu prolaz. Dok je ovaj naletao na vrata, ona se sama otvoriše, uz groznu škripu. Iznutra je dopirala plavo-zelena svetlost. Na zidovima kabine bili su prozori kroz koje ste jasno videli vodu i ribe koje su plivale. Svetlost je dolazila spolja. Tako očarani prizorom, sva trojica su ušli, a onda su se vrata zalupila za njima. Na dvorištu citadele, dok je Harlak vodio Eruherana ka palati, Grayswandir se oglasio. Čuješ li to? Tišina. Oslušni bolje, pa makar tako gluv. I pogledaj one stražare. A, šta misliš? Da, drugar, ovde ti je maločas bila opsada, a oni su mislili da si ti predvodnik. Kakvo kraljevstvo, a? Škripao je, što je bio znak da se zločesto smeje. Nego, bolje bi ti bilo da paziš šta pričaš ovde. Toliko je sumnje, straha i nepoverenja u zraku da ću zarđati! Harlak ga je zatim ispratio do samih odaja, u desnom krilu palate. Bile su povelike, prozračne i mirisne. Osim slugu, nisu sreli nikoga: sve je bilo vrlo tiho, sušta suprotnost onoj palati kakvu je pamtio: punu pesme iz grla i struna mnogih minstrela, umetnika svih vrsta, gostiju, plemića, plesača, raznoraznih zabavljača! Samo su sjajne skultpute i slike ostale da podsećaju na ta dobra vremena, činilo se. "Večera će u šest", reče Harlak odlazeći. "Samo, ako budete šetali, ipak ne izlazite na donje nivoe noću. Neki mali neredi su u gradu, ali ništa neobično i strašno." Šta sam ti rekao. Edited by Anira on Mar 19 2011, 09:56 PM Posted by: Númellóte Mar 19 2011, 11:31 PM Padala je. Lagano. Padala je poput pahuljice snijega što lagano leprša prije nego dotakne zemlju. Pala je na .. krevet?? Rukom je popipala oko sebe da se uvjeri u to. Nešto svjelucavo joj je prošlo blizu očiju. Tren joj je trebao da shvati da su to čestice obasjane svjetlošću sunca. Zrak je bio prozračan; mirisao je na cvijeće. Cvijeće!? Zijevnula je i trepnula. Nečija ruka koja uzima pehar svrnula joj je pozornost. Pokušavala je izoštriti sliku; pogled joj se kretao od lakta prema prstima. I zaustavio se na duguljastom prstenu. ''Znam taj prsten!'' prošlo joj je glavom. Mrak. I nešto tamno se pomaklo. Nečija kosa. Napela se da vidi komu to pripada, ali ponovo joj je na oči došla tama, samo da bi joj u vidokrug ušla naga leđa. Odbljesak svijeće. Svijeće upaljene u ovo doba?! Trepnula je. Sunčeve zrake obasjavale su lice koje je tako dobro znala. Ilonorn. Ilonorn joj je prilazio s čašama u ruci intenzivno ju promatrajući. Preplavio ju je osjećaj olakšanja, osjećaj sigurnosti, osjećaj pripadnosti. Htjela ga je pitati kako je to moguće, ali joj je samo pružio čašu sa bistrom crvenom tekućinom. Podigla se na lakat, lako. Međusobno su se promatrali dok su otpili po nekoliko gutljaja vina. ''Ovo je san!'' - prošaputala je, konačno progovarajući dok je on stavljao čaše na ormarić pokraj kreveta. ''Ovo mora da je san, Ilonorne. Kako je ovo moguće?!'' - rekla je dok se spuštala natrag na jastuke. Nasmiješio joj se. ''Ustvari nije me briga kako je došlo do ovoga, glavno je da si pored mene.''- reče Mistamíre dok se Ilonorn naginjao prema njoj sve dok im se usne nisu spojile. Možda joj je udijeljena milost bogova da se ne sjeća silovanja. Bilo kako bilo, ovo je bio njen san. Posted by: DarkMayhem Mar 19 2011, 11:58 PM Soba je bila prostrana, a na sredini je stajao masivni stol od hrastovine. Za njim je sjedio kapetanov kostur s crnom kutijom skupocjenog izgleda između svojih ruku. Hladnoča kao da je dolazila iz kutije. Po sobi su bili kovčezi od crnog drveta obrubljeni zlatom. Od vih predmeta u sobi jedino kovčezi i kutija su izgledali kao da nisu bili pod vodom godinama. Gemašu se ozari lice i prije nego su ga mogli zaustaviti pojuri prema stolu i otvori kutiju. U njoj je u baršunu ležao smaragd veči od 2 spojene šake koji je sjajio nekim unutrašnjim svjetlom koje je pulsiralo. Kad ga je dotaknuo počelo je brže pulsirati. Odjednom je Gemašu ruku uhvatila koščata ruka kostura kapetana i iz hodnika iza njih se čulo otvaranje vrata. Grog pljune i pripremi svoj malj. "Ovo će biti zabavno." Divlje se cerio. Posted by: Anira Mar 20 2011, 12:22 AM Vetar. Slab, a zatim tišina. A onda se veliki kristalni luster raspršio. Krhotine su padale veoma sporo, presijavajući se na svetlosti, a kada su dotakle pod, sve je planulo: vitrine, ormari sa knjigama, baldahini, čak i krevet na kojem je ležala. Sve je bilo vatra. Hiljade glasova odzvanjalo joj je u glavi i ako joj vatra nije pekla telo, pekla joj je um. Bilo ih je toliko da u početku nije uspevala razlučiti niti jednu reč, mada je kasnije razaznala bojne pokliče, psovke i oproštajne reči. Poslednje reči umirućih. Videla je sudar vojski, krv, tamnu tvđavu, hladne hodnike, čula je vriske... U jednom trenutku, gledala je kroz oči čoveka koji je posmatrao bojno polje pred sobom, sa neke velike visine, sve dok se velika tama nije spustila i u sledećem trenu, svi su goreli. Melwen, Goren i Kardal videše da se vetar smiruje. Kada su ocenili da je dovoljno bezbedno da ustanu, ponovo su pali: snažan nalet vazduha bacio ih je nazad, neke i onesvestivši. Zemlja se zatresla i buka nalik eksploziji zaglušila ih je. Sve što su videli bila je vatra koja je buknula negde visoko iznad grana, stotinama metara dalje, a onda nestala. U citadeli, Eruheran oseti blagi drhtaj tla. Kad se trojka oporavila i osvestila pošli su u onom pravcu gde su videli vatru. Sve je začudo bilo isto i netaknuto, mada su usput naišli na obeznanjenog Bradnu - pogled mu je bludeo, ali rekao im je da nastave. Kada su napokon izašli na čistinu, imali su šta da vide: u centru polja čiji su delovi bili spaljeni tako da su činili osmokraku zvezdu zaobljenih kraka, klečao je Tagar, čvrsto stežući Mistamire uvijenu u njegov plašt. Ni ovde nije bilo ni traga vatri, osim tog polja spaljene trave i pocrnelog leša otmičara koji je ležao nedaleko. Princezina kosa bila je isečena. Oko Tagara i Mistamire, bilo je pravilno poređano četrnaest noževa, crnih sečiva. Neka su na sebi imala runu a neka osmokraku zvezdu. Edited by Anira on Mar 20 2011, 12:48 AM Posted by: Anira Mar 20 2011, 12:23 AM Četvrto poglavlje Sudbina Kardal, Melwen, Goren, Branda, Tagar i Mistamire hodali su neko vreme nazad ka napuštenoj karavani (mada se Mistamire više pridržavala za ostale) kada je ispred njih izjahalo dvadeseto muškaraca. "Tako mi sedmoro!", vikne onaj na čelu, u najbogatijoj odori i siđe s konja. Bio je sed, star i izlapeo, ali prilično hitar za svoje godine. Šokirano je prelazio preko lica svih šestoro. I ostali su sjahali. "Mrtvi su sada, ali mislim da smo i mi", reče Tagar, obraćajući se onom u odori vidara, koji je izgledao kao da je tek ustao iz postelje. Ipak, sa svojim markantnim držanjem i licem, izgledao je mnogo bolje od usplahirenog čičice. "Da nije njih", Branda pokaže na Melwen i Gorena, "izginuli bismo. Došli su niotkuda..." Čovek je podigao ruku. "Hajdemo nazad. Put je odavde čist. Govorićemo kada budemo na sigurnom." Nekoliko njih je sjahalo, ustupajući svoje mesto izubijanoj grupici. Prošli su kraj svog karavana, uništenog i pustog: Ruthusovi ljudi već su skupljali mrtve. Uskoro se pred njima ukaže utvrda. (IMAGE: http://i52.tinypic.com/2hs5bfo.jpg) Pokretan mostić vodio je do vrata. U slučaju napada, mogli bi ga podići, a preko dubokog jezera koje je okruživalo utvrdu bilo je nemoguće upasti u nju, budući da su sa kula i uzanih otvora ciljali strelci. Hladna, glomazna, uglasta, oslobođena suvišnih ukrasa i sasvim praktična. "Tvoj novi dom", reče Tagar svojoj sestri koja je je sedela iza njega ogrnuta u plašt koji joj je dao, sa kukuljicom navučenom preko glave - iz nekog razloga nije joj dopustio da je skine. Glas mu je bio šupalj i lišen svake emocije. Edited by Anira on Mar 20 2011, 12:52 AM Posted by: Númellóte Mar 20 2011, 01:00 PM U tren se raj pretvorio u pakao. Ilonorna je nestalo, a ona se osjećala kao da ju je netko položio na živu vatru, a glava joj je htjela eksplodirati od glasova. Rukama je krenula začepiti uši, ali nije se mogla pomaknuti. Zaurlala je od bola ponovo i ponovo. A onda se ukočila jer je odjednom izgubila tlo pod nogama. Ne, nije izgubila tlo, samo je gledala s visine prema dolje. A ono što je vidjela, sledilo joj jekrv užilama. Borba, vriskovi, a onda tama. I vatra koja nije štedjela nikoga; ljudi su živi gorjeli. Mista je zavrištala. Nije znala koliko je prošlo, a onda se našla u nečijem zagrljaju. Čvrstom zagrljaju. Sporo je otvorila oči; sunce ju je zaslijepilo. Vidjela je tamne kovrče. ''Tagar?'' - zvučala je pomalo razočarano, ali nadala se da će on to pripisati svemu što se dogodilo. U nosnice jojje udario mirispaljevine. Tagar ju je povukao na noge, čvrsto ju držeći , a zatim joj je nabio kukuljicu preko glave. Htjela ga je upitati zašto, ali valjda je smatrao da loše izgleda. Zadrhtala je, što od iznenadne hladnoće jer osim plašta kojim ju je zaogrnuo nije imala ništa na sebi, što od slabosti. Zapitala se je li napadač sprovo što je imao na umu, konstatirajući da vjerojatno je. Kad je mogla, nakon par sekund, sama stajati, pogled joj je privukao oblik tla oko njih, a najviše se zaustavio na noževima. Tagar je bio šutljiv. Šutjela je i ona Odlučila je šutjeti o svemu dok se ne sabere. Možda je sve to umislila. Možda... Tagarov stisak oko ruke nagnao ju je da podign pogled ravno preda se. Nekoliko nepoznatih osoba stajalo je nekih 20 metara od njih. Čvršće je omotala oko sebe ogrtač. Nisu joj se činili poput razbojnika. Potvrdu je dobila od Tagara koji ju je poveo lagano prema njima, govoreći da su to saveznici. Klimnula im je glavom, nesposobna za bilo što. Polako su krenuli u jednom pravcu. Nije znala kamo idu. Pridržavala se za Tagara i za djevojku koja joj je ponudila pomoć. Djevojku koja je uz sebe imala vuka. Nakon što je prošla sve što joj se događalo u proteklih par sati, vuk joj je bila najmanja briga. Nakon nekog vremena, koji su joj se činili kao sati, izašli su na mjesto početka sukoba. Karavana je bila doslovce uništena. A onda se niotkuda pojavilo podosta konjanika. Ona je samo stala, ni glasa nije dala od sebe. Da su bili neprijatelji, već bi bili mrtvi. Ali to su bili Ruthusovi ljudi, sudeći po Tagarovom ophođenju s njima. Tagar ju je posjeo na konja. Radila je sve automatski, bez emocija, bez protivljenja. Željela je da je sad u Dol Amrothu. Uskoro joj je pred očima pukao pogled na utvrdu, preko Tagarovog ramena, dok su još jahali. ''Moj dom!!'' - ponovila je, dok joj se vlastit glas činio poput jeke. Suze su joj kliznule niz obraze. Koliko god se pitala zašto nije smjela maknuti kukuljicu, sad joj je ona dobro došla. Edited by Númellóte on Mar 20 2011, 01:01 PM end

Powered by Invision Board
© 2002 Invision PS